Josip Manolić primio je sakrament ispovijedi od svećenika Zvonimira Alojzija Sekelja, čije su djeda i oca ubili partizani. Pred sam Božić, u ovaj četvrtak, 21. prosinca u popodne Josip Manolić se ispovijedao i primio sakramente, piše Narod.hr.

Ovaj 101. godinu star bivši komunist i djelatnik tajne službe režima, u javnosti često nazivan tamničarem Alojzija Stepinca, zatražio je sakrament ispovijedi. Manolić je u mladosti kršten, pričešćen i krizman u sakramentima Katoličke crkve.

On je, u trenutku odluke, prema navodima svjedoka, bio lucidan, nije bio na umoru, ali sve slabiji, kopneći. Bilo mu je drago što će ga ispovjediti njegov zemljak, Podravec, monsinjor Zvonimir Alojzije Sekelj. Ovaj umirovljeni svećenik, nekadašnji župnik župe sv. Blaža, prebendar, poznat je mnogim Zagrepčanima koji odlaze kroz tjedan na sv. Misu u Crkvu Ranjenog Isusa na Trgu bana Jelačića.

Poznat po svojoj pobožnosti i blagosti, Monsinjor Sekelj nikad nije upoznao svog oca. Njegovog su tatu, Zvonimira Juraja Sekelja partizani kao ratnog zarobljenika streljali u svibnju 1945. na Dravogradu. Njegovi su roditelji bili dvije godine u braku.  Njegov sin, svećenik koji je ispovjedio u četvrtak Josipa Manolića rodio se u prosincu, 13. prosinca 1945. Njegova majka mu je dala dva imena. Prvo, po ubijenom ocu, Zvonimiru. A drugo, po djedu, Alojziju Novoselu.

Povijesna uloga Josipa Manolića čini se kako je neodvojiva od Alojzija Stepinca, gotovo kao što je sjena neodvojiva od tijela. Alojzije Stepinac zapravo fokalna točka hrvatskog 20. stoljeća, teško se oteti dojmu simboličnosti ovog Manolićevog čina. Čovjek koji je bio zadužen za njegovo sprovođenje u Lepoglavu i nadzor nad njegovom tamnicom, sad je primio sakrament odrješenja od svećenika koji potječe od žrtava režima po čijem nalogu je on djelovao i čiju je ideologiju prihvaćao.

Nekadašnji obavještajac i siva eminencija u vrhovima politike, čak i nakon hrvatskog osamostaljenja, s čijom su se dugovječnošću zbijale šale po društvenim mrežama, zatvorio je puni krug vlastite karijere.

Pomirenje među ideologijama 20. stoljeća nije moguće, pa tako i danas imamo situaciju da oni koji ih još uvijek slijede, ne napuštaju 20. stoljeće i, tjerani vlastitim izborom, nastoje vratiti cijelo društvo vratiti u godine kad se odlučivala sudbina ljudi poput Stepinca i obitelji monsinjora Sekelja.

Pomirenje u sakramentu i oko njega je, nasuprot tomu, kako nam zapravo pokazuje Manolićev slučaj, nešto je sasvim drugo.