Marija Presečki - Zmajlović, rodom iz Petrovskog, jedna je od glavnih pokretačica nacionalne inicijative "Edukacijski rehabilitatori - ključ inkluzije"

“Deficitarna smo profesija, u nekim krajevima Hrvatske ni nema edukacijskih rehabilitatora, pa su djeca pogrešno obilježena kao ‘zločesta i nemoguća'”

Objavljeno: 02.03.2021. zagorjeinternational

Prvog dana ožujka obilježava se Nacionalni dan edukacijskih rehabilitatora, a tim je povodom predstavljena inicijativa “Edukacijski rehabilitatori – ključ inkluzije”. Cilj je upoznati širu javnost s tom profesijom i ključnom ulogom koju edukacijski rehabilitatori imaju u inkluziji – uključivanju djece s teškoćama i osoba s invaliditetom.
Zanimljivo, jedna od glavnih pokretačica inicijative je Marija Presečki – Zmajlović, magistra edukacijske rehabilitacije rodom iz Petrovskog. Uz nju, inicijativu su pokrenule još tri magistre edukacijske rehabilitacije – Mara Modrić, Josipa Gorup – Rožić i Martina Boričić Martić.

– Cilj ove inicijative je potaknuti čelne ljude županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj koji su osnivači bolnica, domova zdravlja, škola i vrtića na stvaranje veće dostupnosti edukacijsko – rehabilitacijske podrške. Velikom broju građana nije dostupna ta odgovarajuća stručna podrška u njihovom mjestu stanovanja, a neki je ne mogu ostvariti niti na području cijele županije u kojoj žive. Takav oblik podrške teško može nadomjestiti neka druga profesija. Inicijativa će svoje aktivnosti usmjeriti i na sprječavanje lažnog predstavljanja, reklamiranja, prodaje i uporabe sredstava koji mogu ozbiljnije naškoditi zdravlju osobe. Jedan od takvih primjera je, primjerice, solna kiselina, koja se neetično propagira kao oblik “liječenja autizma” – doznajemo od Marije Presečki Zmajlović, koja nam je pojasnila i tko su uopće edukacijski rehabilitatori.

Bivši “defektolozi”

Mlada smo profesija koja postoji od 1962. godine, kada je osnovana visoka škola za defektologiju, kako su se nekada zvali. Dakle, edukacijski rehabilitatori su nepopularno “bivši defektolozi”. Taj uvriježeni naziv nikome nije drag, ni njima ni populaciji kojom se bave. Zvanje magistra edukacijske rehabilitacije danas se stječe na Edukacijsko – rehabilitacijskom fakultetu, gdje se dobivaju kompetencije koje nas značajno razlikuje od drugih srodnih struka. Edukacijski rehabilitatori se, najjednostavnije rečeno, bave djecom s teškoćama i njihovim obiteljima te s osobama s invaliditetom. Obično se ljudi s ovim zanimanjem prvi puta susretnu kada ih neki drugi stručnjak iz zdravstvene ili odgojno – obrazovne djelatnosti, uputi u potrebu uključivanja djeteta u rad edukacijskog rehabilitatora. To najčešće znači da su kod djeteta primijećena odstupanja u razvoju i da treba provoditi odgovarajuće postupke i programe kako bi pozitivno utjecali na daljnji razvoj, dodatno ga poticali i spriječili nastajanje dodatnih teškoća – kaže Presečki – Zmajlović.
Edukacijski rehabilitatori su, dodaje, osposobljeni provoditi i različite edukacijsko – rehabilitacijske postupke s djecom i odraslima s različitim vrstama i stupnjem teškoća ili invaliditeta.

– Ne bavimo se rehabilitacijom u smislu fizikalne terapije i “davanja struje”, ne bavimo se ni rehabilitacijom u smislu odvikavanja od alkohola ili droge. No, to su najčešće asocijacije kad se čuje pojam rehabilitacija. Edukacijski rehabilitatori za sebe vole reći kako su stručnjaci potrebni u inkluziji djece s teškoćama i osoba s invaliditetom. Pod pojmom inkluzija podrazumijeva se uključivanje u odgojno – obrazovni sustav, ali i u širem smislu, u društvenu zajednicu. Edukacijski rehabilitatori su ključ tog uključivanja, ključ inkluzije – pojašnjava nam Presečki – Zmajlović.

Premalo u zdravstvu

Edukacijski rehabilitatori su osposobljeni za rad u svim sustavima, odgoju i obrazovanju od vrtića do srednjih škola, po redovitim i posebnim programima. Može ih se naći u sustavu socijalne skrbi, u udrugama koje su namijenjene podršci djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom, privatnim kabinetima ili zdravstvu. Nažalost, kaže naša sugovornica, edukacijskih rehabilitatora koji rade u zdravstvu je vrlo malo, a ni svaki vrtić ili škola isto tako nema zaposlenog stručnjaka ovog profila.

– S druge strane, broj djece s teškoćama i broj osoba s invaliditetom iz godine u godinu raste, a stručnjaka specijaliziranih za rad s tom populacijom nema dovoljno, deficitarna su profesija. U nekim krajevima Hrvatske ih uopće nema i svaki roditelj kojem je to potrebno, ne može za svoje dijete ostvariti mogućnost edukacijsko – rehabilitacijske podrške, dijagnostike, rehabilitacije i edukacije. Roditelji se u nedostatku stručne podrške i nedovoljne informiranosti ponekad okreću metodama koje više štete nego što koriste, a neka djeca su pogrešno obilježena kao “zločesta i nemoguća” jer nemaju svaki vrtić i škola edukacijskog rehabilitatora – zaključuje Marija Presečki – Zmajlović.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba

Prijavite se na naš newsletter