Korizma je prošla, došlo je uskrsno vrijeme, a s njime i radosno razdoblje za djecu i mlade – prve pričesti i krizme – koje bi se moglo nazvati i vremenom prosperiteta za kasicu – prasicu. Crkve su tada pune ljudi, ali ne samo crkve, već i banke. Posuđuj novac od susjeda, to je ipak beskamatno, ili idi u banku i uzmi pozajmicu. Jer ipak si krizmana kuma. Ne možeš osramotiti svoje kumče kupnjom Biblije, ako će ostali dobiti laptop, mobitel, odjeću, tortu, cvijeće, ali i kuvertu (ne može se ne dati i nešto novca). Čak i ako nemaš novac, moraš ga stvoriti. Radi kumčeta, njegovih roditelja, rodbine, prijatelja i susjeda, svih koji su tih dana vrlo dobro upućeni u ono što poklanjaš. “Kaj samo to si kupila? A imaš tak’ lijepih lančića, nisu ti skupi, pa moraš nekaj i od zlatnine pokloniti.” A djeca se onda u školi dva tjedna prije i dva tjedna poslije hvale na sva usta tko je što dobio. I uvijek je jedan bolji od drugoga. A zadovoljstvo? Nema ga. Dobio najmoderniji mobitel, bicikl ili igraču konzolu. Jer to je natjecanje među djecom. Otkad su djeca postala toliko slobodna nametati svoje želje i bezgranične zahtjeve? Upravo u trenutku kada su roditelji počeli naglas razmišljati: “To bude prava fešta, pa moramo sve dobro pripremiti. Došla bu familija, moraju videti da ne šparamo.”
A sakrament? Pripreme za prvu pričest i krizmu traju otprilike godinu dana prije sakramenta. Vjeronauk i dolazak na svetu misu nedjeljom. Točnije, djeca na misu, a roditelji za to vrijeme obave kupnju, odu na kavu ili popričaju s nekim koga nisu dugo vidjeli. I pokupe klince nakon mise da svi zajedno odu kući na ručak. I onda dijete prepričava “kaj je velečasni rekel”: “Treba dati 300 kuna ak’ hoćeš na firmu. Pa kak je to moguće? Još bumo i njemu plaćali. K’o da ne dobiva dosta. Od kad su slika, DVD i molitvenik tak’ skupi? To svećenik hoće zaraditi na djeci. Kak’ da onda idemo u crkvu kad se sve vrti oko novca?” I sva ostala rastrošnost koja je vezana uz taj dan, u tom trenutku pada u vodu i jednostavno se zaboravlja. Tada sakrament počne predstavljati teret koji se mora obaviti ako poslije hoćeš cijelu večer jesti i piti.
A u crkvu nakon toga, naravno, više ne ideš, jer si dobio što si htio. Hrpu nove odjeće, dobar provod, najmoderniju tehnologiju i puno kasicu novca koji ćeš s devet ili 13 godina “znati pametno potrošiti”. Ako roditelji redovito idu sa svojim djetetom na svetu misu nedjeljom, možda one riječi koje se čuju u crkvi neće baš sve ispariti iz glave. Ako i ispare, roditelj stoji uz svoje dijete. A tko bi trebao biti najvažniji primjer djeci, ako ne njihovi roditelji?
“Moja mama još uvijek ide na misu, nije prestala nakon svoje krizme. Možda ovo kaj nam župnik tumači i nije tak’ bezveze.” I na taj se način počne razvijati poštovanje roditelja, jer ono što govore, pokazuju svojim primjerom. Roditelji djeci usađuju vrijednosti koje će nositi u budućem životu.
Znati izreći iskreno “hvala” i cijeniti male stvari, ono je što donosi unutarnje zadovoljstvo. Za stvaranje takve osobe zaduženi su roditelji, pa neka im onda i ovo vrijeme prvih pričesti i krizmi bude vrijeme kada će svoju djecu naučiti da cijene i poštuju ono što dobivaju. A dobivaju sakrament. Ne zbog poklona, nego zbog redovitog dolaska na vjeronauk i svetu misu, zbog toga što žele naučiti nešto novo o svojoj vjeri, ali i o sebi samima. S obzirom na to da oni to još ne shvaćaju, roditelj će biti taj koji će reći: “Sve ćemo ti pripremiti za taj dan, ali sada idemo zajedno na misu, da vidimo taj najvažniji trenutak kada ćeš primiti sveti sakrament.” Tada će i “maleni” poklon imati vrijednost, postat će cijenjen, ali još više od poklona, dijete će znati cijeniti svoje roditelje. A to je najveća nagrada mamama i tatama. Sakramenti su u Hrvata tradicija. Pa neka onda ta tradicija počiva na pravim vrijednostima.