Na Europskom prvenstvu u futsalu, održanom u rujnu u Latviji, mlada U19 reprezentacija Hrvatske osvojila je srebrnu medalju i tako postigla najveći uspjeh u povijesti futsala u Hrvatskoj. Tim povodom, razgovarali smo s 18-godišnjim Mateom Mužarom iz Goričanovca, općina Đurmanec, koji je, kao mladi reprezentativac, dao veliki doprinos u postizanju ovog iznimnog uspjeha, a postao je i jedini hrvatski reprezentativac u povijesti koji je postigao zgoditak u finalu Europskog futsal prvenstva. Mateo je učenik četvrtog razreda Športske gimnazije u Zagrebu i član NK Futsal Dinamo. Počeo je trenirati veliki nogomet, igrao u nekoliko klubova, a kasnije se prebacio na futsal, gdje je pokazao izniman talent i jako dobru igru. Dobio je i svoje mjesto u hrvatskoj reprezentaciji, pa se može reći da je futsal za njega – pun pogodak.

Kada si počeo trenirati nogomet?

Nogomet sam počeo trenirati sa sedam godina u Nogometnom klubu Zagorec Krapina, gdje sam napravio svoje prve nogometne korake. Tamo sam ostao sve do 14. godine, a nakon toga sam nogometnu karijeru nastavio u NK Interu iz Zaprešića, za koji sam se odlučio zbog toga što sam se s tim klubom natjecao u 1. HNL, u kategoriji pionira. Tada je došao red na srednju školu. Odlučio sam upisati Športsku gimnaziju u Zagrebu i nastaviti svoj nogometni put paralelno sa školom. Kako sam imao neke zapažene utakmice u dresu Intera, dobivao sam pozive iz nekoliko klubova, među kojima je bio i najbolji hrvatski klub Dinamo Zagreb, u kojem sam proveo jednu kraću epizodu, no na kraju sam svoj nogometni put odlučio nastaviti u NK Hrvatski dragovoljac. U međuvremenu sam dobio poziv iz Futsal Dinama i tada sam paralelno igrao veliki nogomet i futsal. Nakon sezone provedene u futsalu, stigao je poziv reprezentacije, a prošle sam sezone priključen i prvoj ekipi Futsal Dinama te sam se temeljem tih uspjeha odlučio posvetiti samo futsalu.

Što te privuklo futsalu?

Za futsal sam se odlučio zbog toga što mi se, iskreno, više sviđa, ipak sam ja dečko sa sela i oduvijek sam igrao mali nogomet s prijateljima, pa je to, izgleda, ostavilo veliki trag na meni. Više se vidim u futsalu i mislim da tu mogu ostvariti veće rezultate nego u velikom nogometu. Smatram da nisam donio pogrešnu odluku.

Nastupaš za Futsal Dinamo, na kojoj poziciji igraš?

Trenutno nastupam za juniore i već sam dvije godine kapetan momčadi, te za seniore Futsal Dinama. Igram poziciju zadnjeg igrača.

Kad si pozvan u reprezentaciju?

U reprezentaciju sam bio pozvan prije dvije godine i od tada sam se na velik ponos i tamo zadržao.

Kakvi su dojmovi s Europskog prvenstva, gdje si, kao član hrvatske reprezentacije, ostvario ogroman uspjeh?

Na Europskom prvenstvu je bilo mjesta samo za osam najboljih momčadi iz cijele Europe. Možete pretpostaviti kako je bilo teško doći i kvalificirati se među tih najboljih osam reprezentacija. K tome treba uzeti u obzir i to da smo imali najjaču kvalifikacijsku skupinu, u kojoj su uz nas igrali Engleska, Italija i Slovačka i samo je pobjednik te skupine mogao izboriti Euro. Naš san, ‘ajmo to reći, bio je da nekako uspijemo izboriti taj Euro, što smo na kraju i ostvarili i tako napravili čudo. Nakon toga sve što se na tom prvenstvu događalo, od prolaska u polufinale, pa do ulaska u finale i uzimanje medalje, bilo je samo još veće čudo, jer pretpostavljam da nitko to nije očekivao, osim nas koji smo se potajno nadali da možda možemo. Osjećaj je nevjerojatan jer smo ipak napravili najveći uspjeh u povijesti futsal reprezentacije Hrvatske. Kada poslije utakmice dobijete na stotine poruka od ljudi koje ni ne znate i kada se nalazite na svim naslovnicama novina, znate da ste napravili veliku stvar.

U polufinalu ste na penale pobijedili favorizirani Portugal, kakav je bio osjećaj?

Osjećaj je neopisiv, rekao bih. Ta je utakmica na najbolji način pokazala ono što futsal može ponuditi. Toliko drame i uzbuđenja malo se gdje može vidjeti. Gubili smo 1-0 i dvije sekunde prije kraja utakmice zabili za 1-1, što nas je vodilo u produžetke, gdje smo također gubili, te na 2-2 izjednačili minutu prije kraja. Kada se na takav način izborite i kada na penale pobijedite favorite, nema riječi kojima bih vam to opisao, od sreće nisam znao gdje sam.

Osvojili ste srebrnu medalju zlatnog sjaja, ali je li se u finalu moglo više i bolje?

Uvijek sam mišljenja da se može bolje, ali Španjolska je bila bolja i zasluženo osvojila zlato. U meni ipak ostaje mali žal jer smo bili toliko blizu, ali on se svejedno ni u jednom trenutku ne može mjeriti s ponosom i srećom koju osjećam za postignuti rezultat.

U finalu si postigao jedini zgoditak za Hrvatsku, koliko si ukupno golova zabio?

Da, u finalu sam zabio iz slobodnjaka, po meni jako lijep gol, a činjenica da sam jedini Hrvat koji je u finalu Eura postigao gol, mi je nevjerojatna. Ujedno, to mi je bio i jedini gol na Europskom prvenstvu, jer sam po karakteristikama više obrambeni igrač.

Što nam možeš reći o svojim suigračima?

Sve su to redom momci za koje će se, siguran sam, još puno čuti u budućnosti. Prije svega, svi su dobri dečki, a tek onda vrhunski sportaši.

Gdje se vidiš u budućnosti, ima li planova za odlazak u inozemstvo?

O budućnosti ne razmišljam pretjerano, sve će, mislim, polako dolaziti samo od sebe, no ipak želja mi je upisati i završiti fakultet i uz to biti sve uspješniji u futsalu.

Je li teško uskladiti treninge i utakmice sa školom i koji bi fakultet volio upisati i završiti?

Pa i nije baš lako sve usklađivati, no uspije se. Ako imaš neki cilj i želiš ga ostvariti, ništa ti nije preteško. Do sad sam sve razrede završio s odličnim uspjehom, tako da mogu reći da uspijevam sve posložiti i uskladiti, a i trudim se izdvojiti i nešto vremena za sebe. Nisam još odlučio koji bi faks upisao, no u glavi su mi poslovna ekonomija, odnosi s javnošću ili menadžment. Tješim se time da imam još vremena za razmišljanje.

Tko ti je nogometni uzor?

Nogometnog uzora nemam, no u futsalu su to Tihomir Novak i Davor Kanjuh, koji mi je ujedno i suigrač u Futsal Dinamu.

U nogometu je zasigurno jako važan talent, ali ima i drugih vrlo važnih čimbenika. Je li teško uspjeti i dokazati se nekome tko dolazi iz male sredine?

Reći ću vam samo jedno – sve se može kad se hoće i kada vjeruješ u sebe.

FOTO: Drago Sopta (HNS)