Stare običaje Hrvatskog Zagorja od zaborava čuva Udruga Tradicija i inovativnost iz Krapinskih Toplica koja broji 18 članova. Pri dolasku dočekalo nas je veselo društvo u narodnim nošnjama, predsjednica Udruge Brankica Horvat, Ivanka Hajsek, Nevenka Martinović i Stjepan Belina. Ulazimo u prostore Udruge, a prizor nas vraća u neka stara vremena. Heklani ukrasi, kinč, replike bombona kakvima se nekada ukrašavao bor, tradicionalne jaslice i grana bora postavljena u kut, u nama su probudili samo tople osjećaje i ponos na tradiciju i običaje naših krajeva, koji se razlikuju od mjesta do mjesta. Ipak sve vežu iste niti – mir, veselje, obitelj i blagostanje, piše 24sata.

Tradicija

– Od prve zornice počela se snažiti hiža, uređivati kuća, prao se veš i pario se. Žene su čistile, a muški su pripremali drva i hranili živinu. Djeca su odlazila u šumu i tražila lijepi bršljan i mahovinu za betlehem (jaslice). Bake su djecu učile moliti jer se čekao Sveti Nikola. Ako su znali moliti, dobili bi dar. Bili su to jabuka i par bombona. Ako je bila bogatija kuća onda i jedna naranča – počinje priču Ivanka Hajsek o pripremama za Badnjak i Božić. 

– Glava kuće je na badnje jutro odsjekao čvrstu granu bora u šumi i pribio je u kut kuće. Nije se sjekao cijeli bor je to bila prevelika šteta. Grana se kitila poslijepodne i predvečer, i to najčešće sa ukrasima koji su se radili od krep papira. Obavezno su se stavljali i bomboni u sjajnim omotima. Mi smo ih napravili od drveta za ovu priliku jer ih više nema za kupiti. Ispod grane se postavio betlehem koji je bio napravljen od drveta, a stajao je na postolju od bršljana i božikovine – kaže nam Ivanka dok je pažljivo izrađivala ružice.

Bor se ukrašavao kinčom, odnosno ukrasima od krep papira. To je običaj s dugom tradicijom, a poznat je još iz vremena hrvatsko-ugarske kraljice Marije Terezije. 

– Zimi na dvoru nije bio cvijeća pa su žene koje su ukrašavale dvorane izrađivale ružice od krep papira kakve radimo sad – kaže Brankica, a Nevenka dodaje da su ružice žene nosile i u kosi za posebne prilike. 

– Ružice me naučila raditi moja pokojna baka koja je radila kao služavka u trakošćanskom dvorcu. Ove godine je 140. godišnjica njezinog rođenja. Ona je u dvorcu naučila raditi te ružice, onda je podučila moju majku, a moja majka mene. Tako se to generacijski prenosi, a sada ja učim svoju djecu i mlade iz Udruge – kaže ponosno Brankica dodajući da su danas ipak starije generacije te koje najviše drže do običaja. Bez obzira na današnji izbor ukrasa i kuglica, Ivanka i Brankica kažu da još uvijek rado na bor stave tradicionalne ukrase. Osim ružica, izrađivale su se zvjezdice, anđeli i lančići od papira.

– S vremenom su se počele izrađivati i heklane zvjezdice, ali samo u imućnijim obiteljima – govori nam Brankica. 

Postilo se…

Na badnjak se postilo, odnosno jeo se jedan obrok u danu. 

– Najčešće se jeo grah na salatu, zelnica (štrukli od zelja) ili repnica (starinski štrukli s repom). Pripremala su se jela za Božić i to najčešće u velikoj krušnoj peći. Jela se gibanica, kruh i meso. Od mesa najčešće pamtim šopanu gusku – prisjeća se Ivanka, a Brankica dodaje da su se nakon polnoćke jele kuhane kobasice i jaja. 

Pored klasičnih običaja vezanih za slavlje, na badnju večer momci su se udvarali djevojkama koje su imali namjeru oženiti. 

– Dečko je na polnoćku nosio crvenu jabuku koja se zvala Božićnica. Na povratku s polnoćke poklonio je jabuku svojoj odabranici. Na Štefanje, roditelji budućih mladenaca krenuli su u pregovore, odnosno snuboke kako se to kaže u Zagorju. Roditelji od mladoženje posjetili bi kuću od mladenke. Dogovarao se miraz, a ovisno o imovinskom stanju dala bi se krava ili komad zemlje, rubenina i slično. Sve se brzo dogovaralo jer se vjenčanje trebalo održati prije fašnika. Nisu dugo hofirali, nisu imali vremena – smije se Brankica. 

Rano, na božićno jutro, odlazilo se na misu zornicu. Nakon toga je slijedio svečani doručak.

– Uglavnom se jela prežgana juha s kuhanom kobasicom. Na stolu bi se našao kukuruzni kruh. Nakon toga su se jeli kolači. Doručak je bio za užu obitelj, a na božićni ručak zvala se šira familija. Za ručak se jela pečena guska, pura ili patka – prepričava nam Brankica. 

– Stol je bio prekriven svečanim stolnjakom. Na badnju večer je gazda kuće donio slamu. Pokucao bi na vrata i rekao “Hvaljen Isus”. Slama bi se stavljala ispod stola, a gazdarica bi stavila slamu i na stol ispod stolnjaka. Na nju bi složila križ od graha i kukuruza. Stavila bi par peneza za sreću u idućoj godini. Sjećam se da je tako radila moja svekrva, a kako je zbog toga stol bio grbav, morali smo malo pridržavati tanjure dok smo jeli – smije se Ivanka. 

Slavlje

Iako se danas lome koplja kada je vrijeme za otkititi bor, Ivanka i Brankica kažu da se u njihovom kraju kitio na badnjak, a ukrasi su se micali na Sveta tri kralja. 

– Budući da se grana sušila, dulje se ne bi mogla ni održati – kaže Brankica. 

U večernjim satima na sam Božić, seoski muzikaši dolazili bi čestitati Štefanje. 

– Išli su od kuće do kuće. Imali bi kontrabas, harmoniku i violinu. Pjevali su za imendan Štefu. Gazda bi morao izaći van i dati nešto sitno novaca. Slavilo bi se do pola noći dok ne bi nastupio imendan. Ranije bi se dogovorilo gdje će dočekati Štefanje i tamo bi ostali slaviti. Svake godine je to bilo negdje drugdje, a budući da u Zagorju Stjepana ima puno, počeli bi hodati i pjevati već u 5 sati popodne kako bi stigli sve obići i stigli kod glavnog slavljenika za tu godinu – kaže Brankica. 

Običaj koji je svakako zanimljiv je onaj vezan za prognozu vremena za iduću godinu. 

– Od Svete Lucije do Božića ima 12 dana. Svaki dan predstavljao je po jedan mjesec. Kakvo je bilo vrijeme taj dan, vjerovalo se da će takav biti i mjesec u idućoj godini. To je babica zvala ‘Kaziuši’. Pratilo se vrijeme svakog dana i mi djeca smo imali zadatak da pamtimo. Nakon Sveta Tri Kralja žene bi se okupile i prognozirale godinu. Ja si i danas napravim takav pučki kalendar. Gleda se od oka, ali često se pogodi – kaže nam Ivanka. 

Članovi udruge pamte dane iz djetinjstva kada bi se raskitio bor. Naime, bomboni bi se spremali u kutiju za kićenje za iduću godinu, a djeca nisu mogla odoljeti da ne ukradu pokoju slasticu. 

– Uzimali bi bombone, a u papiriće bi zamotali repu. Roditelji bi ipak primijetili jer bi ta repa s vremenom strunula – prisjećaju se puna srca Brankica, Ivanka, Nevenka i Stjepan svog djetinjstva i običaja svojih predaka.