MARKO CIGROVSKI (28) IZ PREGRADE DIMNJAČAR JE GRADA ZAGREBA: Od potresa je zajedno s kolegama zadužen za pregledavanje zidanih dimnjaka, koji u većini slučajeva više nisu za upotrebu, na što neki građani izrazito loše reagiraju

“Zagrepčani se kada nas vide ne uhvate za gumb, već za glavu. Optužuju nas da mi ne dopuštamo da im se plin pusti u zgradu”

Objavljeno: 01.08.2021. jelenajazbec

– Pri kraju osnovne škole, bratić me uzeo sa sobom na posao, da vidim kako je to i o čemu se radi, i tada je odluka pala – postat ću dimnjačar! – kaže nam 28-godišnji Marko Cigrovski iz Pregrade, točnije iz naselja Stipernica, iza kojega je sada već 12-godišnje dimnjačarsko radno iskustvo, a dogurao je, ni manje ni više, nego do – direktora.  
Prvi je, dakle, tim stopama krenuo njegov bratić, a Marko nikada nije požalio što je i on odabrao zanimanje koje među njegovim vršnjacima, posebice u Zagorju, i nije bilo baš uobičajeno.  
Završio je Obrtničku i industrijsku graditeljsku školu Zagreb, s obzirom na to u Zagorju programa za obrazovanje dimnjačara nije bilo, i iz škole krenuo ravno na posao. Radio je najprije kod nekoliko domaćih obrtnika, kod kojih je usavršio svoj zanat, a sada je “sam svoj šef”.
Iako je iz Zagorja, Marko je dimnjačar grada Zagreba. Da bi to mogao, mora imati obrt i biti član Dimnjačarsko – obrtničke zadruge. Pokriva Novi Zagreb, točnije, Botinec, Remetinec, Lanište, iako od potresa u Zagrebu svi dimnjačari rade na ispomoći po cijelom gradu jer im se znatno povećao opseg posla.

Psihički pritisak

Kada je tek počeo raditi, otkriva, najviše posla bilo je u kasnu jesen, ali s porastom grijanja na plin, za dimnjačare posla ima kroz cijelu godinu.
– Između sedam i osam sati ujutro okupljamo se u svojim područnim uredima i onda dobijemo raspored za taj dan. Radimo u dvije smjene, ujutro i popodne – opisuje Marko.
Kaže kako je uvijek najveći problem nemar pojedinaca koji godinama odbijaju dimnjačarske usluge, a onda zovu tek kada se pojave problemi, kao što je začepljenje dimnjaka, stvaranje smole ili, nažalost, trovanje ili požar.  
Zato za svoj posao kaže da zna biti i fizički naporan, ali ipak je veći pritisak onaj psihički, pogotovo od kako je Zagreb pogodio potres, pa su na vidjelo izašli svi problemi vezani uz staru infrastrukturu, posebice u središtu grada.
– Od potresa naš je zadatak pregledati svaki zidani dimnjak i u većini slučajeva oni više nisu za upotrebu, već se moraju sanirati s nekim dodatnim plastičnim ili inox cijevima. Ljudi izuzetno loše reagiraju kada im priopćimo takve stvari, iako mi već od 2013. godine upozoravamo na neispravnost tih zidanih dimnjaka i svi su oni jako dobro upućeni da će to jednog dana trebati mijenjati, samo što su ih sada okolnosti prisilile da baš to moraju napraviti. Naime, prilikom potresa je u puno zgrada iskopčan plin, a za ponovno puštanje plina, dimnjačari moraju dati pozitivan atest, što znači da oni sami snose odgovornost za dimnjak, je li on ispravan ili nije. A, nažalost, na stotine je neispravnih dimnjaka. Građani mogu nastaviti živjeti u takvoj zgradi, ali nemaju grijanja niti tople vode. Na nekim zgradama dimnjaci su se urušili do tavanskog dijela, pa su građani bili u velikoj opasnosti ukoliko u takvoj zgradi plin nije bio zatvoren jer je moglo doći do povrata ugljičnog monoksida. Štoviše, u nekoliko stanova je i ustanovljen taj povrat ugljičnog monoksida, što su i utvrdili dimnjačari prilikom kontrole – ističe naš sugovornik.
Čitava situacija dovela je do toga da se Zagrepčani kada vide dimnjačare više ne uhvate za gumb, već za glavu, jer su u dosta slučajeva dimnjačari “glasnici” loših vijesti.
– Posljednjih godinu i pol postalo je jako teško raditi s ljudima. Ogorčeni su na nas zbog atesta, optužuju nas da im mi ne dopuštamo se plin pusti u zgradu i slično. To kod mene izaziva veliku nelagodu. Ubije me to ponekad u pojam – kaže Marko.
Stranke ih odbijaju, vrijeđaju, optužuju da uzimaju novac, da Grad uzima novac, znaju ih i otjerati iz dvorišta. Na sreću, fizičkih napada za sada nije bilo.

Najviše iz Pregrade

Pa ipak, ovaj mladi dimnjačar vjeruje da će i ti teški dani za Zagrepčane proći, pa će i on ponovno moći uživati u svim onim lijepim stranama svoga posla.
Na posao uglavnom putuje svakodnevno iz Zagorja, tu i tamo se dogodi da prespava u Zagrebu, a kolega iz svog kraja ima napretek.
– Moram istaknuti da je grad Pregrada dao najviše dimnjačara u grad Zagreb. S područja Pregrade sigurno ima šest – sedam obrtnika od ukupno 24, koliko ih djeluje na području grada Zagreba. Što se tiče Krapinsko – zagorske županije, još ih je troje iz Kraljevca na Sutli, tako da možemo reći da Zagorje zaista daje puno dimnjačara. Pa i u školi koju sam pohađao bilo je puno Zagoraca, štoviše, samo iz Pregrade znam 15-ak ljudi koji su išli za dimnjačara – ističe Marko, pa dodaje da bi mladima svakako savjetovao da se odluče za ovo zanimanje jer neće požaliti.
– Od ovog se posla može živjeti, plaća je redovita, imamo cjenik Grada Zagreba, služba smo koja je, na neki način, zakonski propisana i obavezna, obavljamo obavezne preglede na nekim objektima jednom, a na nekima i do tri puta godišnje, tako da nema straha da neće biti posla u budućnosti. Dimnjačara nam uvijek treba! – zaključuje Marko, koji je zahvaljujući pomalo neobičnom poslu kojim se bavi, dobivao i medijske angažmane, pa je tako u svojoj dimnjačarskoj odori već statirao na snimanju filma “Tragovi”, kao i popularne serije “Dnevnik velikog Perice”.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba

Prijavite se na naš newsletter