Kada je Zabočanin Đino Sinković sa svojim prijateljima 1994. godine osnovao borilački klub ‘Đidara’ koji je u svojim počecima preferirao savate i tajlandski boks, većina je nevjericom vrtjela glavama ne vjerujući da će klub dugo živjeti i egzistirati u ovim prostorima.
Prevarili su se jer nisu dobro poznavali Đinu, čovjeka koji ne priznaje poraze, koji ne priznaje nemoguće, čovjeka koji čini sve kako bi ostvario svoje ciljeve i želje, čovjeka koji svojom dobrotom i duhovitošću donosi samo pozitivu u okružju gdje obitava te čovjeka koji je prije svega čovjek. Tako ovih dana njegov Savate klub ‘Đidara’ slavi velikih 30 godina rada iza kojeg su zaista odlični rezultati.
Đino! Zaista neobično ime za jednog ponosnog Zagorca! Moram vas pitati, odakle ime Đino?
– Možda je neobično i zaista nespecifično za naše podneblje, ali zaista je i priča zanimljiva. Vrlo kratko, roditelji su mi dali ime Josip. No, kako sam odrastao, tako je i moje nejavljanje na poziv ‘Josipe’ polako brinulo moje roditelje. Išlo se toliko daleko da su čak mislili da sam i gluh. Uz svu tu borbu koju su roditelji vodili sa mnom, djed je stalno tvrdio da sam Đino i da ću se zasigurno odazvati na to ime. Zaista sam bio mali gnjavator. Imao sam negdje oko četiri godine kada me otac pozvao mojim krsnim i pravim imenom Josip, a ja sam i tada ostao nijem, bez odgovora. Uzeo me za ruku i rekao: ‘Idemo, Đino, u matični ured promijeniti tvoje ime!’. I učinio je to uz malo čuđenje službenice i od tada pa na dalje postoji samo Đino Sinković.
Kako je sve krenulo?
– Počeci su krenuli i prije samog osnivanja kluba. U mlađim danima trenirao sam u Budokai klubu ‘Regeneracija Zabok’, a Srećko Znika je bio u taekwondo klubu, ne sjećam se više imena, i nas smo dvojica uporno trenirali da bismo u jednom trenutku krenuli u vlastite vode, klubove. Kroz sve to vrijeme nismo odustajali od borilačkih sportova te sam baveći se njima vidio zainteresiranost ljudi za borilačke sportove jer savate i tajlandski boks je bio nešto sasvim novo. Krenuli smo uz pomoć Branka Cikatića i, moram spomenuti, Željka Jareca. Bili smo na nekoliko treninga kod jednog i drugog te sam ja, između ostalog, i boravio na jednom seminaru u Parizu i odlučio sam te 1994. osnovati klub te smo počeli s treninzima u maloj dvorani u Zaboku. Pokazalo se da je to bio pun pogodak. Da vas preduhitrim i objasnim odakle naziv kluba ‘Đidara’. Ustvari, to su početna dva slova nas trojice koji smo osnovali klub, ĐI (Đino Sinković), DA (Davor Lihter) i RA (Rajko Novak). Želio bih istaknuti i trenere, neka mi oproste ako sam koga zaboravio, koji su kroz ovih 30 godina radili u klubu, to su Branko Barlović i Sergej Grahovac.
Na koji ste način dolazili u svojim počecima do novih članova jer ipak nije bilo društvenih mreža?
– Svakako da nije bilo kao danas kada društvene mreže vire iz svakog kuta. No, postojala je tu jedna caka, bili smo potpuno novi klub s potpuno novim sportom te mi se čini da smo bili malo pristupačniji od ostalih puno popularnijih sportova. Recimo da smo bili i jesmo malo liberalniji i opušteniji na treninzima, koji su zaista bili i jesu naporni, ali upravo ta naša opuštenost je privlačila mlade, a još nam se veći broj počeo javljati kada smo formirali natjecateljsku i rekreativnu grupu. Bili su to teški, ali slatki počeci tako da se još uvijek sjećam meča pokojnog Mate Janjića u Vukovaru na jednom od najjačih savate turnira u to doba koji je održan u Vinkovcima pod nazivom ‘Za braću Dalton’ kojeg je organizirao Branko Cikatić.
– I tako smo krenuli s treninzima i turnirima. Tako smo 1996. organizirali prvenstvo Hrvatske u combatu gdje je dvorana u Zaboku bila prepuna i mislim da još nije niti će biti oboren rekord po broju posjetitelja. Te iste godine ugostili smo francusku savate reprezentaciju na petodnevnom kampu koji su prezentirali savate. Na treninzima smo uvijek imali sve dobne skupine i ljude koji su sa svojim zanimanjima sezali od radnika do doktora. Slično je i danas. Nakon nas, godinu dvije kasnije Srećko Znika je osnovao klub u Stubici, zatim Milošić u Mariji Bistrici te posljednji i najmlađi klub u Krapini koji vodi Karlo Pernjek. U principu kada se pogledaju svi borilački sportovi, mogao bih kazati da ih zaista ima mnogo i da su zastupljeni u brojnim klubovima. Međutim, jesu li borilački sportovi cijenjeni na način na koji bi trebali biti, ja mislim da nisu.
Rezultati su u sportu mjerilo kvalitete kluba…
– Kao osnivač i trener u klubu ja sam zaista zadovoljan. Evo, imamo juniorskog svjetskog prvaka Jakova Ivanjeka, treću juniorku svijeta Tamaru Gašpert, petu seniorku svijeta Elu Vrančić i šestog seniora svijeta Marka Vrbanca. Moram naglasiti da su ovo vrhunski rezultati, pogotovo kad ih usporedimo s uvjetima u kojima mi radimo i treniramo s naprimjer Francuzima. Zašto to naglašavam? Zato što Francuz koji je osvojio naslov juniorskog ili svjetskog prvaka ima zajamčeno radno mjesto u policiji ili u vojsci i to kao zapovjedni kadar, dok je moj borac i juniorski prvak dobio sendvič, ha ha! Ovo jesu najjači i najbolji rezultati kluba, ali istovremeno želim naglasiti da u ovih 30 godina imamo i malo more državnih prvaka i prvakinja na raznim jakim turnirima u Hrvatskoj i u inozemstvu.
Bili ste u jednom razdoblju predsjednik Hrvatskog savate saveza. Kako ste snašli na toj funkciji jer mi se čini da ste više praktičar nego teoretičar?
– U odnosu na ostale saveze u Hrvatskoj, mi smo mali savez i tu je u pitanju čisti entuzijazam. Nisam osjećao nikakav pritisak niti mi je bilo teško jer mi smo, kao što sam rekao, mali savez u kojem ljudi pokušavaju uvijek staviti glave skupa i zajedno raditi na poboljšanju uvjeta u našem sportu. Naš je osnovni cilj da organiziramo sve kako bi natjecatelji mogli raditi i natjecati se u kakvim takvim normalnim uvjetima. Bilo je i problema kao i svugdje i bit će ih sigurno još, ali ih mi postepeno i sigurno rješavamo. Nakon što sam jedno vrijeme funkciju predsjednika obnašao kao v.d., na skupštini sam izabran za redovnog čelnika saveza te mislim da sam dobro obnašao tu odgovornu dužnost, a nakon isteka mandata mjesto sam prepustio drugima.
Nedavno ste dobili priznanje od Saveza za trideset godina rada u klubu…
– Prije svega priznanje smo dobili mi, klub, a ja sam kao čelnik i osnivač primio priznaje za 30-godišnji uspješan rad. Svakako da mi je drago da su se u Savezu sjetili te obljetnice. Osim nas, isto priznanje za isti broj godina dobila su još dva kluba, Pit Bull Gym Split i Omega Varaždin.
I za kraj, poruka mladima.
– Poruka za sve one koje se žele početi baviti borilačkim sportom, u ovom slučaju savate, je da krenu što prije jer će se dobro zabaviti i naučiti nešto novo što će im biti korisno u daljnjem životu. Svi koji krenu u sport moraju znati da karijera, uspjeh i novac ne dolaze preko noći, moraju znati da su to velika i ogromna odricanja od svega da bi uspjeli, ali ako toliko vjeruju i sanjaju snove, zagarantiran je uspjeh. Moja poruka mladima je ako se žele i imaju mogućnosti baviti se sportom, neka se bave. Jednog dana će biti ponosni na sve što su ostvarili. Dobre strane sporta su u tome što si stalno u pokretu, uvijek ima mjesta za napredak te upoznaješ nove ljude te također naučiš organizirati svoje vrijeme. Uostalom, neka nas dođu vidjeti na treninzima i navest ću jedan primjer, jedna mala djevojčica koja je u susjednoj dvorani trenirala rukomet onako u prolazu znala je kradom gledati naše treninge te sam joj ja jednom prilikom rekao: ‘Dođi i probaj!’. Ta mala djevojčica koja je bacala oko na naše treninge je Ela Vrančić, koja je sada trenerica u klubu i peta seniorka svijeta – zaključuje Đino.