U modernom poslovnom svijetu, gdje se tradicionalni normativi i stereotipi ruše kako prolazi vrijeme, jedna posebna grupa osoba izdvaja se kao pokretač promjena – poslovne žene. Njihov iznimni doprinos, strast prema radu i odlučnost, otvaraju nove perspektive i stvaraju inspiraciju za buduće generacije. Među tim izvanrednim pojedinkama, ističe se jedna žena čiji je uspjeh za primjer drugima – upoznajte Branku Topolovec, kako sama voli reći, u istoj osobi Zagorku i Zagrepčanku, ujedno revizoricu, osnivačicu, vlasnicu i direktoricu društva BD Savjetovanje d.o.o. i BD Reviz d.o.o., kojoj je bilanciranje život, posao i strast.Ugostila nas je u svojoj kući ‘s jednim od najljepših pogleda u Zagorju’ u Komoru Začretskom i s nama  podijelila vlastito iskustvo uspješnog “bilanciranja” između karijere i privatnog.

Rođena u Krapini, gdje je završila srednju školu, potom i Ekonomski fakultet u Zagrebu, danas ima dva ureda, u Krapini i Zagrebu te 30-ak zaposlenih.

Njen put do uspjeha bio je ispunjen izazovima i preprekama koje su joj, između ostalog, bile postavljene i zbog roda. No, to je samo potaknulo njenu želju da izgradi vlastitu karijeru i pokaže svijetu snagu žene u poslovnom svijetu. Branka je svjesno izbjegla stereotipe i kročila novim stazama, uspostavljajući nove standarde u svojoj branši.

Ovaj članak će otkriti, ne samo Brankin profesionalni uspjeh, već i njezinu inspirativnu životnu priču o usklađivanju privatnog i poslovnog, jer ona je i supruga i majka troje djece. Kroz teške trenutke, Branka je naučila važnost vjerovanja u sebe i svoje sposobnosti, te kako se nositi s kritikom i sumnjama okoline. Razgovarat ćemo s Brankom i o njenom stavu prema mentorstvu i podršci drugim poslovnim ljudima. Njena priča je samo jedan primjer onoga što se uz pravilan pristup može postići u današnjem okrutnom poslovnom svijetu.

Osnivačica ste, vlasnica i članica društva BD Savjetovanje d.o.o. i BD Reviz d.o.o. Imate bogato profesionalno iskustvo na područjima M&A, računovodstva, revizije, poreznog i poslovnog savjetovanja, planiranja i leadershipa. Kako ste započeli karijeru?

Reviziju i računovodstvo diplomirala sam na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Na četvrtoj godini studija počela sam raditi u njemačkoj firmi za reviziju i porezno savjetovanje. S nepune 24 godine postala sam ovlaštena revizorica. Ako se ne varam, još uvijek sam vlasnica titule “najmlađi ovlašteni revizor u Hrvatskoj”. Imala sam predivne poslovne mentore, dva ugledna njemačka revizora i porezna savjetnika te jednog SDK revizora pa sam već na početku karijere morala naučiti balansirati naizgled potpune krajnosti u osobnostima i profesionalnim kvalifikacijama. S nepunih 26 postala sam direktorica i majka. S navršenih trideset godina karijeru sam odlučila nastaviti u vlastitoj firmi. Dobila sam ubrzo velik posao i tražila ured u Krapini. To je trajalo mjesecima, no tada ga u Krapini nije bilo, pa smo odlučili kupiti kuću u Podgori Krapinskoj, mjestu gdje i danas žive moji roditelji. Deset godina putovala sam svakodnevno na relaciji Krapina – Zagreb i odlučila sam se isprva za Krapinu. Pozvala sam da mi se pridruže svi Krapinčani koji su takav posao do tada radili u Zagrebu i tako se priča počela razvijati. Bavimo se revizijom, poslovnim poreznim savjetovanjem, knjigovodstvom, outsourcingom knjigovodstva, outsourcingom obračuna plaća. Radimo jako puno za klijente s njemačkog govornog područja i njima je pasalo da je ured tu gdje je, kada bi dolazili do nas. Danas imamo i ured u Zagrebu, u Zagrebačkom neboderu u Ilici 1A, na Trgu bana Jelačića, mnoge sastanke odradimo i tamo. Osim toga, i ja i moj poslovni partner od 2016. godine, Domagoj Hladika, oboje živimo u Zagrebu, no od ukupno 30-ak ljudi, samo Domagoj i ja živimo u Zagrebu, ostali su s područja Zagorja. Jedna, meni jako draga pjesnička duša dala je možda najbolju definiciju mene – rekla je da sam ja Zagorka Zagreba i Zagrepčanka Zagorja. I tako jest, ne bih mogla odabrati samo Zagreb iako tamo živim, jednostavno je Zagorje u srcu. Zapravo, svi smo Zagorci, i Domagoj je rodom iz Gotalovca.

Kada i kako ste odlučili krenuti putem osobnog razvoja?

Mogu kazati da sam – prema uobičajenim normama – već prije desetak godina bila uspješna poduzetnica. Majka troje djece. Međutim, iako je tvrtka uspješno poslovala, iako je doma sve funkcioniralo, nisam bila zadovoljna. Nešto je nedostajalo. To neodređeno, tiho nezadovoljstvo nagnalo me da se počnem intenzivno baviti osobnim razvojem.

Prošli ste brojne formalne edukacije. Što su Vam donijele?

Rečeno rječnikom računovođe, donijele su mi bolju bilancu. Volim računovodstvo. Bilanca, tj. “balance” ili “ravnoteža” u temeljima su svega dobroga na ovome svijetu. U računovodstvenoj bilanci to se lako postiže. Aktiva je uvijek jednaka pasivi. Isto je u životu. Sve što imamo – materijalno i nematerijalno, kratkotrajno i dugotrajno – uvijek dugujemo sebi (vlastiti kapital) i drugima: obitelji, prijateljima, okolini (kratkoročne i dugoročne obaveze u bilanci).

Danas Vam je fokus na razvoju djelatnika BD-a?

Izuzetno mi je važno da naši djelatnici – uz profesionalni razvoj i konstantnu edukaciju na području poreza, računovodstva i revizije – konstantno rade na osobnom razvoju jer smatram da autentičnost i cjelovitost djelatnika izuzetno utječu na njihove poslovne performanse. Djelatnici su naši prodavači. Klijent je uvijek u centru naše pažnje. I zato gotovo sve naše nove klijente dobivamo po preporuci. No, ako djelatnici nisu zreli ljudi, ako nisu zadovoljni sami sa sobom pa onda i s tvrtkom za koju rade, fokusiranost na potrebe klijenta ostat će samo puka fraza. Probuditi iskru znatiželje u ljudima i potaknuti ih da se okrenu sebi nije jednostavno. Ne ide na silu. Uspjeti se može isključivo primjerom. Još jedna stvar; Zagorci su uistinu vrijedni i lojalni ljudi i to je dio tajne našeg uspjeha. Što mi činimo za zaposlenike? Prvo, nema nekog sličnog nama na ovom području, a drugo imamo veće plaće nego što imaju ljudi u Zagrebu u našoj branši.

Kako procjenjujete situaciju na hrvatskom tržištu rada?

Realno, situacija u Hrvatskoj zahtjevna je i teška. Ekonomska kriza, covid, potresi… na svakom koraku nailazimo na neizvjesnost. U ovom trenutku najvažnije mi se čini osvijestiti činjenicu da odnos tvrtke s klijentom izgrađuje doslovce svaki djelatnik. On je, naime, taj koji u svijet odnosi sliku o vlasniku, direktoru i organizaciji. On je taj koji prodaje uslugu. S druge strane djelatnici moraju biti osvijestiti činjenicu da ugovor o radu dobrovoljno potpisuju dvije strane te da odgovornost za njihovu sreću nije samo u rukama poslodavca. Također, u Hrvatskoj je još uvijek uvriježeno mišljenje da je knjigovođa taj koji mora raditi i ugovore o radu i ugovore o najmu i savjete za investicije. I oni to stvarno rade, ali ljudi ne dobiju pravu uslugu, jer za svaku tu stavku postoje posebni stručnjaci – porezni savjetnici, poslovni savjetnici, revizori, knjigovođe, pravnici – to su sve različite struke, a kod nas se još uvijek nekako očekuje da knjigovođa bude sve to u jednome. I onda oni to i rade, jer žele zadržati svoje klijente i to je sve dobro dok je dobro, međutim, kad ti recimo zaposlenik da otkaz, onda vidiš da ugovor o radu nije dobro napravljen, čime poslodavac puno gubi.

Vidi se da jako volite računovodstvo. Jesu li, prema vašemu mišljenju, organizacijski razvoj i ljubav prema poslu kojim se bavimo direktno povezani?

Apsolutno. Uz pomoć temeljnih znanja svaki posao – u određenoj mjeri – može se zadovoljavajuće odraditi. Međutim, za uspješno poslovanje – kao i u svakom drugom odnosu – neophodna je ljubav. U današnje vrijeme zdravom čovjek na raspolaganju stoje bezbrojne mogućnosti za smisleni rad. Zato mi je teško čuti kada netko kaže da “nezadovoljan svojim poslom”. Rad je jedan od osnovnih načina izražavanja ljudske kreativnosti. A kreativnost je jedna od temeljnih životnih sila. Potiče nas na poslu, kao i u životu. Osobe koje ne izražavaju i ne žive vlastitu kreativnost često se, nažalost, razbole. Ili su jako nesretne i nezadovoljne. Zato me posebno veseli mentorirati mlade generacije i mlade poduzetnike koji su tek zakoračili u svijet biznisa. Za sebe volim reći da se igram u poslu. To ne znači da u toj igri ne postoje pravila ili da je igra lagana. “Čovječe ne ljuti se”. Kad se kockice na stolu tako slože da te netko sruši u polju, ne očajavaj. Slijedi novo bacanje. Novi krug. Ništa nije izgubljeno.

Svakodnevni život i rad često donose pritisak i gubitak usmjerenja. Kako to promijeniti?

Da, u pravu ste. Ako nismo svjesni lako se poistovjetimo s ulogama koje igramo. Primjerice, uloga “ja sam revizorica”. Zamislite da s njome idem kroz život. Važna sam, ozbiljna, tražim i nalazim greške ljudima, tjeram ih da se ispravljaju. Ne hvala. Svjesnost nam omogućava da shvatimo kako u životu imamo puno uloga. Iako sve svoje uloge (majka, supruga, kći, revizorica… itd.) potpuno prihvaćam, “ja” nisam niti jedna od tih uloga.

Koju koncepciju osobnog razvoja smatrate posebno važnom?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Na putu vlastita osobnog razvoja susrela sam više sjajnih metoda, pristupa, učitelja i filozofija. Pa ipak, ako već moram, odabrat ću mindfulness; pomnost, svjesnost, prisutnost, bivanje u sadašnjem trenutku. Kao ljudska bića uglavnom se vodimo skupinom naučenih paradigmi – nesvjesnih obrazaca ponašanja koje smo stekli društvenim uvjetovanjem. S druge strane tog kontinuuma je svjesnost. Biti svjestan znači da se ne vezuješ za događaje. A to je izuzetno bitno jer – realno gledano – na malo toga što nam se događa možemo utjecati. Ono što možemo naučiti je ispravno odgovoriti na događaje. Namjerno sam rekla “odgovoriti”, a ne “reagirati” jer se upravo u tome krije ključna razlika. Pojam “reagirati” potječe od riječi react, tj. re-act. U svome životu ne želim re-act nego act. Želim djelovati, odgovarati na poticaje koje mi život nosi, uskladiti se “s onim što želi nastati u svijetu”. Idem uskoro u Indiju. Prva sam ja ta koja je prije desetak godina, zbog toga što sam bila majka, žena i poslovna žena doživjela ‘burnout’. Ono kad um može, a tijelo više ne može tim tempom. Danas tako ja više ne radim reviziju i porezno savjetovanje toliko, već razvijam firmu i pomažem drugima da vode svoje firme. “Znanost i umjetnost” liderstva. Ti danas da bi bio lider, ti jednostavno moraš biti autentičan. U ganjanju tuđih ciljeva i vrijednosti, samo zato što misliš da se to od tebe očekuje, vrlo brzo si ‘gotov’. Ili si od čelika, ali većina neće uspjeti. I onda dolazi do jaza između onog što misliš da bi trebao raditi i onog što osjećaš da bi trebao raditi. A kad dolazi do jaza, dolazi do stresa, i to velikog. Svi mi živimo pod stresom. Stres nas ujutro diže iz kreveta, on je dobar, no previše njega ne vodi dobrome. Svoju autentičnost i svoju istinu treba slijediti. I zato je edukacija u Indiji nešto što mi vidimo da ćemo i kao tvrtka dalje raditi – kako se nositi sa stresom i promjenama.

Kako se nositi s neizvjesnošću i stresom?

Svijet se mijenja brže nego ikada pa je neizvjesnost postala elementarna pojava života. Stoga bismo kao ljudska bića trebali izgrađivati i osnaživati vlastite kapacitete za prilagodbu. Preciznije rečeno, trebali bismo “proširiti korito” kako bismo lakše i brže propuštali neizbježne turbulencije. Upravo je radi toga svjesnost toliko važna. Pomaže nam da se ne “utopimo” u stresu i neizvjesnosti jer predosjećamo da je riječ o prirodnim neizbježnim fenomenima.

Kakav treba biti lider organizacije?

Lider treba biti prisutan. No, lider je samo lider. Jedan od ljudi u organizaciji. Djelatnike BD-a potičem da osvijeste vlastiti doprinos uspjehu organizacije. Kako bi preuzeli odgovornost. U BD-u kulturu kontrole i straha odavno smo zamijenili kulturom poštovanja i povjerenja, na što sam iznimno ponosna.

Znači li to da je spoj poslovnog i privatnog zadovoljstva moguć?

Naravno, vjerujem da sam vlastitim primjerom uspjela dokazati tu tezu. Mislim da se život ne može dijeliti na “poslovni” i “privatni”. Ja sam poduzetnica, a poduzetništvo zahtijeva posvećenost 24/7. Dan kada sam svjesno odlučila da neću razdvajati život na poslovnu i privatnu sferu pretvorio se istinsku životnu prekretnicu. A kako je biti supruga i majka troje djece u surovom poslovnom svijetu? Lijepo i naporno. Prvo dvoje djece rodila sam još dok sam bila u korporaciji i to je bilo iznimno zahtjevno. S drugim djetetom zapravo uopće nisam bila na porodiljnom. Doslovno sam rodila na Uskrsni ponedjeljak i radila već u utorak ujutro preko telefona, a za sedam dana radila već prvi izvještaj. Kad sam treći put bila trudna već sam imala svoju firmu i onda sam već dobro balansirala. No, sve bi to bilo nemoguće bez ogromne podrške cijele obitelji.