Malo tko prilikom čitanja knjiga, časopisa, novina ili raznih internetskih portala promišlja o slovima. Koncentriramo se na ono što čitamo, tražimo određene informacije, ali za slova koja vidimo prilikom čitanja, većina nas pretpostavlja da su vjerojatno izabrana u moru dostupnih fontova u programima poput Microsoftovog “Worda“ ili nekog sličnog. E, pa to nije uvijek baš tako.
Oblikovanjem teksta bavi se tipografija, vrsta umjetnosti uz koju se vežu razni oblici slova. Iako su i slova u “Wordu“ zasigurno tipografska tvorevina, malo je vjerojatno da ćete u knjigama, časopisima i novinama naići na neke od fontova koji su tamo dostupni. Puno je veća vjerojatnost, pogotovo ako pričamo o hrvatskim tiskovinama, da ćete čitati tekstove napisane slovima jednog od naših najpoznatijih i najcjenjenijih grafičkih dizajnera i tipografa, Zabočana Nikole Đureka koji je ljubav prema slovima otkrio još u srednjoj školi.
Ugostio nas je u svojem studiju u Zaboku i ispričao nam sve o tipografiji u Hrvatskoj, ali i o svojem putu do uspjeha.
– Ja sam išao u građevinsku školu, tata je bio inženjer, imao je ured, pa sam tako i ja otišao u tom smjeru, a negdje sredinom školovanja sam počeo raditi letke i slične stvari za lokalne disko barove. To mi se jako svidjelo, ali tada nije bilo puno slova, pa sam ih često ručno crtao sam – započinje Đurek svoju priču.
Po završetku srednje škole, upisuje i završava Građevinski fakultet, ali cijelo to vrijeme se iz hobija bavio dizajnom i oblikovanjem slova.
– Nisam to smatrao nečim ozbiljnim i nisam gledao da će mi to biti posao, ali onda sam vidio da me to stvarno zanima i više sam vremena provodio učeći i čitajući o dizajnu, nego o građevini, pa sam onda upisao Akademiju u Firenci i nakon toga još više zavolio tipografiju. Potom sam upisao i jedan od najboljih postdiplomskih studija na Kraljevskoj akademiji u Haagu, gdje sam magistrirao i napisao doktorat kojeg sam branio u Zagrebu – prisjeća se.
S obzirom na to da je studirao diljem Europe i da danas, između ostaloga, radi na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu te na Umjetničkoj akademiji u Splitu, govorio nam je i o ključnim razlikama koje se tiču učenja o grafičkom dizajnu i tipografiji.
‘Toga nije bilo’
– Što se tiče grafičkog dizajna, Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu postoji 30-ak godina i od tamo je izašlo puno generacija dobrih dizajnera, ali tipografiju mi u Hrvatskoj nismo imali, dok nismo moji asistenti, kolege i ja, počeli voditi tipografske kolegije gdje se na profesionalan način moglo učiti oblikovanje pisma. Prije se učila kaligrafija, umjetnost lijepog pisanja, ali baš sustavno oblikovanje pisma koje se onda može koristiti u knjigama, plakatima i slično, toga nije bilo. To je ključna razlika. U Hrvatskoj niti kroz povijest nismo imali neke slavne ‘type’ dizajnere, ljude koji oblikuju slova. Imali smo likovne umjetnike koji su se prebacili u grafičke dizajnere, ali tipografije uopće nije bilo do 2005. godine, u smislu da se sustavno može educirati o njoj. Danas imamo i knjige, od kojih sam neke i ja napisao, neke smo knjige preveli, pa sada postoji suvremena građa na hrvatskom jeziku i stanje je bolje, ali to je još uvijek jako mlado kod nas. Kada za referencu uzmemo Nizozemsku, ona ima tradiciju još od pojave tiska prije oko 500 godina. Dolaskom tamo, došao sam u sredinu koja tu ima veliku tradiciju. Svi su to učili, a meni je to bilo novo. Uz to, škola u Haagu gdje sam bio, ima razrađen didaktički sistem. Puste te da puno radiš sam i onda svi zajedno sudjeluju u raspravi, za razliku od našeg pristupa, gdje profesor sa studentom većinom razgovara posebno. Tamo svi komentiraju tvoj rad i to mi je bilo super. Neki moji bivši studenti iz Zagreba i Splita već sad upisuju taj fakultet gore, i to je dobar znak da smo nešto postigli – govori Đurek.
Uz to što predaje na fakultetima i što vodi Studio u Haagu s kolegom Peterom Bilakom, Đurek je 2005. godine otvorio i “Typonine“, prvu slovolivnicu u Hrvatskoj.
– Malo je čudan taj prijevod ‘slovolivnica’, to se inače zove ‘type foundry’ i to su prije bile tvornice koje su radile metalna slova. Tamo ste kupili kutiju metalnih slova i otišli ste u tiskaru i štampali. Danas, kako je sve digitalno, to je digitalna slovolivnica, ali kod nas nije bilo niti onakvih starih slovolivnica, a kamoli digitalnih. Mi inače imamo jako bogatu povijest, govorili smo istovremeno i hrvatski i crkvenoslavenski, latinski, pisali smo i glagoljicom, uglatom i oblom, latinicom, arebicom i ćirilicom. Imali smo veliku povijest pisane i govorne riječi, ali nikada nismo imali neki edukativni moment da se to može studiozni zapisati. Isto tako, dijakritike smo uveli još prije 200 godina. I onda sam mislio da bi bilo super, jer niti u regiji, a tu mislim na slavenske zemlje u kojima se govori sličnim jezikom, nije bilo niti jedne slovolivnice, pa sam je nakon fakulteta odlučio otvoriti – govori.
S obzirom na to da nismo bili upoznati s cjelokupnim procesom nastanka fontova, a nasuprot nas je sjedio jedan od najvećih stručnjaka, zamolili smo ga da nam pojasni kako izgleda jedan takav proces i koliko on može trajati.
– Sve ovisi o dvije stvari, radim li sebi za gušt, ili imam nekoga za koga radim. Ako radim za nekoga, postoje parametri koji su zadani i prema kojima se ravnam, a kada radim za sebe, onda je to baš iz gušta i tada nemam ni rokova, pa ti procesi mogu trajati godinama. Isto tako, uvijek radim nekoliko projekata paralelno, recimo deset, i od nekih živim, a neki su za gušt. Odnosno, svi su za gušt, ali neki plaćaju račune, a ti koji plaćaju račune, imaju rok. Kada radite slova, svako se mora nacrtati, morate voditi računa o jezicima koji moraju biti podržani, paziti na dijakritike i drugo. Rok za kompleksnije pismo je oko dvije godine. Proces nastanka fonta je dugotrajan, ali sve ovisi koja je namjena i koje sve jezike moraš obuhvatiti. Ako moraš crtati arapski i latinicu, logično je da će trebati puno više vremena nego da samo crtaš latinicu, ali to je ljepota toga, kada vidiš globalnu sliku svijeta i sva pisma koja postoje, ali onda postane i dosta kompleksno, i zato onda neki projekti traju jako dugo – pojašnjava nam Đurek.
Inspiraciju najčešće dobiva iz povijesti ili svoje okoline, gledajući natpise po ulicama, čitajući stare knjige, a pažnju mu nerijetko mogu skrenuti i dobro napravljeni grafiti. Za sve što vidi oko sebe, uvijek promisli kako bi to mogao interpretirati i u koje bi se svrhe to onda moglo koristiti. Također, ističe Đurek, svaki puta kada kreće u novi projekt, sve skice iscrtava ručno s perima, a mnoge ideje znaju se javiti upravo u ovom dijelu procesa, a koliko je fontova do sad napravio, niti sam ne zna.
– Slovolivnica koju imamo kolega i ja ima 112 ‘obitelji’ fontova, a to znači da imamo preko tisuću stilova. Tu se ubrajaju svi oni poznati ‘bold’, ‘italic’ i slično, i uz to, naši fontovi podržavaju preko 270 jezika. To je jako puno, i rijetko koja slovolivnica to ima. Imamo čak i pisma za indijsko govorno područje, ‘thai’ pisma, pa onda i kineska i grčka, tako da smo se doista koncentrirali na cijeli svijet. Mi ne govorimo tim jezicima, tako da imamo suradnike iz tih zemalja. Trenutno imamo suradnike i zaposlenike iz Kine, Indije, Libanona i šire – ističe.
Iako radi za gotovo cijeli svijet, najnagrađivaniji sustav pisma nosi naziv “Balkan“. Pismo je to koje ima i ćirilicu i latinicu, i bilo je zanimljivo, kaže Đurek, povezati te slične jezike koje mi Slaveni govorimo.
Među njegovim brojnim osvojenim nagradama, je i prva nagrada Hrvatskog dizajnerskog društva, prva nagrada “Zgraf-a“, nagrada “International Type Award of Excellence“ koja je pristigla iz New Yorka, ali i brojne druge. Iako je sustav “Balkan“ najnagrađivaniji, nije mu i najdraži. Najdražeg pisma nema jer je svako, kaže, rađeno za drugačiju namjenu i svako ima svoju nišu. Po stilu mu više odgovaraju klasična pisma, a iako crta i za plakate i slične stvari, knjiška mu je tipografija najzanimljivija jer je najkompleksnija.
Poseban uspjeh
Ipak, jedno je pismo, iako ne i najnagrađivanije, ostvarilo poseban uspjeh. Naime, prije nekoliko godina jedan je njegov font korišten za prestižne glazbene nagrade “Grammy“.
– “Record Academy“ je udruženje koje organizira “Grammy“ i oni su tražili pisma koja bi koristili za najavne špice i za glavni logotip. Ja sam eksperimentirao s fontovima koji reagiraju na glazbu i koji se mogu mijenjati u odnosu na neke tonove, i oni su mene kontaktirali preko firme koju kolega i ja imamo u Haagu. Predložio sam postojeći font kojeg smo onda još dogradili, imali smo jednog programera koji je to radio s glazbom i na kraju je to ispalo super. To je bilo jako zanimljivo kada su nam rekli: “Zovemo Vas u vezi logotipa “Grammyja“. Prva reakcija je bila “Ma je, možeš mislit’“, a stvarno je bilo tako. Mislio sam da je možda neki prijatelj koji me zeza na telefon – prisjeća se Đurek.
Osim što se taj font prije par godina vrtio po svim televizijama, zanimalo nas je i gdje mi u svojoj okolini možemo pronaći njegove radove, a da ni ne znamo da su njegovi.
– U Hrvatskoj dosta često, ali i vani. Super mi je da je signalizacija na aerodromu “Franjo Tuđman“ u Zagrebu rađena iz mojeg fonta. Dakle, čim dođeš u Hrvatsku ili kada odlaziš iz Hrvatske, vide se moja slova. U Zagrebu sve table s brojevima i imenima ulica također su napravljene iz mojeg pisma. Jako puno novina u Hrvatskoj, od “Playboyja“ pa do “Glasa koncila“ koriste moja pisma. Također, brojni gradovi u Hrvatskoj, ali i Europi, koriste moja pisma u svojim identitetima. Isto tako, da sada odemo na kiosk, našli bismo desetak novina s mojim pismima koje ljudi svakodnevno čitaju, a ne znaju i ne trebaju znati jer im ništa ne smije remetiti čitanje. Imamo tu još i vikend izdanje “Financial Timesa“ koje koristi moje pismo, puno dnevnih novina u Nizozemskoj ih isto koristi. Sada se u Parizu otvara 18 novih stanica podzemne željeznice i one će sve koristiti moja slova i slova mog kolege – kaže nam Đurek.
Naravno, nismo mogli odoljeti ne pitati ga što misli o fontovima koje svi mi koristimo na svojim računalima i koji bi font on osobno koristio. Odgovor je bio kratak i jasan – “Niti jedan“.
– Koristim svoje fontove ili fontove kolega. Prije, dok nije bilo novih Windowsa, fontovi su bili su dosta loši. Zapravo, oni su u originalu dobro nacrtani, ali nisu baš bili najbolje digitalizirani. Svi su ti fontovi ušli u masovno korištenje zbog demokratizacije pisama. Kada instaliraš Windows na računalu, dobiješ set pisama besplatno, i normalno je da će ljudi koji nisu dizajneri, koristiti ta pisma. Ali dizajneri i ljudi koji imaju osviješten vizualni jezik, biraju neke druge stvari. Fontovi mogu koštati od jednog eura, do par tisuća eura, pa većina misli ‘Zašto bi ih kupovali ako su ih ovdje dobili besplatno’ – pojašnjava Đurek.
S obzirom na to da radi na fakultetima i studijima, Nikolu Đureka je doista teško pratiti. I sami smo razgovor s njim pokušavali dogovoriti u nekoliko navrata, ali je uvijek bilo nekih obaveza. Za kraj smo onda i provjerili s čime se to trenutno bavi.
– Najveći projekt na kojem trenutno radim je ova podzemna u Parizu, gdje treba riješiti tipografiju i signalizaciju za to. Puno je ljudi uključeno, od gradske vlasti, arhitekata, povjesničara umjetnosti, pa evo i nas, tako da mi je to trenutno i najzanimljivije. Imamo i par projekata koji su toliko dobri, ali još ne smijem o tome govoriti. A od drugih većih projekata, imamo jedan u New Yorku i jedan u Los Angelesu, zatim radim za jedne norveške novine, ali će i jedna norveška televizija uskoro imati moja slova. Također, imamo projekata i u Hrvatskoj. Uvijek ima nekih izložaba, knjižica i slično, i uvijek volim raditi s kolegama dizajnerima koji su umjetnici, tako da se tu može malo više eksperimentirati, raditi stvari koje nisu ‘komercijalne’ i takve stvari me jako vesele. Cijelo vrijeme radim na dva kolosijeka – predavanje i rad u studiju, to su mi najbitnije stvari – zaključuje Đurek i dodaje kako uz sve one profesionalne uspjehe i osvojene nagrade, najveći uspjeh u karijeri je taj što je uspio postići da se bavi upravo onim što najviše voli.
