Kako pišu Kajkavske Kronike, uspomena koju većina nas Zagoraca gaji na dane djetinjstva, kad govorimo o zimskim mjesecima, svakako je snježni pokrivač i topla peć. Ali ono što najviše u toj pitoresknoj sceni se osjećamo, svakako je jedna druga toplina, ona koju pruža obitelj na okupu.  

Zahvaljujući ljudskoj dobroti, u prvom redu onoj njihovih susjeda, takvu uspomenu uspjet će ostvariti i djevojčice obitelji Dukarić iz Mrzlog Polja u općini Veliko Trgovišće. Naime, situacija početkom jeseni nije bila niti malo idilična za ovu mladu obitelj. Štoviše, prijetilo im je da na blagdane budu razdvojeni.

Podsjetimo, obitelj čine otac Davor Dukarić (34), njegova bolesna supruga Lucija i dvije kćerkice, dvogodišnja Božena i sedmomjesečna Valentina. Oni su živjeli u teškim uvjetima u staroj trošnoj kući. Zbog toga su djevojčice privremeno bile smještene u sigurnije uvjete preko za Centra za socijalnu skrb. Kako bi se vratile kući, obitelj, odnosno otac Davor, je do 2. studenoga morao osigurati adekvatne uvjete za život. Vremena je bivalo sve manje, a sudbina koja ih je zadesila kod mnogih ljudi probudila je osjećaj empatije. I nakon što je Općina Veliko Trgovišće ustupila kuću, ostao je veliki problem adaptacije objekta do roka, no i to je ova hrabra obitelj uspješno prebrodila. Potrebno je napomenuti kako, iako je uspješno uređena kuća, djevojčice nisu skupa stigle u novi dom. 

Mnoštvo emocija

Sad, nakon skoro mjesec dana od roka, kući je pristigla starija Božena te smo odlučili posjetiti obitelj Dukarić ponovno (prvi puta posjetili smo Davora taman kad mu je dovezen građevinski materijal za dimnjak op.a.), kako bismo i mi posvjedočili učinjenom velikom djelu dobrote.

– Sad je nakon sretna i vesela atmosfera u kući, iako nisu došle u isto vrijeme jer nam je Valentina došla prije dva tjedna, odmah po isteku roka – govori nam još uvijek vidno emotivan otac Davor, koji se to jutro sastao uživo s kćeri u novom toplom domu.

Situacija koju smo zatekli u samoj kući kao takvoj, mogli bismo reći da je nebo i zemlja u usporedbi s onim kad smo zadnji put bili u domu Dukarićevih. U posjeti toga dana bila je i Davorova sestra sa suprugom, a sve skupa je zajedno grijala toplina peći na drva. Ni roditelji ni djevojčice nisu skidale osmjeh s lica.

– Bilo je tu iznimno mnogo toga za napraviti, počevši od struje i vode pa sve do sređivanja zidova i podova. Toliko toga je bilo da jednostavno nisam mogao sve napraviti sam, pa su mi u pomoć pritekli susjedi te su radili one stvari za koje su specijalizirani, a meni su ostavili soboslikanje, što i inače radim. Također, pripomogao je i moj gazda na radovima – prisjetio se Davor te pritom napomenuo kako je Općina pomogla oko organizacije.

Kako smo napomenuli, rok je bio iznimno kratak, radova je bilo mnogo i bez dodatne pomoći bilo bi nemoguće ga stići, a i onda je bilo upitno. Na kraju krajeva, priča nam Davor, službenice Centra za socijalnu skrb ostale su blago zatečene kako je sve uspješno odrađeno u zadanom vremenskom okviru.  

Hvala svima

– Teško mi je govoriti o ukupnom iznosu uloženom u adaptaciju kuće budući da je puno toga bilo napravljeno iz čistog altruizma mještana, bez kojih bi ovo bilo nezamislivo. Najteži dio nam je bio napraviti kupaonicu jer je trebalo vodu ‘potegnuti’. Uostalom, slike najbolje dokazuju stanje prije i poslije – kazao je Davor, koji je još jednom ovom prilikom uputio zahvalu svima koji su na bilo koji način pripomogli, od Općine i obrtnika do mještana i radnika koji su radili adaptaciju.  

Obitelj Dukarić, podsjetimo, nije preselila izdaleka u novi objekt. Stara trošna kuća udaljena je svega par minuta, kako nam je to naglasila Davorova sestra koja također živi u blizini. Mi se s druge strane nismo mogli oteti dojmu kako su djevojčice zaigrane i dobre u komunikaciji pa nam se činilo kako ovo kratko vrijeme odvojenog života nije uzelo preveliki danak.  

– Bila je velika tuga kad su otišle, pogotovo starija Božica je to proživljavala emotivno. Kad god bi se čuli ona je uvijek pitala za seku da li se vratila doma. Kad sam joj napokon mogao reći da je, odmah je svima pričala kako je seka Tina doma. A kad je prešla brijeg iz Dubrovčana, već u autu je znala da ide doma – zaključio je ovu tešku priču sa sretnim krajem otac Davor, dodavši kako ih misle upisati u vrtić u Velikom Trgovišću kad za to dođe vrijeme, kako bi i dalje razvijale društvene vještine, motoriku i igru što će im kasnije koristiti u školovanju.