Gljivarsko društvo ‘Maglen’ iz Oroslavja uskoro će proslaviti 12. rođendan. Osnovala ga je grupa od desetak ljudi, redom zaljubljenika u prirodu, šumu i naravno gljive, ta nevjerojatna bića koja su nešto između biljaka i životinja, kako kaže Krunoslav Pavlina, predsjednik društva i naš kolega novinar – fotoreporter. 

Krunu poznajemo dugo godina i znamo da je zaljubljenik u gljive. Štoviše, na gljivarska druženja koja organizira društvo ‘Maglen’ uvijek rado poziva, stoga nam je bilo posebno drago sjesti s njim i slušati ga kako priča o svom dugogodišnjem hobiju, gljivarskom društvu, gljivarijadama, problemima koje uočavaju, a podijelio je i nekoliko korisnih savjeta za sve koje zanima taj čaroban svijet gljiva. 

– Društvo smo osnovali iz više razloga, a meni je jedan od bitnijih bio da ljude educiramo o odlasku u šumu i tome što rade dok su u šumi. Inače smo se godinama prepirali oko osnivanja, neki su smatrali da će, ako osnujemo Društvo, još više ljudi odlaziti u šumu i raditi još veću štetu, no na kraju smo se ipak dogovorili jer smatramo da ljude trebamo naučiti kako se ponašati u šumi – započinje Pavlina. 

Ključ u edukaciji 

Što se tiče aktivnosti kojima se društvo bavi, prvih sedam godina od osnivanja, društvo je bilo suorganizator ‘Gljivarenja v Stubakima’, vjerojatno najveće gljivarijade u ovom dijelu Europe, a fokus su uvijek željeli staviti na edukaciju ljudi o gljivama i na same gljive.  

– Imali smo i degustacije hrane od gljiva, poput rižota od šumskih gljiva, gulaša od gljiva, raznih salata od svježih gljiva i slično. Nakon tih sedam godina smo se razišli i počeli s našim gljivarijadama ovdje u Oroslavju. One traju po dva – tri dana, počinjale bi petkom, raznim koncertima poznatih imena poput TBF-a, Kawasaki 3p-a, Gustafa i slično, a u subotu bi bila klasična gljivarijada koja se održavala na oroslavskom trgu. Čak smo i nedjeljama znali organizirati sadržaje, pretežito za domaće ljude. Dakle, mi smo to koncipirali na način da se prvo malo zabavimo, a onda je slijedio ovaj konkretni dio gdje nam je fokus bio na edukaciji. Radimo i s djecom od četvrtog do šestog razreda i shvatili smo da je to uzrast koji upija najviše znanja, a osim edukacije djece, rad s njima je jako važan jer djeca danas sve manje hodaju po prirodi, pa je ovo zato sjajno za njih, a usput nešto i nauče – pojašnjava naš sugovornik, pa nastavlja zašto je edukacija toliko bitna:   

– Kada ti dođeš u šumu nakon sezone gljiva i nakon što takvi ljudi prođu šumom, to bude katastrofa, pa smo mi na svojim gljivarijadama u fokus stavili izložbu gljiva gdje ti možeš saznati i educirati se o gljivama. Znali smo nabrati i do 200 vrsta gljiva i onda su poznati hrvatski gljivari znali doći i pomagati nam oko izložbe. Ljudi bi dolazili, interesirali se, ispitivali stručnjake i tako učili o gljivama. Otkad smo se osnovali, mislim da se situacija malo popravila što se tiče ponašanja u šumi, iako situacija nije ni blizu idealne – priča nam.

Isto tako, naglašava Pavlina, u Zagorju su ljudi još uvijek pretežito ‘vrganjari’, a edukacijom bi voljeli i da se to promijeni.  
– Okej, zagorski vrganj doista je intenzivnijeg okusa od ostalih i zanimljivo je da se čak i ovdje, makar je to sve blizu, razlikuje okus vrganja ubranog tu podno Medvednice i onog ubranog kod Huma na Sutli. No velika je šteta da druge gljive, na žalost, ljudi ne beru, ali ih zato diraju ili ih uberu pa shvate da nije to ona prava, pa bace. Neki čak misle da ako sruše otrovnu gljivu da su napravili dobro djelo, ali nisu jer i otrovna gljiva u prirodi ima svoju zadaću. Gljive doprinose čistoći šume i šuma ne bi bilo kada ne bi bilo gljiva, zato ih moramo čuvati. One su nevjerojatna bića i nešto su između biljaka i životinja. Rastu na truležima, u blizini stabala i crpe hranu iz okoline. Zanimljiv je podatak da najveći živi organizam na svijetu nije slon ili plavetni kit, nego gljiva u Oregonu koja zauzima površinu 900 hektara. Ona je pod zemljom i to je organizam star već 2500 godina. Doista su nevjerojatne – priča Pavlina.

Kako kaže, edukacija nije bitna samo zato da se ljudi nauče ponašati u šumama i da otkriju kako naše šume kriju puno više od vrganja, nego je bitna i zbog sigurnosnih razloga.

– Postoje doista otrovne gljive koje ovdje rastu, ali je bitno ljude naučiti da se gljiva ne trebaju bojati jer su one delikatesa. Ne mislim na otrovne, nego na gljive općenito, a edukacija je bitna da se ne uberu krive. Primjerice, blagva je gljiva izgledom vrlo slična muhari i prava je delikatesa, no ljudi koji se ne razumiju u gljive je izbjegavaju. Iako, čak se i muhara može jesti. Treba je prokuhati nekoliko puta, svaki puta u friškoj vodi, oguliti kožicu s klobuka jer je gore najveća koncentracija otrova, i mogla bi se pojesti. Međutim, ne vidim zašto bi itko to radio kada postoji toliko drugih vrsta koje su izvrsne i naravno, jestive – kaže Pavlina. 
Isto tako, s obzirom na to da često gostuje na raznim gljivarskih događanjima po Hrvatskoj, primijetio je nešto što u Istri odlično funkcionira, a što bi u gljivarskom društvu ‘Maglen’ voljeli vidjeti da zaživi i kod nas.

Treba uvesti promjene

– Bilo bi nam drago da šumske gljive uđu na menije naših restorana. Često putujem u Istru i to tamo funkcionira odlično i restorani u unutrašnjosti Istre doista nude razna jela od šumskih gljiva. Međutim, da to zaživi tu kod nas, treba uvesti promjene. Vjerujem da bi restorani sigurno željeli takve specijalitete na svom meniju, no problem je nabava tih gljiva. Restorani moraju, za slučaj da dođe inspekcija, pokazati račune, gdje su nabavili gljive ili bilo koju drugu hranu, a šumske gljive se ne mogu kupiti bilo gdje. U Istri postoji puno više ljudi koji se time baš bave i koji prodaju šumske gljive, time se bave. Mi kao gljivarsko društvo ne možemo prodavati gljive, ali možemo spajati ljude i voljeli bi da taj trend zaživi i u Zagorju. Apeliram na ljude koji se razumiju u gljive, da se odvaže na taj potez – ističe Pavlina. 

Također, još nešto je naglasio kao problem koji postoji u Hrvatskoj. 

– Postoji zakon o branju gljiva koji propisuje koje se gljive smiju brati za vlastitu upotrebu, koje za komercijalnu i one koje su zaštićene, bilo jestive ili otrovne. Dakle, postoje ograničenja. Primjerice, kod nas se ne smije brati maglen, gljiva po kojoj mi nosimo ime, ali mi se tom zakonu protivimo jer je bezvezan, a ni mi gljivari ne znamo pravi razlog toj zabrani jer se te gljive u zemljama oko Hrvatske najnormalnije beru i jedu. To je kao da ne smiješ brati šljive. Moram istaknuti da mi u Gljivarskom društvu ‘Maglen’ beremo i jedemo maglene i blagve. Tu želim još dodati i rečenicu pokojnog profesora Romana Božca koji je izdao par knjiga, i koji je na gljivarijadama uvijek govorio ‘Berite sve jestive gljive koje poznajete, ja vam to preporučam’. I tako bi trebalo biti. To što nekih gljiva ima manje, a nekih više, to nema veze jer ti branjem gljive ne ugrožavaš njeno stanište – govori naš sugovornik. 

I za sam kraj, Pavlina je s nama podijelio par važnih savjeta o gljivarenju. 

Ne po kiši

– Gljivarstvo se ne može naučiti iz knjiga, one mogu uvelike pomoći, ali ključan je boravak u prirodi. Kod raspoznavanja gljiva, s obzirom na to da ima dosta vrsta sličnog izgleda, ključne razlike se očituju u boji, mirisu, ali i staništu. Primjerice, neke gljive rastu samo u crnogoričnim šumama, a neke u bjelogoričnim i ako znate koja gljiva gdje raste, drugdje je nećete ni tražiti. Također, i na okus se može raspoznati koja je koja gljiva, no to je za prave poznavatelje koji su 100 posto sigurni da neće slučajno probati otrovnicu. Nadalje, važno je znati da se gljive u 99 posto slučajeva beru pri dnu jer se na taj način ne uništava njihovo stanište – kaže Pavlina pa nastavlja: 
– Izuzev tvrdih vrganja, gljive se ne bi trebale brati po kiši jer onda nisu ni za dinstanje, ni za sušenje i slično, a kada smo već spomenuli i popularne vrganje, postoje i oni otrovni, a prepoznat ćete ih tako da ih pri dnu stručka odrežete i ako počnu žutjeti i mirišu na tintu, znajte da su sigurno otrovni. Educirajte se i uživajte u gljivama – poručuje na kraju Pavlina.