Nevenka Belančić (55) iz Pregrade prije 15 je godina izradila svoje prve božićne jaslice, ponešto drugačije od onih klasičnih, kakve smo navikli vidjeti ispod većine naših borova. Kako kaže, željela je jaslicama dati malo života, iako nije imala viziju niti znala od čega će ih napraviti. No, nadahnuće je stiglo i do danas je izradila već troje takve jaslice. Jedne od njih, one izrađene prije desetak godina, ovih su dana otputovale u Zagreb, gdje ovog Božića krase Župni pastoralni centar bl. Alojzija Stepinca.
Više o jaslicama i hobiju kojim se bavi, napisala nam je sama Nevenka u nadahnutom božićnom tekstu, koji smo odlučili objaviti u cijelosti.
Moja mala “stvorenja” koja uprizoruju radostan događaj rođenja Božjeg sina nastajala su, zajedno sa štalicom i mini Betlehemom, s puno strpljenja i ljubavi, kroz punih šest mjeseci. Oduvijek volim Božić, blagdan radosnog iščekivanja i nade, a jaslice koje ga navješćuju, naročito. I ja sam prije petnaest godina poželjela napraviti svoje jaslice, ali puno drugačije nego sam igdje ikada vidjela ili čula da postoje. Rekoh: “Idem pokušati napraviti posebne jaslice koje imaju ‘života u sebi’, kako bih njima zahvalila Bogu za Njegovu prisutnost u našim životima, kao i sve što čini za nas”. Vjerovali ili ne, tada nisam imala ni pojma u kaj se upuštam, ni viziju kako će izgledati, a još manje kako ću ih i od čega napraviti, no ipak sam imala pomoć i podršku – onu duhovnu, i najviše zahvaljujući njoj, moj je san postao opipljiv. Bio mi je veliki izazov bez ikakva predznanja, uzora i pomoći s interneta ili kakvih kreativnih radionica iz “ničeg“ stvoriti “nešto“, a zanimalo me i mogu li ja to uopće.
Ovo su mi treće jaslice, nastale prije otprilike deset godina. Sigurno ste u životu već vidjeli puno ljepših, raskošnijih, maštovitijih i savršenijih (svakom kreativcu su upravo njegove najljepše, naravno), ali… Nikad ovakve! No, nije u tome bit. Izradila sam ih na svoj način: od žice, vune i hulahop čarapa, likovi isprva nisu imali lica (lakše izvedivo, a nije bilo čak ni neophodno – već su imali “dušu”), ali ipak su naknadno dobili konture, ma da to nije bilo lako izvesti (zato nisu svi savršeni).
Uz to sam trebala savladati i mnoge druge vještine, kao što su oblikovanje, oslikavanje, krojenje, šivanje, izrada obuće i frizura… No, unatoč opečenim prstima i brojnim popravcima dok nije bilo dovoljno dobro, bilo mi je zabavno stvarati. Eto, i moja Marija (ja je zovem Majčica) drugačija je od bilo koje viđene. Možda joj i nije nalik fizički, ali ja je vidim baš ovakvu: nježnu, milu, brižnu ženu i Majku koja ne skida osmjeh s lica i to svoje Djetešce, ali i sve nas, prihvaća srcem punim neizrecive ljubavi. A posebna mi je i zato što ga može dodirivati u kolijevci, držati u krilu ili nositi u naručju, baš kao i sveti Josip. To kipovi ne mogu dočarati, zar ne?
Same jaslice i mini Betlehem, kao i pripadajući okoliš, izrađeni su od svega što mi se tada našlo pri ruci: mahovine, kamenčića, drva bršljana, ukrasnog bilja, gube izrasle na drvetu u šumi, korijenja drveta, ukrasnog bilja, stiropora, pur pjene… Sve je povezano u cjelinu ljepilom i s puno, puno ljubavi – to je najvažniji sastojak!
Za mene, ove su jaslice od početka pa sve do ovog trenutka pravo pravcato čudo i Božji dar, namijenjen upravo za sve vas koji se znate radovati malim stvarima i koji na svijet, svakodnevicu i život gledate srcem. Nisu tu za mene, nisam ih nikad izložila u svom domu. Prvo, jer se ne želim kititi tuđim perjem ili praviti važna “kaj ja imam”. Istina, oblikovale su ih moje ruke, ali “upute” kako i čime, dolazile su iz duše – dakle, Duha. On je pravi tvorac onoga što sada vidite i čitate. Drugo, nekako mi se činilo da nije u redu “zatočiti ih u četiri zida, samo za sebe”, a treće, nemam ni toliko prostora.
Zato sam prošla s njima nekoliko izložbi, u Pregradi, bolnici Krapinske Toplice i Humu na Sutli, s namjerom da razvesele ljude, bile su i na internetu, da pronose Radosnu vijest svijetom, a u međuvremenu su “spavale” u kutijama, čekajući svoj trenutak, ovaj milosni trenutak kada će ispuniti svoju svrhu.
Ove godine napokon su otišle tamo gdje sam i sanjala da će biti: u okrilje crkve.
Mnogi se pitaju kakav će nam biti Božić 2020., u ova kaotična vremena, gora nego ikad, kada mislimo da se baš nemamo ni čemu puno radovati, pored tolike psihoze, straha hoćemo li oboljetiod COVID-a i završiti u bolnici, ponajviše na respiratoru, koji je mnogima zadnja postaja na životnom križnom putu. Većina naših nada i nastojanja okrenuta je želji da vrijeme vratimo unatrag i da nam bude kao nekad, po mogućnosti odmah ili što prije. Na koji će se način to postići i gdje nam leži spasenje, ne slažu se ni znanstvenici, ni medicinari, ni stručnjaci, pa, razumljivo, ni mi, “mali ljudi”. Svijet se podijelio, očigledno je. Ali zato Bog zna i ako Ga zamolimo da nas prosvijetli, sigurno se neće oglušiti ili bitinedostupan. Sam Isus je rekao za sebe da je On “Put, Istina i Život” i pozvao nas da pođemo za Njim, no nikad nije nametljiv: hoćemo li Mu povjerovati i poći – ovisi o nama i stvar je naše procjene i volje.
Pa, hoćemo li dopustiti da nam išta pokvari Božić ili ćemo ovaj put, za promjenu, konačno pozvati i slavljenika – malog Božića u naše domove, srca i živote, zaželjeti Mu sretan rođendan i upitati Ga što bi od nas želio za poklon? Ne da samo On daruje nas! Već znamo da je skromna i ponizna srca i da se ne zamara formalnostima i vanjštinom. Neće nam zamjeriti ako nije sve savršeno izvana kako bismo htjeli. Bio bi izuzetno sretan i kad bismo mu uzvratili bar mrvicom ljubavi i pažnje koju On nama nesebično poklanja cijelo vrijeme. To vam poručuje. Pa, dragi ljudi, sretan vam Božić, čuvajte se i neka vam Njegov blagoslov donese dobro zdravlje i svako dobro tijekom cijelog života.
