Krapinska književnica Nena Lončar potkraj svibnja je za svoj dječji roman “Moje srce je zec” primila nagradu ‘Mato Lovrak’ za najbolji dječji roman tiskan u 2022. godini. Iako Lončar ovo nipošto nije prva nagrada za neko od njenih brojnih djela, ovo je njen prvi ‘Mato Lovrak’ na što je izuzetno ponosna. 

Kako nam je sama otkrila, roman je priča o odrastanju u vrijeme pandemije koronavirusa. Glavna junakinja, 14-godišnja Adela Mlakar, zaljubila se u vrijeme korone, odnosno, u naizgled najnezgodnijem trenutku kada je u čitavom svijetu ljudima bila nametnuta socijalna distanca.

– Srce je lajtmotiv koji se, bilo u organskom, bilo u metaforičkom smislu, provlači kroz čitav roman i polazišno je ishodište za sve važne događaje u životu glavne junakinje. Iako se Adela zaljubljuje u tim okolnostima, ona je zapravo, otkad zna za sebe, u nekoj vrsti izolacije. Naime, rođena je s malom anomalijom razvoja srca i rupicom na njemu, a ta joj činjenica, iako je njeno zdravstveno stanje sada pod kontrolom i gotovo posve normalno funkcionira, ipak u zadanim okolnostima postavlja određene prepreke, ali i iskušenja. Naslov romana metafora je za zaljubljeno srce jer ovaj roman, kao što se može zaključiti iz prethodno navedenog, zapravo je priča o ljubavi i o tome kakvi smo jedni prema drugima – govori nam Lončar.  

Iako je koronavirus zapravo odredio naše živote posljednjih nekoliko godina, a dosta je zastupljen i u ovom romanu, Lončar kaže kako to nipošto nije bila glavna tema.

Ohrabrenje mladima 

– Pandemija je zastrašujući distopijski okvir unutar kojeg su se neko vrijeme odvijali naši životi, no ona nije glavna tema romana kao što nije bila glavni aspekt naših života, ali nas je uvelike plašila i sputavala. Dvije godine izolacije i distance dug je period, osobito za djecu tinejdžerske dobi. No, vrlo teško je bilo i ljudima u staračkim domovima koji su tamo doslovno bili zatvoreni, kao u zatvorima. U svemu onom što nam se događalo, nekako mi se činilo da su te dvije skupine kudikamo najranjivije i imala sam potrebu povezati ih i dati im glas. Ovim romanom mlade čitatelje želim ohrabriti na njihovom putu i poručiti im da okolnosti u kojima se u životu zateknemo, ma kako teške bile, ne smiju biti prepreka da sanjamo svoje snove, da se zaljubljujemo i volimo svim srcem. Isto tako ni da se odreknemo svoje ljudskosti i empatije – govori književnica. 

Lončar je za svoj prijašnji rad već dobila brojne nagrade, njih šest. Među njima su i nacionalna nagrada “Grigor Vitez”, ali i međunarodna “Mali princ”. Uz to, njena su djela uvrštena u izbornu lektiru i školske udžbenike, neka su pak adaptirana u radio drame, a njena je slikovnica “Konradova prodavaonica ptica” od strane međunarodne organizacije ‘IFLA’ proglašena jednom od 10 najboljih hrvatskih slikovnica i trenutno je na izložbama u Parizu i Tokiju. Iako je svaka nagrada posebna, na ‘Lovraka’ je posebno ponosna.

– Mato Lovrak jedan je od važnijih autora uz čija djela sam odrasla. Ljuban, Draga, Milo dijete, Pero, pa i onaj drugi Pero – Kvržica, nezaboravni su likovi koji su trajno utkani u moje imaginarne svjetove – prisjetila se književnica, a potom nam otkrila jesu li neki autori utjecali na njeno pisanje: 

– Sve pročitane knjige na neki način grade pisca, a u tom tkanju Mato Lovrak svojom neprolaznom kvalitetom ima važno mjesto. Naime, da biste postali dobar pisac, odnosno, spisateljica, prije svega morate puno čitati, a ja sam doista puno čitala i još uvijek to činim. Čitanje je za mene nasušna potreba, poput zraka koji udišemo. Rijetko se dogodi da prođe nekoliko dana u komadu kad baš ništa ne pročitam. Glad za pisanom riječi je neprolazna, no u svojem pisanju ne želim nikoga oponašati. Tražim vlastite puteve, originalne i neponovljive – naglašava naša sugovornica. 

S obzirom na to da je rođena Krapinčanka, kaže da su zagorski bregi njena neiscrpna inspiracija, kao i kajkavski kojeg često upliće u svoje rečenice, ali i legende i stare priče s ovih prostora. 

Mali, ali veliki 

– Isto tako, inspiriraju me pojedinci koji nisu dio krda i takozvani mali ljudi. Mnogi mali ljudi za mene su veliki. Najviše me inspiriraju zanimljiva, svojeglava djeca s izraženom osobnošću ili ona samozatajna. Mogu me inspirirati i kumice na placu ili kakav pas lutalica, ali glavni junak mojeg romana nikad neće postati neki gradski napuhanko koji si je umislio da je jako važan. Isto tako i političari su mi posve neinspirativni – govori Lončar. 

Također, otkrila nam je da se radnja ovog posljednjeg romana, “Moje srce je zec”, također odvija upravo u Zagorju. 

– U većini mojih romana, pa tako i u ovom posljednjem, radnja se odvija u Krapini ili nekom drugom mjestu u Zagorju. U romanu “Usvojili smo baku i djeda”, bazično usidrenom u Krapini, priča nas odvodi i u Sveti Križ Začretje. Tamo je moja mala junakinja Latica pronašla baku koju će usvojiti, a to je ujedno i mjesto u kojem je rođena moja baka koju, budući da je s ovog svijeta otišla prije nego što sam ja došla, nisam uspjela upoznati. Taj odabir dogodio se podsvjesno pa sam tako na neki način baku u romanu usvojila i za sebe – prisjeća se književnica, pa nastavlja: 

– Najnagrađivaniji roman “Sve o Evi” inspiriran je franjevačkim samostanom u našem gradu. Naime, kad sam ja bila dijete čula sam priču da se u tom samostanu nalazi knjiga uvezena u ljudsku kožu. Puno godina kasnije imala sam priliku raditi u samostanskoj knjižnici pa sam tu priču, koja je dugo vremena zaokupljala moje misli, istražila na književni način. Dakako, to nije jedina tema kojom se ovo djelo bavi. Rodnog kraja ima i u romanu “Tubist”, također nagrađenom, koji govori o odrastanju uz oca alkoholičara u jednom zagorskom selu, a trenutno završavam pustolovni roman “Neandertalac u trapericama” čija se radnja, razumije se, isto tako zbiva u gradu u kojem živim – dodaje Krapinčanka.  

Na pitanje je li teško pisati za djecu kazala je kako je to puno odgovornije jer se djeca tek moraju formirati kao osobe i izgraditi svoje stavove. 

– Književno djelo može biti zabavno, ali mora pružiti i nešto više od toga. Slojevitost je jako važna. Neke stvari možda neće odmah shvatiti, ali će im se s vremenom osvijetliti. Barem kod nekih od njih. Osim toga, djeca moraju osjetiti čaroliju ispisanih riječi kako bi se naprosto zaljubila u čitanje. U svojim djelima mnogo polažem na jezik i stil, od same priče važniji mi je način na koji je nešto napisano. Dakako, mora biti i humora, kao i u životu, uostalom. Volim se igrati riječima i kreirati imaginarne svjetove, stvarati likove s kojima se djeca mogu poistovjetiti ili suosjećati s njima. Nastojim djecu potaknuti da razmišljaju vlastitom glavom, da budu kritični, a katkad i buntovni ako treba, tako da jednom, kad odrastu, ne postanu slijepo pokorni i poslušni bahatim tupoglavim moćnicima, već da se izgrade kao osobe s dostojanstvom i vlastitim stavovima. Da mijenjaju svijet – poručila je Lončar.  

Ostavite mobitele

I za kraj, kako znamo da djeca danas većinom za razonodu biraju pametne telefone i društvene mreže, čast izuzecima, upitali smo našu sugovornicu što smatra da je ključno kako bi se djecu što više zainteresiralo za čitanje.

– Pored svih tehnoloških izazova kojima su današnja djeca izložena, nije lako zainteresirati ih za čitanje. Za čitanje je potrebno vrijeme, no ovo naše doba forsira brzinu, a brzina uglavnom rezultira površnošću. Na sreću, ipak još uvijek ima djece koja se vole upustiti u čitalačku avanturu. Ljubav prema čitanju stvara se od najranije dobi, a tu su ključni roditelji, odnosno osobe koje djecu odgajaju. Dakako, važan je i dobar primjer. Ako roditelji svoje slobodno vrijeme provode buljeći u mobitel, teško je očekivati da će djeca čitati. Tehnologija sama po sebi, naravno, nije nešto loše, od čega bi trebali zazirati. Činjenica je da nam uvelike olakšava život i to je u redu, međutim, nije dobro ako nam sve te pametne spravice preuzmu život i postanu zamjena za ono što je uistinu važno, a to je provoditi vrijeme jedni s drugima na kvalitetan način – zaključuje Lončar.