Zdenko Antonović, umirovljeni doktor stomatologije iz Krapine, svoju je privatnu ordinaciju često znao zamijeniti s egzotičnim svjetskim destinacijama, a za Zagorje International, prepričao je doživljaje s raznih putovanja od djetinjstva, pa sve do danas.

Od svojih gimnazijskih dana živi u Krapini, a kroz ranije djetinjstvo se često selio zbog roditelja učitelja koji su u bivšoj državi bili razmještani po raznim školama. Njegovi roditelji također su jedan od razloga zašto se zaljubio u putovanja.

– Oduvijek sam zaljubljenik u putovanje. Putovati sam počeo s roditeljima još u djetinjstvu kada je to bilo još poprilično skupo. Sjećam se da smo putovali Fiatom 500, popularnim “fićekom” – prisjetio se Zdenko kroz smijeh.

– Proputovali smo cijelu Italiju sa šatorima, u kampovima, kuhali smo i pekli na roštilju i sl. Mislim da ljubav prema putovanju potječe od tuda, ali moram napomenuti da sam i po prirodi vrlo znatiželjan. Mogu reći da me u neku ruku znatiželja “natjerala” na putovanje. Kada pogledate kuglu zemaljsku i sva mjesta koja ona nudi, dobijete želju da je upoznate, koliko se to najviše da – zaključio je Zdenko.

Obiteljski na Baliju

Naglasio je kako je htio putovati tijekom fakulteta, no brojne brige su ga usporile u tome, a nekoliko godina nakon došla je i obitelj.

– Svake godine kao obitelj, imali smo godišnji odmor koji smo uvijek iskoristili za putovanje. Jedan godišnji odmor, prije 20-ak godina, proveli smo na Baliju. To smatram prvim obiteljskim odmorom koji je bio poprilično daleko od kuće – rekao je Zdenko i naglasio da ga je to putovanje motiviralo na daljnje avanture, ali ostavilo trag na djeci koji danas, kao odrasli ljudi, putuju i sa svojom djecom, odnosno, njegovim unucima.

Antonović ne može nabrojiti sve zemlje koje je posjetio i nikada nije “zapisivao nikakve brojke” u vezi svojih putovanja, no istaknuo je kako može izdvojiti zemlje koje još nije posjetio i koje su mu na listi želja već duže vrijeme.

– Izdvojio bih Južnu Ameriku, posebice Argentinu i Brazil, no smatram ih već toliko turistički izrabljenima da su izgubile svoj istinski identitet, ali opet, vjerujem da i te države imaju svojih neistraženih kutaka. Također, volio bih posjetiti Japan – rekao je Zdenko i dodao da ga na putovanju ne zanimaju toliko neboderi, zgrade i slične građevine već ljudi, kultura, religija i njegov najdraži aspekt – način života tih ljudi.

– Naravno da ću pogledati određene građevine i nebodere, njihov stil, arhitekturu i ostale aspekte, no najdraže mi je kad se uspijem ljudima “uvući doma” i promatrati njihov stil života i svakodnevne navike koje se često razlikuju od onih na koje smo mi navikli. Isto tako, vrlo mi je interesantno, s aspekta struke, posjetiti kojeg zubara i vidjeti koje su njihove muke – izjavio je Zdenko i dodao da do svojih “kolega” većinom dolazi “pješice”.

– U današnje vrijeme, sve se može naći na internetu. Mogu vidjeti oglase za zubare npr. u Gani, no preferiram naići na zubara tijekom obilaska neke lokacije i pokucati na vrata. Netko vas primi, netko ne. Što se tiče ljudi izvan struke, slična je stvar. Njih isto nalazim na cesti, a najčešće se to dogodi preko ljudi koji me prevoze, većinom u rikšama ili tuk – tuku. Također, često na cesti započinju kontakti jer vas ljudi zamijete da ste drugačiji od njih i okoline. Neki kontakti se čak razvijaju i do toga da vas čovjek pozove k sebi doma na piće ili ručak, a to je većinom najljepše iskustvo – zaključuje Zdenko.

– U Dhaki, glavnom gradu Bangladeša, sam imao svog “kolegu” Abdula, već starijeg čovjeka, koji je vozio rikšu, a poslije sam saznao da je on doajen vozača rikši te je imao veze sa zaštitarima raznih hotela i on je odmah znao čim je došao netko iz Europe ili Amerike. Čim sam ja silazio niz stepenice idući dan ujutro, on je mene pričekao i objasnio mi svojim vrlo dobrim engleskim naučenim na cesti da mi za 10 dolara može kroz vožnju pokazati cijelu Dhaku. Vozio me posvuda, pokazao mi je cijelu staru Dhaku gdje je imao svoje prijatelje, vodio me raznim ljudima, raznih zanimanja, predstavio me kao svojeg prijatelja i ljudi su nas već drugi ili treći dan znali iz daljine prepoznati. No, primijetio sam da mu već to postaje poprilično teško jer svaku večer smo negdje stajali da si on popuši smotanu cigaretu s marihuanom – rekao je Zdenko i na svoje opće iznenađenje upitao kako i zašto to radi s obzirom na visoke kazne kojima u Bangladešu nastoje suzbiti uporabu marihuane.

– On je objasnio da njemu ne mogu ništa jer ga svi policajci znaju i on je tu, naposlijetku, i starosjedioc. Doslovno. Kroz priče, otkrio mi je mnogo zanimljivih stvari o životu u Dhaki. Jedna od stvari je ta da su njihovi brakovi većinom dogovoreni. Podijelio mi je priču kako ga je “mama oženila” dok je imao 30-ak godina s 18-godišnjakinjom s kojom danas ima dvoje djece. Ta priča je bila samo uvertira u njegov dom, gdje me odveo kasnije, a to je bio prostor od neka tri do četiri metra duljine i isto toliko širine u kojem su živjeli on, njegova supruga, dvoje djece, unuk i zet. Prostor je ispunjavala improvizirana kuhinja, ormar sa suđem i posteljinom, veliki krevet i WC koji se nalazio vani, a bio je zajednički s još nekoliko takvih stanova – opisao je Zdenko.

Putnika svijetom ima raznih – razlikuju se u pristupu putovanju, mjestima gdje odsjedaju i imaju li suputnike ili ne. Na Bangladešu je Zdenko bio sam, no na nekoliko putovanja pošao je i sa ženom.

– Ona isto ima takvu znatiželju baš kao i ja i odlično se zabavimo, no suprugu ne mogu voditi na putovanja u kojima je soba dva dolara i praktički nema kupaonice. S njom većinom idem na putovanja koja su udobnija, imamo bolji hotel i komfor generalno. Ona mi je najdraži suputnik – zaključuje Zdenko i dodaje da je tijekom putovanja sreo i neke prijatelje, a ističe put na Kubu gdje je sreo prijatelja iz Slovenije s kojim je kasnije išao na Madagaskar. Nadalje, naglasio je važnost suputnika na putovanju u slučaju da se nešto neplanirano dogodi ili se netko razboli i slično.

Opasnost putovanja

Zdenko ne preferira putovanja preko turističkih agencija, već voli ipak sam, ili u društvu suputnika, istraživati nove lokacije. Poznato je da su samostalna putovanja poprilično opasna, no Zdenko ističe da se nikada nije našao u opasnosti.

– Treba biti vrlo oprezan i ne kretati se sumnjivim mjestima. Svima koji ti prilaze treba pogledati u oči, vidjeti što ta osoba hoće. Ne preporučam baš ni putovati noću. Najopasnije situacije do sada su bile kad je na Madagaskaru jedan dječak usred bijela dana htio ukrasti moje novce, no prilikom izvlačenja novaca iz mog džepa, odnosno, “džeparenja”, novci su mu pali na ulicu tako da sam ih pokupio i vratio u džep. U Bangladešu, nasred jednog mosta koji je poznat po džeparenju, jedan dječak je pokušao ukrasti novac iz mog džepa, no također nije uspio te je na putu nazad “pobrao” batine od prolaznika. Na kraju mi ga je bilo i žao – rekao je Zdenko.

– Posjetio sam sve kontinente, osim Antarktike – naglašava Zdenko i govori kako mnogi ljudi smatraju da su putovanja vrlo skupa, no nisu baš toliko koliko neki smatraju.

– Putovanja znaju često biti iscrpljujuća, npr. na putu u Australiju ste 24 sata u avionu. Avionske karte nisu ni toliki trošak, ako uzmemo u obzir lokaciju. Drugačije su cijene u Bangladešu i u Australiji. U Bangladešu je sve vrlo, vrlo jeftino, dok su u Australiji, u kojoj sam proveo sa ženom tri tjedna, cijene mnogo više, a odsjeli smo kod rođaka. Također, tamo i nazad izgubite sve skupa četiri dana na putovanje u avionu – rekao je Zdenko i nadovezao se da nikada nije imao nekih većih problema sa želucem, kako to često imaju putnici zbog hrane, već zbog velikih vrućina, kako u Venezueli, tako i u Australiji.

Tradicionalna kuhinja

Zdenko nam je otkrio da njeguje i tradiciju kušanja tipične kuhinje za krajeve koje posjeti.

– Ne jedem sve i ne na svim mjestima, no ako niste kušali tradicionalnu kuhinju tamo gdje ste došli, kao da niste tamo ni bili. U Laosu, kušao sam hranu na ulici, oni imaju taj običaj gdje kuhaju jedni drugima. Kuhinja im je super, pogotovo njihov “noodle soup” s raznom tjesteninom, većinom od riže. Ta zdjelica riže vas drži 2-3 sata, pa morate opet, ali oni su takvi, oni često jedu. Izbjegavam jesti miješano meso i ribu, a to je zapravo i kod nas tako. Pojeo sam u Laosu jednom i ribu, no ona je bila tamo friška s tržnice – rekao je Zdenko i pohvalio južnokorejsku kuhinju kao onu najbolju na svijetu.

– Imaju razne začine, to mi se sviđa. Imaju koncept glavnog jela, npr. pečene goveđe šnicle, ali uz to jelo hrpu tanjurića s dodacima i obaveznu zdjelu riže, pa si praktički sami slažete jelo – oduševljeno prepričava Zdenko.

Dodao je kako ni jedno od tih jela ne možete rekreirati kod kuće, a u Južnoj Koreji čak ima i domaće asistente koji uče strance kako jesti tu hranu.

Iako je na Tajlandu bio dva puta, jednom turistički sa suprugom, a drugi puta poslovno i edukativno, ističe kako je ponavljati putovanja gubljenje vremena.

– Volio bih se vratiti u Laos, jer su mi se dopali ljudi i njihova vedrina, veselje te stalna nasmijanost i odlično raspoloženi budistički svećenici, no vraćanjem u već prije posjećene zemlje gubite vrijeme za posjetu neke nove zemlje – zaključio je Zdenko.

Dokumentarni film

Sredinom ožujka, u Gradskoj knjižnici Krapina trebalo se održati prikazivanje dokumentarnog filma o njegovu putovanju na Madagaskar, no zbog epidemiološke situacije, ono je otkazano. Zdenko nam je ukratko ispričao da je uspio dobro prikazati atmosferu, ljude i okoliš Madagaskara.

– Vidio sam poznate lemure, autohtono baobab drvo, ptice koje egzistiraju samo tamo, ali i guštere koji samo tamo obitavaju, a jednu od tih vrsta otkrio je i jedan Hrvat s kojim sam osobno stupio u kontakt i nakon priče isplanirao put na Madagaskar. Sve oko tog otoka je vrlo čudesno – oduševljeno opisuje Madagaskar i za kraj naglašava da je u film uklopio mješavinu smiješnog, zanimljivog i novog.

Za kraj, objasnio je da bi volio inspirirati druge ljude za neke njihove putničke pothvate i dodao da je uvijek doma najljepše, no kada dođe doma, mora se malo “spustiti” na zemlju.

– Kad se vratite, morate se naviknuti da ne idete nikud, ništa novo ne vidite i slično, no doma je uvijek najljepše. Od doma mogu organizirati sva putovanja, jer putovati sada je mnogo lakše nego prije. Primjerice, cijeli put u Bangladeš sam isplanirao od doma, a priča se da su oni nerazvijeni. Nije živjeti u Hrvatskom zagorju tako loše kako se uokolo priča, ja sam istinski sretan što sam većinu života proveo baš ovdje – zaključuje Zdenko i najavljuje da će jedna od idućih lokacija za putovanje biti – Mauricijus. (Jelena Jazbec, Lovro Belošević)