Miran život u skladu s prirodom, kakvim su živjeli naši stari, neusporediv je s užurbanim načinom života suvremenog čovjeka. Uz pomoć Vesne Žlender zavirili smo u bogatu riznicu korizmenih i uskrsnih običaja naših predaka i uvidjeli kako su kršćanske proslave tada imale značajniju ulogu nego što to imaju danas. Duhovne pripreme tijekom četrdesetodnevnog razdoblja korizme u zajedništvu s brojnim običajima Velikog tjedna, imali su iznimnu važnost, upravo zato što je sve bilo podređeno najvažnijem događaju – nedjelji proslave Kristova uskrsnuća. Razdoblje korizme počinjalo bi, kao i danas, obredom pepeljenja na Pepelnicu. Pepeo, simbol životne prolaznosti i propadljivosti čovjekova tijela, kršćanima služi kao podsjetnik na nužnost pokore i obraćenja prije svršetka ovozemaljskog života.

Skromni zagorski ljudi možda nisu bili visokoobrazovani, ali su vrlo dobro poznavali simboliku pepela, pa bi od toga dana sve do Uskrsa živjeli u odricanju – ne materijalnom, jer im skromne životne prilike ionako nisu omogućavale obilje – već odricanju od poroka, loših navika i grijeha. Tijekom četrdeset dana korizme trudili su se biti radišni, samozatajni, šutljivi i strpljivi. Mlade djevojke na početku korizme skrušeno bi se ispovjedile i trudile se održati čistoću svojih misli, riječi i djela. Obitelji bi se svake večeri okupljale oko stola i zajednički molile krunicu, a odlazilo se i na večernice, klanjanja s blagoslovom, koja su se održavala svaki dan.

Blagoslov drijenka

Blagdanom Cvjetnice ili Muke Gospodnje ulazi se u Veliki tjedan. Toga dana vjernici u crkvu na blagoslov donose grančice, ali ne bilo kakve.
– Iako se danas na blagoslov donose maslinove grančice i razno cvijeće, stari je zagorski običaj blagoslov drijenka. Radi se o grančici sa žutim cvjetovima koja je obilježje Cvjetnice karakteristično za naše podneblje – otkrila nam je Vesna, dodavši kako je blagoslovljeni drijenak u kući imao posebno mjesto.

– Po dolasku iz crkve, blagoslovljenim drijenkom ukrasilo bi se raspelo u kući, koje bi bilo ukrašeno sve do sljedeće Cvjetnice, kada se stari drijenak ne bi bacio, nego se obavezno morao spaliti.
Tijekom Velikog tjedna započinjalo bi ono što mi imamo običaj nazvati velikim proljetnim čišćenjem. Ljudima toga vremena bilo je važno da im kuća za Uskrs bude čista, pospremljena i uredna.

– Hiža bi se zmela i okrečila, a raspela i svete slike ukrasile bi se venčekima i cvetekima napravljenima od krep papira – istaknula je Vesna.
Od Velikog četvrtka naši stari imali su običaj reći da je zemlja mrtva, što znači da se na zemlji tih dana nije radilo. Žene bi se zatvorile u kuću i radile domaće mlince i rezance te mljele orahe za kolače, a muškarci bi za to vrijeme uređivali dvorišta. Velika se pažnja pridavala tome da svi poslovi završe do početka Mise Večere Gospodnje, koju je obilježavalo pranje nogu dvanaestorici muškaraca, po uzoru na dvanaest Isusovih apostola.

Novi komad odjeće

Veliki petak obilježavao je strogi post i nemrs. Toga dana nije se jela masna i začinjena hrana, pa bi žene uglavnom pripremile jaja ili neku salatu. Bio je to tužan dan za vjernike, posvećen molitvi i odlasku u crkvu, gdje bi, ispred glavnog oltara, ležao križ. Pri ulazu u crkvu svaka je osoba pokleknula kod križa, poljubila Isusove rane, a onda krenula prema Isusovom grobu i nastavila s molitvom. Na Veliku subotu pripremali su se dizani kolači i kuhala se šunka, što se potom pakiralo u prigodnu košaricu i odnijelo na blagoslov jela u crkvu, u subotu navečer ili u nedjelju ujutro, ovisno o tome kako je gdje bio običaj.

Tijekom dana, prirodnim bojilima ukrašavale su se pisanice.
– U posudu bi se stavila vruća voda, ljuske luka, ocat i sol. Kad bi ta mješavina zakipjela, u nju bi se umočilo jaje, koje bi postalo smećkaste ili crvenkaste boje, ovisno o tome koliko je dugo bilo umočeno u mješavinu. Pisanice bi se zatim izglancale špekom i izložile u košari, te se darovale djeci koja bi dolazila čestitati Uskrs – rekla je Vesna.

Subotnji obred karakteriziralo je paljenje i blagoslov vatre ispred crkve, kojom bi muškarci zapalili gobu koju su donijeli sa sobom, vrtjeli je cijelim putem do kuće da održe žeravicu i naposljetku je bacili u peć, kao simbol svjetlosti i topline koju u svaki dom donosi uskrsli Krist.

Uskrsna zora označavala je početak slavlja Kristova uskrsnuća. Običaj je nalagao da se toga dana za svetu misu odjene novi komad odjeće, kao simbol duhovne čistoće stečene tijekom četrdesetodnevne pripreme za blagdan Uskrsa. Po završetku mise, obitelji bi se okupljale oko bogatog stola, pomolile se i zajednički blagovale. U poslijepodnevnim satima, ljudi bi posjećivali jedni druge, čestitali si Uskrs i uživali u slasticama poput pite od jabuka i sira, rogača, makovnjače i orehnjače.