Hrvatska godišnje uveze sušenog povrća u vrijednosti od 30 milijuna eura jer nema vlastite sušionice koja bi zadovoljila potrebe prehrambene industrije. Cijena sušenog povrća u Europi proteklih je godina porasla zbog pandemije i visokih ulaznih troškova te sve veće potražnje. Kako piše Danica, to je na svojoj koži osjetila i koprivnička Podravka, najveći uvoznik sušenog povrća u Hrvatskoj.

Podravka godišnje troši oko 6500 tona sušenog povrća. Samo za Vegetu ide oko 3200 tona sušenog povrća – mrkve, pastrnjaka, krumpira, luka, celera i peršinova lista. Ništa od toga nije hrvatsko. Osim sušenog povrća, u svjetski poznat dodatak jelima još idu kuhinjska sol, pojačivači okusa, šećer, začini, kukuruzni škrob i bojilo riboflavin. Navodno je tek nešto šećera i soli nabavljeno u Hrvatskoj.

Prva hrvatska sušionica povrća

Ovih je dana građevinsku dozvolu dobio projekt prve sušionice povrća u Hrvatskoj koja bi se trebala graditi u industrijskoj zoni u Virovitici. Riječ je o investiciji teškoj gotovo 40 milijuna eura. Investitor se još traži, ali to sigurno neće biti Podravka. Oni jesu zainteresirani za nabavu domaćeg sušenog povrća, ali neće biti partneri u gradnji sušionice. Osim toga, takvo sušeno povrće mora biti konkurentno cijenom i kvalitetom.

Najveći potrošači sušenog povrća u Podravki su kategorije kulinarstva (Vegeta) i juha. Te su kategorije u prvih devet mjeseci ove godine ostvarile čak 113 milijuna eura prodaje. Proteklih je godina sušeno povrće Podravka uglavnom nabavljala iz sušionica u Poljskoj, Njemačkoj i Češkoj. Prije desetak godina Podravka je uvozila oko 900 tona sušenog luka, 1600 tona sušene mrkve, 700 tona sušena krumpira i 1150 tona pastrnjaka, a za jedan kilogram sušenoga, treba proizvesti otprilike deset kilograma svježeg povrća.

Za sušeno povrće, dakle, treba zasaditi 65.000 tona svježeg, za preradu treba dodati još najmanje 30.000 tona svježeg i uz to oko 95.000 tona pšenice. Ako je ta računica točna, ukupno je to 190.000 tona ratarskih kultura.