U samom srcu zagorskog mjesta Lobor, smještenog podno Ivanščice, uzdigla se crkva svete Ane, ujedno i loborska župna crkva, a svega dvije minute vožnje od središta mjesta, na brdu, smjestilo se Svetište Majke Božje Gorske, najstarije hrvatsko svetište. Krivudavi put kroz šumu doveo nas je na sam vrh brda, gdje se nalazi crkva Majke Božje Gorske, povijesna građevina koju u potpunosti okružuje cinktor koji sprječava poglede znatiželjnika. Međutim, mi smo naišli na širom otvorena vrata.
Izašli smo iz toplog automobila dok nas je zapuhivao vjetar koji je bio posebno oštar. Nigdje nije bilo nikoga. Vladao je mir i potpuna tišina, a jedino što se čulo, bio je upravo šum vjetra u obližnjim ogoljenim krošnjama. Ušli smo u prostor svetišta i odmah je postalo ugodnije jer nas je cinktor zaštitio od vjetra, a u tom se trenutku začulo i škripanje starih vrata. Bila je to Danica Horvat, naša domaćica, koja je izlazila iz crkve.
Iako nekima njeno ime neće biti poznato, mještani Lobora, ali i mnogi drugi, itekako ga dobro znaju, a njeno lice uvijek rado vide. Znaju je i stari i mladi, i domaći i gosti. Oni koji u Lobor dolaze često, ali i oni koji svrate s vremena na vrijeme. Naime, Danica Horvat zvonarka je u Loboru već punih 46 godina. Iako se za tog vremena u tamošnjoj župi izmijenilo već pet svećenika, ona je ‘nezamjenjiva’ i svoj ‘posao’ uvijek obavlja profesionalno i dostojanstveno.
Obiteljska tradicija
– Rođena sam 1958. godine, udala sam se ovdje u mjestu 1975. godine, a od tada sam prihvatila i zvonjavu u crkvi jer se moja svekrva bavila time, kao i moj suprug. Ja sam onda to nastavila i prihvatila. Nisam tada nigdje radila, pa sam onda ostala u službi. Ne znam zapravo niti kako bih ja to nazvala, je li to služba, posao ili što drugo? To je moja dobra volja, volim tu biti i tako sam to prihvatila, s obzirom na to da se radilo o tradiciji u obitelji – započela je Danica Horvat svoju lijepu priču.
Kao što nam je rekla, posao je preuzela od svekrve koja je tada već bila u godinama i nije mogla nastaviti, a baš zato što je službu preuzela od članova obitelji, kaže Danica, to se s vremenom iz obaveze pretvori u “kućni posao“, nešto što se jednostavno mora obaviti.
– Zvonilo se ujutro oko 6 sati, ponekad i prije izlaska sunca. Čim bi sunce počelo izlaziti, ja bi išla zvoniti. Onda su malo pojednostavili i odredili da se zvoni točno u 6, da se ljudi prema tome organiziraju, primjerice, ustajanje i spremanje za posao i ostalo. Zvonilo se i točno u podne i onda navečer prije zalaska sunca. U ljetno doba, dok se još ručno zvonilo, znala sam zvoniti čak u 21 sat, kad je počeo padati prvi mrak. Danas se zvoni u 6 sati, u podne i navečer u 18 sati. Ipak, ponekad imamo periodično zvonjenje pa se mijenja svaka dva mjeseca. Sada se zvoni u 18 sati navečer, za dva mjeseca će se zvoniti u 19, a najkasnije u 21 sat – otkrila nam je naša sugovornica.
Uz zvonjenje u crkvi Majke Božje Gorske, gdje je sve započelo te davne 1975. godine, 1989. godine preuzela je zvonjenje i u župnoj crkvi svete Ane.
– Te smo se godine preselili i napravili kuću dolje u mjestu, blizu župne crkve. Pošto su zvonari ondje bili stariji, a gospodin je i umro kasnije te godine, njegovoj je gospođi bilo daleko do crkve pa su onda ona i župnik mene zamolili da preuzmem zvonjenje i ja sam preuzela to, ali i sve druge obaveze. Ipak, bilo je lakše jer tada više nisam tri puta na dan morala dolaziti ovdje gore u svetište – prisjeća se.
Iako je najpoznatija kao dugogodišnja zvonarka, teta Danica zapravo radi mnogo više od toga. Zvona su se s vremenom elektrificirala, ali posla za nju uvijek ima dovoljno. U stvari, ona je prava ‘domaćica’ u loborskoj župi.
– Što se crkve tiče, to je kao i doma u kući. Žena koja je, kako mi kažemo, “gazdarica“, koja je glava kuće, mora sve obaveze imati preko sebe, sve konce držati u rukama, pa tako i ja tu. Moj posao je sveobuhvatan, nije da ja samo zvonim i ništa drugo. Doduše, posljednjih 10-ak godina ne trebam dolaziti tri puta na dan redovno zvoniti jer su se zvona elektrificirala i sada automat zvoni sam, ali između sprovoda, misa i tako nekih događaja, i dalje se ide zvoniti. Osim toga, radim i na uređenju crkve, kićenju, spremanju, aranžiram cvijeće i slično. Evo, ovdje u Svetištu Majke Božje Gorske, gdje hodočasnici dolaze čitave godine, dočekujem i njih. Isto tako, često imamo proštenja, svete mise i drugo. Posla uvijek ima – priča nam naša sugovornica.
Unatoč tome što ovaj posao obavlja već više od 40 godina, nikada joj nije dosadio. Ponekad, kaže, može biti naporno, pa željno iščekuje odmor, ali kada odmor dođe, ubrzo joj postane dosadno i broji dane kada će opet krenuti obaveze.
– Imamo dosta proštenja kroz godinu i svega ostaloga i uvijek nam bude gužva. Onda mi ponekad zna biti teško pa si pomislim: “Joj, kad će doći konačno zahvalnica“, jer tu u svetištu nakon zahvalnice imamo završetak. Onda mi ostane samo župna crkva u Loboru. Taj osjećaj mi ponekad zna doći jer smo svi nakon nekog vremena umorni od svojih obaveza. Ali, nije mi teško i uvijek volim doći tu na brijeg, samo što se umorite od tih briga i svega toga, kao i u drugim poslovima. Kada zahvalnica prođe, onda već jedva čekamo da sve iznova počne jer mi poslije mise za blagdan svetog Stjepana do Uskrsa tu u svetištu nemamo ništa. Brzo mi počnu nedostajati sve te obaveze i jedva čekam kad će opet početi. To vam je tako jer kada dugo radite nešto, čovjek se navikne i veže se. Dobro dođe mjesec – dva da si malo odmori, i fizički i psihički, ali s vremenom onda jedva čekam da sve krene jer od Božića do Uskrsa su četiri mjeseca, a to jako dugo traje – kaže teta Danica.
Božić i Uskrs
Dok se zvonilo ručno, zvonila je svaki dan. Nema tu godišnjeg odmora, kaže. To je bila obiteljska obaveza i nešto što se jednostavno moralo napraviti. Ako kojim slučajem ona nije mogla, uvijek bi uskočili drugi članovi obitelji.
– Svi su doma znali da ako ja nisam doma, netko drugi mora ići zvoniti. To se jednostavno znalo, nije trebalo nikome posebno govoriti. Sada sam i ja starija, skoro kao što je bila moja svekrva kada sam od nje preuzela zvonjenje, ali sada je i nešto drugačija priča. Djeca idu u školu i dugo su u školi. Imaju više obaveza. Mladi svi rade, i sin i snaha, kćeri su se udale. Doma nema nikoga, ja sam sad sama i sad je to malo drugačija priča. Danas ljudi u životu dosta sve gledaju kroz novac, a ja nisam tu u crkvi da služim novac. To je više volontiranje. Međutim, ipak i dalje imam nade da će se ta tradicija u mojoj obitelji nastaviti – govori.
S obzirom na to da smo u prosincu, po mnogima najljepšem dijelu godine, upitali smo je postoji li neko određeno doba godine koje je njoj posebno drago. Teta Danica otkrila nam je kako za nju svako doba godine ima svoje draži. Posebno joj je drago vrijeme Božića i Uskrsa, kada se crkve lijepo urede i kada se u njima okupi mnoštvo. Ipak, govori kroz smijeh, voli reći da joj je najdraže doba korizme jer ne treba ništa posebno uređivati.
– U vrijeme korizme sve je ljubičasto, bez cvijeća, bez kićenja i to je onda malo mirnije doba. Nije mi možda najljepše, ali je najmirnije, bez nekih velikih obaveza. Najdraže od svega mi je ipak, nevezano za godišnja doba, kada je sve gotovo, kada se sve nakiti, sve uredi i drugi dan bude misa. Onda malo pogledam i znate ono razmišljanje: “Baš sam uspjela, hvala Bogu sve mi je uspjelo“ – kaže teta Danica.
Iako se ne može odlučiti koje doba godine joj je u crkvi najdraže, zasigurno zna koji period joj je bio najgori.
– Najžalosnije mi je bilo pretprošle godine, kada je došao taj koronavirus i kada su crkve zatvorili. Iako, mi smo i onda radili sve što je trebalo. Imali smo sve mise, župnik ih je držao za nas par koliko je smjelo doći, ali nismo toliko bogato dekorirali. Međutim, uvijek, pa i tada, se mora urediti crkva. Ne možete služiti misu, a da je crkva prljava, da nije okićena, barem ono osnovno, tako da smo sve to i dalje radili, ali je bilo žalosno jer nije bilo ljudi. U životu mi je baš to razdoblje bilo najgore u crkvi, najgore dok radim ovo što radim. Imali smo sreću, kada su opet počele mise koje su morale biti na otvorenom, što mi ovdje u svetištu imamo veliki cinktor i razglas, pa su ljudi mogli biti vani i slušati mise. Imamo rješenje za svaku priliku i nepriliku poput ove – govori nam naša sugovornica.
Zbog ovoga što radi i koliko dugo obavlja taj posao, znaju je mnogi. Osim njenih sumještana koji su joj svi, kaže naša sugovornica, poput velike obitelji, pamte je i hodočasnici koji dolaze iz svih krajeva Hrvatske, a koliko je važna i voljena, potvrdila nam je i načelnica Lobora Ljubica Jembrih.
– U Loboru svi znaju gospođu Danicu, našu zvonarku, i nema osobe u župi koja bi mogla reći bilo što loše za nju. Ona je, kako mi to volimo reći, dobri duh Lobora. Skromna je gospođa koja se potpuno predaje svojem poslanju. Kako ona voli reći, nije joj ništa teško, a samo se nada da će ‘gore’ dobiti milost. Stvarno s puno ljubavi obavlja svoj posao, a uz posao je upoznala i sve generacije te ih pratila u njihovom odrastanju. Svi u općini smo naviknuti na gospođu Danicu, svi je znamo i volimo i nismo ni svjesni da je u svojoj službi već više od 40 godina. Izuzetno je važna za općinu i za župu, jer ona kroz svoj posao dotiče duše svih mještana. Zaista za nju imamo samo riječi hvale te se svi nadamo da će još puno godina uveseljavati nas, a i naše nove naraštaje – rekla nam je Jembrih.
Da je voljena i dobro poznata, teta Danica je i sama svjesna.
– Poznaje me puno ljudi jer sam ja uvijek tu. Na primjer, hodočasnici dolaze iz cijelog Zagorja, pa i šire. Znaju doći iz Varaždina, Moravča, Bjelovara, Siska… Niti sama ne znam odakle sve dolaze. Oni svi mene znaju i svi me poznaju. Kažu: “Joj, pa vi ste i prošle godine bili tu, sjećate li me se?“, a ja kažem: “Joj, pa gdje bi vas ja sve prepoznala kada toliko ljudi tu prođe.“ Ne mogu baš svakoga zapamtiti, ali oni mene svi poznaju. Volim kad dođu ljudi i kada su ovdje veseli i zadovoljni i kada se dive na kakvo su lijepo mjesto došli. Onda je i meni automatski ljepše – kaže teta Danica.
U sjećanju joj je ostala i godina kada je ispod crkve Majke Božje Gorske pronađena krstionica iz 5. stoljeća. Poklopilo se da je otkrivena baš u vrijeme blagdana Male Gospe, pa je u Lobor tada došlo mnogo ljudi.
– Te je godine Gospa taman padala na nedjelju i tu je bilo strašno puno ljudi. Međutim, ja sam si slomila nogu i morala sam biti doma, a tu je bilo toliko ljudi da smo mi domaći govorili da se bude brdo srušilo. Tu je bilo parkiranih automobila po cijelom Loboru i skroz dole do mjesta Vinipotok. To je bio lijepi događaj, ali za mene i žalostan jer nisam mogla sudjelovati. S druge strane, posebno mi je u sjećanju ostalo iznenađenje koje su mi pripremili župnik i mladi iz naše župe. Za 40. godinu službovanja tu u crkvi, oni su meni po skrivećki naručili papinski blagoslov. To mi je bilo jako lijepo iznenađenje, ali inače, meni vam je sve tu lijepo, volim tu biti i svaka je uspomena lijepa – govori nam teta Danica.
“Vražja taca”
S obzirom na to da nam je započela priču o krstionici, koju nam je i pokazala, ali i na činjenicu da dugi niz godina radi svoj posao, zamolili smo je da nam otkrije neke priče i tajne koje se skrivaju na tom brdu iznad Lobora.
– Tu u našoj krstionici koja se nalazi ispod crkve, pronađeno je mnogo kostura i arheolozi su prema njima odredili tko je to bio, tko je ovdje živio, koje godine su tu bili i slično. To su još bile kosti od pogana, dakle, prije kršćanstva. Tu u Lobor je kršćanstvo došlo i prije seobe Hrvata. Oni su došli u 7. stoljeću, a ovi nalazi su iz 4. stoljeća jer je ovdje bila rimska vojska. Ovdje sam jako puno i naučila uz arheologe i svećenike koji su bili tu kada su te iskopine otkrivene i jako sam puno čula od njih o svim tim povijesnim događanjima s ovih prostora. Čula sam o slikama koje su tu u crkvi, o građevini općenito i slično. Ova je crkva gotička, ali je barokizirana. Prije je bila puno niža, ali onda su ju oni digli, ovaj središnji dio. Dio oko oltara je ostao gotički. Isto tako, na pročelju crkve su prije bile slike, ali onda je tijekom jedne obnove stavljena fasada jer nisu znali da je crkva zaštićena. Freske se sada više, nažalost, ne vide, a da bi ih se očistilo, dosta je nespretno jer bi se jako oštetile. Izvana se, prije stavljanja fasade na pročelju, vidjela i ta nadogradnja. Baš se lijepo ocrtavalo gdje je završavao stari, gotički krov i onda kako je na njega nadograđen ovaj sada barokni, ali ni to više ne možemo vidjeti – priča nam.
Također, teta Danica nam je otkrila i da je crkva Majke Božje Gorske najstarija crkva u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske i ova sadašnja je četvrta po redu sagrađena na istom mjestu. Naime, govori nam naša sugovornica, na istom su se mjestu prije ove sadašnje, gradile i rušile čak tri crkve. Ispričala je da je postojala i peta. Ta je bila drvena i datirala je iz 10. stoljeća. Međutim, izgorjela je, a njene su nagorene ostatke pronašli kada su tražili iskopine.
Iako nam je dosta toga ispričala, nismo mogli odoljeti i pitati je da s nama podijeli još koju zanimljivu, povijesnu priču. Bili smo uvjereni da ih zna još mali milijun i nismo ostali razočarani. Podijelila je s nama jednu lokalnu legendu.
– Naša legenda tu iz Lobora je legenda o “vražjoj taci“. Mi kažemo da je legenda, ali tko zna, možda je i istina. Tu gore po cesti, kako se ide prema vodovodu u Loboru, tu je mjesto, park, koji se zove Zazidje i tu su dvije visoke stijene, a u sredini je rupa kuda prolazi potok. Legenda kaže da je vrag tu htio napraviti branu i potopiti Lobor, a Majka Božja je htjela sagraditi crkvu i onda su se dogovorili da će nadvladati onaj koji će biti prije gotov. Crkva je sagrađena, njena zvona su zazvonila, a vrag još nije stavio kamen zaglavnik i onda se razljutio, lupio nogom o taj kamen i na njemu je ostao otisak stopala i zato se to zove “vražja taca“ – ispričala nam je naša sugovornica.
Teta Danica nikada nije ni sanjala da će ovo raditi cijeli svoj život. Kaže, čovjek o tako nečem u početku ni ne razmišlja. Kada je tek krenula, nadala se da će ipak pronaći posao, međutim, to se nije dogodilo. Život je tekao, djeca su porasla, a ona je ostala tu gdje je i sada. Nije više ni težila tome da bi radila nešto drugo. Čovjek se, kaže, navikne na nešto i dobro mu je, a njoj je službovati u loborskoj župi uvijek bilo lijepo, jer da nije, zaključuje, ne bi toliko ni ostala.
