Dobrovoljno vatrogasno društvo Oroslavje trenutno ima 34 operativaca koji su u svakom trenutku spremni izaći na teren, dok ukupno DVD broji 74 člana. Među njima se jedan posebno ističe. Alojz Bratković rođen je 27. listopada 1928. godine i najstariji je član oroslavskog DVD-a. Ali ne samo to. Alojz će ove godine napuniti 96 godina, što ga ujedno čini i najstarijim vatrogascem u Krapinsko – zagorskoj županiji. 

Ususret blagdanu svetog Florijana, zaštitnika vatrogasaca, Alojza smo posjetili u Oroslavju gdje živi sa sinom Darkom. Rodom je inače iz Kotarica, odrastao je na Brezovi, a u Oroslavje se, kak bi se reklo, priženil. 

– U vatrogastvo sam krenul ko dečec, još u Brezovi gdje sam odrasel. Moj ujak je bil predsjednik društva u Brezovi, ali to je onda bilo novo, tek osnovano, pa nisam bil službeno prijavljen ko vatrogasac – započinje Alojz.

Službeno od 1954.

Prva službena prijava u DVD je bila 1954. godine. Tada je već debelo bio u 20-ima, no u vatrogastvo je ušao 10-ak godina ranije. Kako bi on rekao, ‘još ko dečec’. Dobro se sjeća i prve intervencije. 

– Prva ozbiljna intervencija mi je bila negde godinu dana kak sam došel u DVD na Brezovu. Išli smo gasiti kopić sijena u kojeg je streljil grom. To se zapalilo iznutra, vani se videl samo dim, a vatra je bila unutra, u sredini, nije se opće vidla. Ja, još uvijek dečec, sam išel na lojtru s pumpicom da bum ugasil, ali kak je unutra sve zgorelo, ja sam z lojtre nutra opal, skoro sam se zapalil – prisjeća se Alojz. 

Vatrogasna oprema prije je bila puno drugačija.

– To je bila stara vatrogasna pumpa. Sve je išlo na ruke, nije bilo motorizirano niti niš. Na kolima smo imali rezervoar za vodu, a mi vatrogasci smo na ruke pumpali i tak se gasilo. Prije su sve delale ruke i konji – priča nam Alojz. 

U Brezovi je radio u rudniku, a kada je došao u Oroslavje, sredinom 50-ih godina, našao je posao u ‘Oroteksu’. Tamo se odmah prijavio i kao njihov vatrogasac, u industrijskom DVD-u. Tu je i položio vatrogasni ispit. 

– U ‘Oroteksu’ sam bil zamjenik komandira. Kad sam prešel u penziju, javil sam se u Dobrovoljno vatrogasno društvo Oroslavje i njihov sam vatrogasac i dan danas. Najprije sam bil vatrogasac, pa podoficir, pa oficir – kaže ponosno Alojz, a dokaz tome su i ordeni na vatrogasnom odijelu koje je posebno za nas odjenuo.  

Godinama je bio i instruktor vožnje. Imao je položeno za sve kategorije, a u DVD-u je jako često upravo on vozio vatrogasni kamion. 

– Šofera za kamione je onda bilo jako malo, skoro opće ih nije bilo. Imal sam položeno za sve kategorije, ali sad već imam skoro 96 godina. Sad samo još ponekad sednem na Fergusona i preorem njivu – veli Alojz.  

A kako kaže predsjednik DVD-a Oroslavje Nikola Cukovečki koji nam se također pridružio ovom prilikom, Alojz je jedan od onih koji uvijek i svakome pomogne. Čak i dan danas, ako može. Predsjednik kaže da dobrovoljni vatrogasac ‘ono nešto’ što ga privuče ovom pozivu nosi u srcu, a Cukovečki kaže da je Alojz to uvijek imao.

– Dobrovoljni vatrogasac, kada dobije poziv, doma ostavlja i ženu, i djecu, i kuću i njivu, i odmah kreće pomoći drugome. I dok svi drugi bježe od vatre, vatrogasci trče prema njoj, ne pitaju ništa već samo idu s ciljem da spase, bilo ljude, životinje, imovinu – kaže predsjednik.

Kao dugogodišnji vatrogasac, Alojz u nogama ima puno intervencija. Kako kaže, vidio je i doživio svašta, a bilo je i veselja i žalosti.  

– Puno put sam išel i svigde sam bil. Kam god je trebalo. Ali uvijek sam govoril, a to i danas mislim, “Daj Bog da nemamo posla”, jer kad vatrogasac ima posla, znači da nije dobro – veli on. 

S obzirom na to da ove godine puni 96, na intervencije ne hoda već neko vrijeme, a kada je točno bila posljednja, ne može se točno sjetiti. Nezgoda s cirkularnom pilom u kojoj je izgubio četiri prsta lijeve ruke tome je sigurno pridonijela. Nakon toga više nije mogao raditi kao prije. Također, nakon tragedije na Kornatima, predsjednik Cukovečki ističe da su se i propisi postrožili, pa se vatrogascima više ne daje dozvola za izlazak na požarište nakon 65.

Sad samo fešta

– Alojz je bio aktivan sigurno do 70 i neke, a pred kraj svog aktivnog vatrogasnog puta je najčešće uskakao i vozio kamion. Nije išao nutra u vatru, ali je uvijek bio oko kamiona i ako je bilo što drugo trebalo. Mi smo samo rekli “Lojz, daj dojdi brzo, evo ti volan u ruke”, on bio odmah došao – kažu predsjednik Cukovečki i Alojzov sin Darko. 

– Sad to hodaju mladi ljudi, a ja uvijek idem kad imaju feštu. To se ne propušta – nadovezao se Alojz.

I doista, skupštine i fešte ne propušta. Potvrdili su to i sin, ali i predsjednik. 

– DVD Oroslavje i DVD Stubička Slatina osnovali su Vatrogasnu zajednicu Grada Oroslavja, a tu blizu su naši susjedi iz Vatrogasne zajednice Jakovlje. Mi već dugo godina imamo tradiciju da jedne godine za Florijanovo idemo kod njih, pa onda druge godine oni k nama. Ove godine smo mi domaćini, a opće nije upitno da bude i Alojz došel. On se obavezno odaziva i svi ga uvijek rado pozdravljaju i s njim se razgovaraju – kaže predsjednik. 

– Jako voli ići među društvo, rado zapjeva i jako voli muziku – dodaje sin Darko. 

Na to što imaju najstarijeg vatrogasca u Zagorju u DVD-u su jako ponosni.

– Svi u DVD-u smo jako ponosni na to i svi ga jako vole. On se uvijek dolazi javiti, čim vidi da su otvorena vrata, već je on unutra i ispituje “Dečki, kaj ima novoga, e ste kaj novoga kupili”. Uvijek je aktivan i sve prati. Mnogi vatrogasci, kad dođu u određene godine i umirove se, jave se tu i tamo, nazovu, ponekad nas i dođu posjetiti, ali ako si pravi vatrogasac, ko Alojz, onda dolazite uvijek – kaže predsjednik Cukovečki. 

A kako poznata izreka kaže da ‘jabuka ne pada daleko od stabla’, član DVD-a je od 1968. i sin Darko.  

– To je nama bilo u krvi. Kak je tata počel s vatrogastvom u mladosti, tak sam i ja. Kad ti jedamput to uđe u krv, ne možeš se toga riješiti. Lijepo je, hodamo na natjecanja, družimo se, a i tata još uvijek prati koliko može. Sve ovisi o zdravlju. Njega malo mučiju noge, ali ipak nema da se ne ide, posebno na zabave – kaže sin Darko.  

Tajna dugovječnosti

Na pitanje koja je tajna dugovječnosti, odmah je odgovorio da je tajna u tome da mu je u životu bilo lijepo, a na pitanje što jede, odgovorio je “Ono kaj sin skuha”. 

– Jedan dan jede ajnpren juhu, drugi dan su koruzni žganci s mlijekom, a dnevno pije dvije litre čaja, i to od koprive s malo kamilice i malo sljeza. Meso jako slabo. Samo laganija hrana – kaže sin Darko.

– Volim i kompot od jabuke, a uz jelo dobro dojde i vino, ali ne puno. Malo za krjepost, a ne za pijanstvo – nadovezao se Alojz.

Ujutro kad ustane, obavezno jedna žlica meda i jedan gutljaj rakije, ali iz crne flaše da se ne vidi kolko fali, šali se Alojz. 

Nadovezao se tu i predsjednik Cukovečki.

– On je cijeli život radio, u rudniku, pa u tekstilu, bio je instruktor, radio je na poljoprivredi… Dan danas ode na njivu s traktorom kaj sve nas čudi. On nikad ne staje, i jako je društvena osoba, bez obzira e je u muškom ili ženskom društvu. S njim se uvijek može razgovarati i njegova energija uđe pod kožu. To je formula za dugi život – dodaje predsjednik. 

– Bilo mi je lijepo. I sad mi je. Imamo od čega živeti, imamo gde živeti, nemam snehu ke bi me zajebavala. I to mi je sigurno isto malo produljilo život – našalio se na kraju Alojz.