˝Želiš u dućan, želiš prošetati, želiš van svoja četiri zida… Moraš proći ili ovo ili moliti, tražiti i čekati da te netko pogura kroz bijesni brijeg koji je nemoguće proći sam. Godinama tražim, molim i čekam na rješenje ovog problema – jedno obično asfaltiranje ovog puta kako bih mogao doći do svoje kuće…Kao da tražim milion eura. Nitko me ne vidi, nitko me ne čuje. Moji sumještani su se odlučili da njima taj pothvat ne treba, ali nisu se sjetili da možda postoji netko kome je to velika važnost u životu – samostalnost i lakoća kretanja. Ja ne želim da se naše lijepo Zagorje urbanizira, niti mi je to cilj, ali zar je toliki problem omogućiti mi normalan put? Ja imam 27 godina, uskoro 28. Cijeli život nitko o tome ne misli, nikog nije briga. Općina šuti i želi da čekam dovijeka. Ja to ne mogu, ja moram i raditi, ja moram biti samostalan. Ili da budem nekome konstantno na grbači?
21. stoljeće – doba kada se brine o ranjivoj skupini osoba s invaliditetom, a u praksi ispada da to baš i nije tako.
Nema veze, ne čuju me oni koji bi trebali, čut će me javnost i novinari˝, ovo su riječi ispisane na Facebook profilu 27-godišnjeg Maria Mužeka protekle subote, uz koje priložio i ove fotografije ispod.
Facebook
Mario se rodio s blažim oblikom cerebralne paralize, živi s majkom i dvoje braće od kojih je jedan školarac, a drugi je zaposlen. Ova obitelj živi u trošnoj kućici na samom kraju naselja Čret u općini Krapinske Toplice. Mario mjesečno prima invalidninu od 230 eura, očevu mirovinu od 100 eura i 100 eura uvećanog dječjeg doplatka. Ima i asistenta, iako je, kaže u početku bio skeptičan jer se mislio boriti sam za sebe na način na koji on misli da treba, ali je ipak odlučio priliku dati, prvenstveno sebi. Želja mu je pronaći posao u administraciji iako je završio Srednju grafičku školu u Zagrebu, ali kaže, ukoliko se ne riješi pitanje komunalne infrastrukture, morat će odseliti. Nakon što se vratio iz Zagreba počeo je ”pucati” jer, prema njegovim riječima, ne može 24 sata biti u kući.
Nakon statusa s početka priče, ubrzo se očitovala i općinska načelnika Gordana Jureković, također putem Facebooka.
˝Podsjećam gospodina Maria Mužeka da idući tjedan kreće asfaltiranje ceste do njegove kuće o čemu je informiran na sastanku, ali i telefonski. Po završetku asfaltiranja ceste gospodinu Mužeku bit će omogućeno nesmetano putovanje prema drugim mjestima kao i prema Općini. Molim samo još trunkicu strpljenja.
U našoj zajednici nitko nije, niti će biti zaboravljen. Prioritet poglavito stavljamo na olakšavanje životnih uvjeta za sve ranjive skupine društva. Ponekad nije moguće sve izazove odmah realizirati, jer postoje financijska ograničenja.
Na dispoziciji sam za sve probleme koji se javljaju i nastavit ćemo ih i dalje konstruktivno i što je moguće brže rješavati. Mala smo sredina i svima nam je u interesu da kroz projekte i izvorni proračun podižemo kvalitetu života u našim Toplicama. Sve nas skupa veseli što je napredak jasno i nedvosmisleno vidljiv kroz realne projekte˝, napisala je Jureković koja je u ponedjeljak, kada su, prema dogovoru započeli radovi (o čemu je obitelj Mužek bila pravovremeno obavještena), stigla do kućnog broja 126 u Čretu. Načelnica sumnja kako se u ovom slučaju, a budući da je kontinuirano od kada je preuzela vlast na meti prozivki, radi o manipulaciji od strane ”jačeg”. Kontaktirali smo je pa nam je ispričala kako je Općinsko vijeće proračunom za 2022. donijelo odluku o asfaltiranju dijela ceste, odnosno dvorišta obitelji Mužek koja je do početka ovog tjedna bila nasipana šljunkom.
Očitovanje
– Mi smo prošli cijeli taj put. On ima 70-ak metara od glavne ceste do kućnog praga kojeg je napravila Općina. Da bi on sada, dva dana prije nego što počinju radovi počeo s napadima. Gospodin Mužek je izgleda preko noći odlučio da bi on radije ovu drugu cestu o kojoj nikog nije obavijestio niti je to MO ikad tražio. To je i lako provjerljivo. To je nekih 700-tinjak metara kroz šumu, uz nenormalnu nizbrdicu. On tvrdi da bi on tu lakše funkcionirao. To je potpuno drugi, dulji put koji vodi nigdje. Taj se put nakon kilometra spaja na glavnu cestu. Ja ne znam kako bi on tu mogao funkcionirati. I zdrav čovjek tim putem ide teško, a kamoli čovjek u kolicima. To je nešto nevjerojatno. U šoku sam, ja sam sada bila prvi put na toj cesti koju on kao želi. Ta cesta nikad nije bila u planu, nikad mi ni nije rečeno da bi oni tu cestu htjeli, niti je tu cestu mjesni odbor predložio. Cesta od spomenutog račvanja do prilazne rampe na obiteljskoj kući obitelji Mužek bit će gotova do kraja tjedna. Sve je to bilo dogovoreno, sve smo s njim prošli, bio je kod mene u uredu, složio se i u subotu nastane potpuni kaos, dva dana prije nego što radovi trebaju početi. Ludilo. Ne mogu vjerovati da se to događa – revoltirana je bila načelnica Jureković u ponedjeljak.
Dodaje, Općina je osim prilazne rampe do ulaznih vrata, napravila priključak za vodu i svaki mjesec podmiruje račune za vodu. Nadalje, obitelj prima pakete pomoći (svaki puta kada je s njihove adrese došao zahtjev za jednokratnu novčanu potporu, ista im je i omogućena), a onda su tu i ovrhe zbog neplaćenih računa HRT-a što je također podmirila Općina…
informacije s terena
U četvrtak smo se uputili u Čret. Iznenađeni kvalitetom dionice koje vodi do obitelji Mužek, pitamo se jesmo li pogriješili put?! Uz otvorene prozore, cvrkut ptica i drugačiji, čišći zrak, prolazimo mjestom koje odiše nekako drugačije.
Nakon nekoliko kilometra pred nama – bager. Sve je ok, nismo pogriješili. Iza njega, na dvorištu nas već čeka Mario u društvu dvoje simpatičnih psića. Malo dalje, čeka nas njegova majka. Sjedamo za stol, upoznajemo sugovornika bez previše pitanja.
– Član sam Udruge distrofičara preko koje ostvarujem pravo na osobnog asistenta na četiri sata. Ja njega ne mogu zvati kasnije navečer kada bih ja htio popiti kavu. Ja kada tražim adekvatnu osobu za asistenta meni zbog ove ceste asistent ne želi doći. Kažu da će se javiti, a ne javi se više nikad. Zimi, kada smrzne cesta, nema teoretske šanse da će meni asistent doći. Meni nije bila namjera nikog prozivati ili vrijeđati, moj post je možda bio malo oštriji, ali sam htio ukazati na problem – govorio nam Mario, a mi ga pitamo je li prije objave kontaktirao Općinu ili se obratio nekome drugome?
– To nije samo problem sadašnje vlasti. Oni su svi bili tu, svi su vidjeli. Prijašnjeg načelnika je moja mama vodila po tom putu. Susjedi imaju automobile, ja na ovu uzbrdicu nakon križanja ne mogu. Na vrh brijega družili smo se kao klinci, mene je brat gurao, prijatelji, samo da ne budem u svoja četiri zida. Znalo se desiti da su svi otišli na brijeg, a ja bi bio doma i plakao. Meni bi kud i kamo bilo lakše tom drugom trasom. Netko bi mi pomogao na ovom prvom dijelu, a dalje bih mogao sam. Ja bi si stavio sluške u uha i lagana šetnja do Krapinskih. Kada nisam imao asistenta, mene su spuštali o tom putu do asfaltiranog dijela i dalje sam išao sam. Oni su u ponedjeljak došli ovdje, nakon tog posta i svega toga – govori Mario o cesti kojom smo se kasnije spustili u centar Krapinskih Toplica.
Što sad?
Pitamo ga je li bio kod načelnice na dogovorima budući da su radovi asfaltiranja bili u planu i uvršteni u proračun, a prema zahtjevu mjesnog odbora Čret i Lovreča Sela…
– Da, da. Kužiš. Ja, kada sam došao na finalni dogovor, rekao sam ˝U redu˝. Meni je drago da su me u to uvrstili, ali ja sam htio ukazati na to da meni to ne pomaže puno. Ja da bih tu opstao moram biti mobilan. Ja sam imao jako velikih problema pri zapošljavanju asistenta. Meni je trebalo prematanje nedavno, veli meni medicinska sestra ˝Pa gdje to živite?˝, nije se usudila – govori Mario koji je dan nakon što su radovi započeli, dakle u utorak, ponovno posjetio načelnicu kako bi je pitao o slojevima asfalta.
– Došao sam kod nje s bratićem jer kada su u ponedjeljak počeli radovi, shvatili su da curi hidrant i da na to ne može asfalt. Danas su to došli popraviti. Zvao me i izvođač radova, rekao je da ovo nije finalna podloga. Ja vidim, oni dođu, odrade svoj posao i odu. Da sam znao da će to ovako ispasti, ne bih ništa pisao – ispričao nam je na kraju Mario.
Koja je pouka ove priče?
