Zagrebačka uspinjača, od milja zvana i “Stara dama”, slavi 130. rođendan.
Uspinjača je prvi put povezala Donji i Gornji grad davne 1890. godine te se smatra najstarijim oblikom javnog prijevoza u Zagrebu. Inicijator njene izgradnje bio je osječki poduzetnik Klein, koji je ideju za izgradnju Uspinjače dobio prebrojavanjem prolaznika koji su se penjali i spuštali stubama koje su spajale Gornji i Donji grad. Zaključio je da bi izgradnja uspinjače, kakvu su tada imale druge europske metropole, bila isplativa investicija. Ideju je predložio Gradu te je postignut dogovor o četrdesetogodišnjoj koncesiji 12. prosinca 1888. godine. Radovi na izgradnji počeli su 6. svibnja 1889. godine.
Na dan službenog otvaranja uspinjače, 8. listopada 1890., na poprište zbivanja pohrlile su stotine Zagrepčana željnih da svojim očima vide “kaj to bu”.
No, kako je zabilježio ondašnji kroničar, dugo je trebalo dok se prvi putnik nije odvažio i ušao u vagon, platio kartu i prevezao se uspinjačom na “Gričke gorice”.
“Para, to veliko čovjekovo otkriće, pokretala je stroj koji je dizao i spuštao vagone uspinjače. I buduća pokoljenja moći će se diviti tom našem pothvatu”, ushićenim je tonom opisao kroničar prvog radnog dana uspinjače.
Na prvu vožnju uspinjača je krenula u 7 sati. Odmah je bilo nesporazuma i ljutnje. Onaj tko je htio samo nakratko osjetiti čari vožnje u jednoj od dviju smeđe obojenih drvenih kabina, nije mogao kupiti kartu za jednosmjernu vožnju nego samo onu skuplju, tour-retour.
Stvari oko karata već su se sutradan normalizirale, jer u kući u Bregovitoj ulici 3 vlasnik uspinjače otvorio je prometni ured, gdje su se prodavale sve vrste karata, uključivši pretplatne.
Vožnja gore i dolje u prvome je razredu stajala četiri, a u drugome tri novčića. Jednomašnja vožnja stajala je putnike prvog razreda tri novčića, a one u drugome dva. Đačke karte za povratnu vožnju stajale su dva novčića, a mjesečna pokazna karta za javne službenike za neograničen broj vožnji stajala je jednu forintu.
Godišnja karta za neograničen broj vožnji, s pravom na ekspresnu vožnju (odmah poslije ulaska u kabinu), stajala je 20 forinti – i tom su se mogućnošću izdašno koristili visoki činovnici gradskih i vladinih ureda u Gornjem gradu. Osim za uniformirane redarstvenike u službi, ni za koga nije bilo gratis vožnje. Uspinjača je redovito polazila svake tri minute, zimi od 7 do 23 sata, ljeti već od 6 ujutro.
U prvom razredu putniku se pružala mogućnost da uživa u lijepom pogledu. Vagon je imao dva odjeljka prvoga i jedan odjeljak drugoga razreda: odjeljci prvog razreda bili su smješteni na oba kraja vagona i iz njih se pružao pogled na gornjogradsku ili donjogradsku panoramu, a odjeljak drugog razreda bio je u sredini, pa se iz njega nije imalo što gledati. Klasnu podjelu uspinjača će zadržati sve do kraja svoga parnog razdoblja.
U samim počecima, zbog učestalih je zastoja, uspinjača među Zagrepčanima dobila nadimak “Zapinjača”. Danas je ona simbol Zagreba te zakonski zaštićena kao spomenik kulture.
U usporedbi s ostalim žičanim željeznicama koje su namijenjene javnom prometu, s prugom dugom 66 metara, najkraća je na svijetu. Također, može se pohvaliti i naslovom najsigurnijeg javnog prijevoznog sredstva jer u 130 godina nije zabilježena niti jedna nesreća ili ozljeda putnika, posebice ako imamo u vidu da godišnje preveze oko 750.000 građana i turista, prenosi ZET.