Brojni svjetski mediji objavili su posljednjih dana vijest prema kojoj je Francuska 14. veljače u parlamentu podržala uvođenje zakona kojim će se moći strogo kažnjavati kritičari cjepiva i liječenja uz pomoć tehnologija kao što je mRNA, prenosi Index.

Vijest je na društvenim mrežama i u medijima pokrenula burne rasprave o slobodi govora i javnom zdravlju.

Pogrdan naziv ‘Article Pfizer’

Kritičari su zakon pogrdno nazvali ‘Article Pfizer’ jer je Pfizer, uz Modernu, jedna od dvije kompanije koje su razvile mRNA cjepivo protiv Covida-19.

Pritom su upozorili da je zakon postavio presedan u globalnoj zdravstvenoj politici i otvorio pitanja o osjetljivoj ravnoteži između individualnih prava i državne kontrole kada je u pitanju javno zdravlje.

Posebno snažnu reakciju izazvala je najava da će novi zakon uvesti vrlo stroge kazne za kritičare tretmana koje država preporučuje na temelju trenutnih medicinskih saznanja.

Po njemu bi kršenje ove norme moglo rezultirati kaznom do tri godine zatvora ili novčanom kaznom do 45.000 eura.

Kritičari su ovaj potez protumačili kao antidemokratski manevar, kojim se uz teške zakonske kazne može gušiti svaka kritika medicinskih tretmana koje je odobrila država.

Također tvrde da zakon ne samo da potkopava demokratski proces ograničavanjem opsega javnog diskursa o zdravstvenoj politici već i osuđuje i alternativnu medicinu i potencijalne zviždače koji bi mogli imati opravdane zabrinutosti u vezi s mRNA tehnologijom ili drugim tretmanima.

Zakon nije za Pfizer, nego protiv nadriliječništva

Zagovornici zakona ističu pak da njegova intencija nije da zaštiti od kritika i preispitivanja farmaceutske kompanije poput Pfizera, pa čak ni medicinske tretmane poput mRNA tehnologije za koju je prošle godine dodijeljena Nobelova nagrada jer se pokazala korisnom za liječenje brojnih bolesti – od virusnih, preko srčanih do tumorskih.

Smatraju da je zakon prvenstveno usmjeren protiv toga da se upute mainstream medicine neutemeljeno ocrnjuju kako bi se ljude odvratilo od potvrđenih tretmana koji im mogu spasiti život te da se ista difamacija koristi za promociju nadriliječništva, i to bez ikakve odgovornosti za posljedice.

Molekularna biologinja s Instituta Ruđer Bošković, svojevremeno članica vladinog Znanstvenog savjeta za Covid-19, Andreja Ambriović Ristov kaže da bi svakako trebalo globalno povećati osobnu odgovornost pojedinaca, osobito kada je u pitanju zdravlje.

– Posebno je to važno za one koji se temeljem nekog obrazovanja ili titule predstavljaju kao osobe koje ‘znaju’ te time izravno utječu na javno mnijenje. Slažem se da ne treba zabraniti propitivanje bilo kojih činjenica, ali bi trebalo kažnjavati javno iznošenje neutemeljenih tvrdnji, koje su vrlo često prave teorije zavjere, s ciljem da se nekog nagovori da odustane od medicinskog tretmana za koji je dokazano da ima veću korist od štete. Ako se vode sudski sporovi zbog klevete koja narušava mentalno zdravlje, onda je jasno da je također opravdano voditi sudski spor zbog iznošenja neistinitih činjenica koje narušavaju tjelesno zdravlje – ističe Ambriović Ristov.

No francuski pravni stručnjaci, upoznati s procesom oblikovanja spornog zakona, ističu da je on u medijima i na društvenim mrežama senzacionalistički interpretiran.

Naime, stranica ABP Live provela je provjeru činjenica koja je pokazala da zakon, iako se njegovi detalji još uvijek razrađuju, u konačnici vjerojatno neće stvarno zabraniti kritiku cjepiva.

Naime, prema francuskim pravnim stručnjacima, prethodne verzije zakona doista su naginjale kriminalizaciji takvih kritika, no čini se da su njegovi kontroverzni dijelovi ublaženi tijekom rada u parlamentarnoj proceduri.

Francuska je vlada prvi put podnijela prijedlog novog zakona u studenom 2023. godine u nastojanju da se nekako suprotstavi “sektaškom zlostavljanju“ i ljudima koji su nazvani “guruima 2.0” – osobama koje imaju mnoštvo online sljedbenika, a koje za liječenje ozbiljnih bolesti promoviraju razna čudotvorna nadriliječnička rješenja, poput “injekcija imele” ili “limunovog soka”.

Problem koji ima i Hrvatska

To je nešto s čime već duže imaju problema sva društva, uključujući hrvatsko.

Podsjetimo, u Hrvatskoj se puno pisalo o preporukama neodgovornih nadriliječničkih gurua prema kojima bi se depresija trebala liječiti šetnjom, a ne medikamentima, tumorske bolesti velikim dozama vitamina C umjesto kemoterapijom, teška stanja i bolesti od autizma do HIV-a i raka otopinom MMS sličnom izbjeljivaču, gotovo sve bolesti, uključujući Covid-19, tzv. Jadrankinim kapima joda itd.

O tome smo na Indexu pisali u mnogo navrata u različitim kontekstima (neke od poveznica dolje).

Ublažen stavak francuskog zakona

Prema francuskim pravnim stručnjacima, dio prijedloga zakona – članak 4. – prilikom predstavljanja izazvao je zabrinutost u javnosti da bi mogao voditi suzbijanju kritika cjepiva u budućnosti jer je predložio kažnjavanje “poticanja na napuštanje ili suzdržavanje od slijeđenja terapijskog ili profilaktičkog medicinskog tretmana”.

Jacques Petit, profesor upravnog prava i temeljnih prava na Sveučilištu Rennes, rekao je za Logically Facts da je izvorni tekst prijedloga zakona doista nosio rizik da kritiku cijepljenja učini nezakonitom budući da je cijepljenje profilaktički tretman, što znači da bi prekršaj mogao biti usmjeren “na opći i neosoban govor, primjerice na blogu ili na društvenoj mreži”.

– Međutim, tijekom rasprava u Skupštini tekst članka 4. je izmijenjen na način da, po mom mišljenju, više ne čini protuzakonitom generalnu izjavu, neprijateljsku prema cijepljenju – rekao je Petit.

Prema izmijenjenom prijedlogu zakona, kažnjivo djelo predstavlja – poticanje, putem ponovljenih pritisaka ili manevara, bilo koje osobe koja pati od bolesti da napusti ili se suzdrži od terapeutskog ili profilaktičkog medicinskog tretmana, kada se takvo napuštanje ili suzdržavanje predstavlja kao korisno za zdravlje ciljane osobe kada je, u svjetlu trenutnih medicinskih spoznaja, jasno da će imati osobito ozbiljne posljedice za tjelesno ili mentalno zdravlje te osobe, uzimajući u obzir patologiju od koje on ili ona pati.

– Dakle, više nije kazneno kažnjiv opći govor, namijenjen javnosti, nego pritisak ili manevri usmjereni na konkretnu osobu – rekao je Petit.

Pritom je istaknuo da prijedlog zakona, kako ga je usvojila Narodna skupština, također kažnjava poticanje na prihvaćanje praksi koje se predstavljaju kao da imaju terapijsku ili profilaktičku svrhu kada je iz medicinskih saznanja jasno da one pojedinca izlažu neposrednoj opasnosti od smrti ili ozljeda.

Ured francuskog ministarstva zdravstva je pak, kao primjer primjene novog zakona naveo da bi kažnjivo djelo bilo prisiljavanje osobe za koju se zna da boluje od raka da odustane od kemoterapije.

Sloboda znanstvenog istraživanja je ključna

Sunčana Roksandić s Katedre za kazneno pravo, voditeljica Hrvatske jedinice Međunarodne katedre za bioetiku, kaže da je sloboda znanstvenog istraživanja i razvoja znanosti u osnovi razvitka društva.

– I Semmelweis je bio neshvaćen kad je htio uvesti pranje ruku kao način sprečavanja velike smrtnosti novorođenčadi i majki u bolnicama nakon poroda – kaže Roksandić.

– Da je bilo zabranjeno istraživanje, odnosno propitivanje uvriježenih praksi, pitanje je u kojem bi stanju danas bila medicina i zaštita zdravlja – tumači naša stručnjakinja.

Roksandić kaže da je osnovno načelo bioetike zaštita pojedinca i njegovog dostojanstva.

– U skladu s tim zaštićena je i autonomija osobe u odabiru. No, kada se radi o zaraznim bolestima, nismo slobodni potpuno sami odlučiti, već je naša sloboda izbora ograničena slobodom i pravima drugih te zaštitom njihova zdravlja. Upravo smo za vrijeme pandemije Covida o tome svakodnevno slušali – kaže Roksandić.

Smatra da je iz zakona već u ovoj fazi dorade vidljivo da će temelj za procesuiranje biti poticanje bolesnika putem “ponovljenog pritiska ili manevara“.

– Ova će kaznenopravna odredba trebati interpretaciju. Prema pravilima tumačenja u kaznenom pravu, koje mora biti restriktivno, kreće se od samog značenja riječi. Dakle, radit će se o kažnjavanju onog poticanja napuštanja ili suzdržavanja za koje je jasno da će imati osobito ozbiljne posljedice za tjelesno ili mentalno zdravlje te osobe, uzimajući u obzir patologiju od koje on ili ona pati. Tu će doduše biti pitanje je li poticatelju to bilo jasno kada se upustio u poticanje, i to putem ponovljenog pritiska ili manevara. Dakle, čini mi se da je trenutno intencija zakonodavca kažnjavanje upornosti, a ne samo davanje savjeta o mogućnosti alternativnog liječenja. U svakom slučaju primjena kaznenog prava u regulaciji ljudskog ponašanja javlja se kao krajnja mjera. Bilo bi korisno dobiti uvid u podatke koliko je pacijenata imalo teške štetne posljedice radi navedenog ponašanja do sada i koliko ih je odbilo terapeutski ili profilaktički medicinski tretman radi poticanja ovog tipa. Ne kažnjava se, po prijedlogu, osoba koja je odbila liječenje konvencionalnom medicinom, za što uvijek ima pravo, osim iznimno, kao što je to, na primjer, slučaj kod pojave epidemija, nego osoba koja je svojom upornošću dovela do takve pogrešne odluke pacijenta. Tu je pak pitanje treba li nastupiti pogoršanje bolesti da bi poticatelj bio kažnjavan. Jer kažnjavanje nema smisla ako je došlo do ozdravljenja niti ako bi, na primjer, smrtni ishod nastupio u oba slučaja. Središte modernog medicinskog prava i bioetike je pristanak pacijenta na tretman i naša autonomija u odlučivanju – pojasnila je Roksandić.

Problem dokazivanja namjere i odgovornosti

Filozof Tomislav Janović s Fakulteta hrvatskih studija u Zagrebu kaže da će u slučaju potvrđivanja francuskog zakona problematično biti dokazivanje namjere.

– Kao i u slučaju mnogih drugih moralno i zakonski spornih praksi, potrebno je dokazati namjeru s kojom se nekoga na nešto nagovara ili potiče – kaže Janović.

– Budući da su namjere skrivene, mogu se dokazivati samo neizravno – u pravilu kontekstualno, preko djelatnikovih dubljih motiva i uvjerenja. Evo primjera. Zamislimo da sam prema francuskom zakonu opravdano optužen za poticanje svog prijatelja na neuzimanje terapije koja mu je mogla spasiti život, primjerice cijepljenja. On na moj nagovor nije uzeo terapiju i potom je umro. Pretpostavimo da postoji 90-postotna vjerojatnost da bi preživio da je uzeo terapiju. Jesam li ja, prema dotičnom zakonu, odgovoran za njegovu smrt? Pretpostavimo da na sudu izjavim da sam bio uvjeren da je lijek štetan. Ta izjava, naravno, sama po sebi ne bi bila dovoljna da me ekskulpira. No, što ako se pozovem na čitav niz internetskih izvora koje sam konzultirao, uključujući društvene mreže, a na kojima su navedeni neki razlozi protiv uzimanja lijeka? Čak i ako pretpostavimo da su to sve redom bili nepouzdani izvori i loši razlozi, moja odgovornost više nije tako jasna. Jesam li trebao znati da su ti izvori nepouzdani? Jesam li trebao prepoznati loše razloge? No pretpostavimo da se, umjesto na bilo kakve teoretske ili kvaziteoretske izvore i razloge, pozovem na slučaj mog susjeda koji je preminuo nakon uzimanja iste terapije cijepljenjem, a čijoj agoniji sam osobno prisustvovao. Da bi stvar bila zanimljivija, pretpostavimo da se ispostavi da cjepivo nije bilo uzrok smrti mog susjeda, nego njegova urođena srčana mana za koju nitko nije znao. Kako bismo u tom slučaju etički procijenili moj postupak? Ukratko, vidite kamo to ide. Francuski zakonodavac je izmijenio prvobitnu verziju zakona, pa prema novoj više ne bi bilo kažnjivo iznošenje općih stavova protiv nekog lijeka ili neke terapije, nego slučajevi govora usmjerenog prema konkretnoj osobi. Time je zakonodavac – barem prima facie – ponešto neutralizirao dojam da je riječ o protuliberalnom zakonu i ugrožavanju slobode govora – jednog od stupova liberalnog poretka. No, modificirani zakon, usmjeren na ‘osobno nagovaranje’ očito ima problem primjene u smislu dokazivanja odgovornosti i loših namjera. Sličan problem imat će i Plenkovićev zakon usmjeren protiv ‘dubokih grla’ koja novinarima dostavljaju povjerljive informacije – rekao je Janović i dodao:

– Inače, iz razloga povezanih s njihovom poviješću i shvaćanjem uloge države, Francuzi su tradicionalno spremni ići korak dalje od drugih kada je u pitanju uvođenje zakona i propisa koji bez odgovarajućeg opravdanja, na primjer putem uvećanja tzv. općeg dobra, ugrožavaju osobne slobode. Primjer je neselektivna zabrana nošenja pokrivala za glavu na javnim mjestima. U pravilu takvi eksperimenti, koliko god možda bili potaknuti dobrim namjerama, loše završe – zaključio je Janović.

Hoće li Francuska postati primjer za druge?

U svakom slučaju bit će zanimljivo vidjeti kako će u konačnici izgledati novi francuski zakon, kako će se provoditi u praksi i kakve će efekte imati.

Njegovi pobornici smatraju da društva moraju nekako reagirati na poplavu dezinformacija koje se danas dokazano mnogo brže šire i dalje dopiru od pravih informacija, a mogu biti vrlo štetne, osobito kada je u pitanju zdravlje.

Koliku štetu mogu učiniti, jasno se pokazalo tijekom pandemije Covida-19.

U prilog novom francuskom zakonu posebno govori činjenica da je danas gotovo nemoguće otvoriti neki online medij bez reklama u kojima se za lažne lijekove bez dokazanog zdravstvenog učinka koriste lažne zdravstvene tvrdnje, pri čemu se u promociji često koriste čak i slike uglednih osoba iz medicinske struke koje nikada nisu iznijele nikakve pozitivne tvrdnje o preparatima koji se reklamiraju.