Alpinist Andrija Jagečić (33) iz Oroslavja osvojio je neke od najviših i najopasnijih vrhova svijeta, a onda je na red, prije nešto više od godinu dana, došao Matterhorn, jedna od najsmrtonosnijih planina na svijetu. Iako inače redovito dijeli s našim čitateljima priče sa svojih uspona, Andriji je ovog puta trebalo nešto dulje vrijeme da na papiru sažme emocije s ovog pothvata. Kad pročitate njegovo svjedočanstvo, bit će vam jasno i zašto. Ovo je priča drugačija od ostalih, teška, ali poučna, zato vam je u nastavku donosimo u cijelosti, bez uljepšavanja:

Inače se odmah marljivo bacam na pisanje priče nakon teških uspona, sa željom da opet proživim djelić tog vremena, provedenog između sna i stvarnosti. Međutim, ovog puta nije bilo tako, unatoč tome što sam bio inspiriran, više nego ikad prije. Znao sam da će me taj put opet promijeniti, na način da ću biti jedna osoba prije uspona te da ću postati sasvim druga kada napravim prvi korak na tu strašnu planinu. Riječ je o jednoj od najsmrtonosnijih planina na svijetu, na kojoj sam bio prije nešto više od godinu dana. Dame i gospodo, njegovo veličanstvo – MATTERHORN! Smješten na granici Italije i Švicarske, impozantnog oblika oštre piramide s visinom od 4478 metara.

Ne bih si ni sam mogao točno odgovoriti na pitanje kako mi je taj vrh postao najveća opsesija. Sjećam se dok sam bio klinac, kada su me obasipali hrpom slatkiša i čokolada, jedna mi se trajno urezala u pamćenje – Toblerone. Vrhunska čokolada zašiljena na vrhovima u stilu planine, sa slikom strašnog Matterhorna, moje opsesije. Kao da me zazivala sve ovo vrijeme. S vremenom sam shvatio što želim u životu, ali tada još nisam bio ni blizu takvim planinama, ni na kraj pameti. Nakon svih osvojenih vrhova, znao sam da za ovu trebam biti najbolje spreman, mentalno i fizički. Svoje kosti na njemu je ostavilo više od 900 alpinista, koji su najvišu cijenu, cijenu života, platili u teškim mukama. Uistinu, opasniji je od najvišeg vrha svijeta Everesta i rangiran kao četvrta najteža planina na svijetu.

Nakon što sam osvojio cijelu Europu i Afriku, te već posve spreman za Ameriku i Himalaju, došao je red i na taj vrh smrti. Ta luda ideja za vrhom smrti došla mi je na um dok sam bio na Mont Blancu. Znao sam da nema puno Hrvata koji imaju iskustvo s tom planinom i da se rijetko kome mogu obratiti za poneki savjet. Odlučio sam na taj opasan pothvat krenuti s kolegom iz Slovenije, Deanom, s kojim sam bio na Mont Blancu. On je iskusan alpinist u kojeg sam stekao povjerenje, a to je ono najbitnije. Postoje smjerovi s talijanske i švicarske strane. Odlučio sam da ćemo ići težim smjerom, s talijanske strane, zbog manje gužve. Brzo sam ga kontaktirao da dogovorimo detalje oko uspona. Bitno je bilo pogoditi dobro vrijeme, a pošto sam se tada vratio iz Afrike u osmom mjesecu, morali smo brzo reagirati. Rujan više nije tako pogodan za uspon na Matterhorn, jer vrijeme ne dozvoljava. Jedva sam čekao kraj osmog mjeseca, da krenem na put i pokušam stati na vrh te jezive planine. Motiv je bio jak, kao i moja forma i kondicija za tako nešto. Bio sam pun samopouzdanja. Nikada nisam podcijenio niti jedan vrh, tako da sam bio ponizan i prema ovome.
Tijekom putovanja automobilom, gledao sam slike s velikim strahopoštovanjem jer kada stanem tamo ispod Matterhorna bit će to sasvim druga priča.

Glava prema vrhu

Ubrzo nakon dolaska, ostavili smo automobil na velikom besplatnom parkiralištu, spakirali ono najosnovnije te krenuli prema prvom planinarskom domu. Plan je bio prvo doći do planinarske kolibe Carrel na 3835 metara te sljedećeg jutra ispenjati preko lavljeg grebena do vrha. Osjećao sam se sretno što sam napokon tu, što ću ostvariti svoj najveći san koji me proganjao dugo vremena. Krenuli smo polako. Prvi dio prošao je bez problema. Iz mjesta Cervinia, dođe se do manje kolibe za dva i pol sata, koja je na visini od 2800 metara. U toj kolibi Abruzzi uživali smo u suncu i talijanskoj kavi. Okruživale su nas zgodne Talijanke. Njima je plan bio samo rekreacija do 2800 metara i odmah spuštanje u dolinu, kao i većini ljudi koje smo zatekli ondje. Čavrljali smo s njima, no ne predugo, jer vrijeme je na toj planini varljivo. Troškovi u talijanskim planinarskim kolibama su inače brutalno skupi. Od noćenja pa do prehrane. Sve se unaprijed mora rezervirati. Iz te kolibe staza kreće prema masivu Testa de Lione. Skinuli smo kartu na uređaj, za dobru orijentaciju. Čekale su nas oštre i strme stijene. Na toj ruti nema baš puno penjača jer je opasnija, no silazak je još teži te najviše ljudi pogiba prilikom spuštanja. Nema baš puno fiksne užadi i koncentracija mora biti na najvišoj razini. Penjanje na toj planini je brutalno teško.

Tijekom uspona, na oko 3000 metara susreli smo trojicu Talijana. Naizgled, bili su iskusni penjač. Jedan od njih nam je zapeo za oči, zbog svoje nesigurnosti i lošeg kretanja po takvim izloženim stijenama. Riječ je o mlađem dečku Mateu, koji je imao tek 28 godina. Pozdravili smo se, poželjeli jedni drugima sreću za uspješan uspon i nastavili dalje. No, nešto je u meni govorilo da ovo neće dobro završiti. Cijelo nas je vrijeme okruživala magla. Došli smo do jedne teške i strme dionice, do jedne stijene koja je gotovo po 90 stupnjeva i duga oko 20 metara. Hvatali smo zadnji dah i dobro se fokusirali na ono što je ispred nas. Svako malo smo podizali glavu prema vrhu, tako visoko da me ponekad znao vrat zaboljeti koliko sam istezao glavu, samo da vidim taj vrh. No, on je bio još jako daleko u magli. Dean i ja smo morali pričekati red. Propustili smo Talijane da krenu prvi. Mateo je penjao zadnji od svojih kolega. Na tom je dijelu postavljena fiksna užad po kojoj se penje i ako tu ruke izdaju, pada se ravno u smrt. Pada se stotinama metara na oštro kamenje, gdje jednostavno nema zaustavljanja. Znalo je biti smrtnih slučajeva, gdje se dijelovi tijela otkinu prilikom takve brzine pada. Vrijeme se brzo mijenjalo pa smo trebali biti brzi. Nema natrag. Dean i ja smo, dakle, pričekali da Talijani ispenju tu dionicu, da dođu do neke manje ravnine, koja bila odmah iznad tog teškog detalja. Ostalo nam je još svega 30 minuta penjanja do kolibe, koja je na 3835 metara.

Najbitnije je bilo ne stati. Čuo sam gromove i kamene lavine nedaleko od nas, no bili smo sigurni što se toga tiče u tom trenutku. Ubrzo kad smo bili spremni ispenjati taj dio, čuo se lom, vika, očajno zapomaganje. Mislili smo da prema nama kreće lavina kamenja, koju je netko od penjača iznad nas nehotice pokrenuo. Podignemo glavu, Mateo pada s 3600 metara. Pao je točno tri metra od mene. Udara glavom u stijenu te nastavlja padati u provaliju prema švicarskoj stranu. Koji strašan prizor! Dean i ja smo ostali u šoku. Zavladala je potpuna tišina. Nitko se nije pomaknuo ni milimetra niti smo rekli jednu riječ. Ostali smo ukopani na mjestu da se saberemo, da možemo dalje. Ubrzo jedan od nas prozbori: “Gotov je!” Što sada? Nastaviti dalje ili se okrenuti natrag u dolinu? Helikopter ovdje ne izvlači nikog jer njegove elise predstavljaju opasnost za ostale penjače te lako pokrenu novu kamenu lavinu. Do kolibe i odmora bilo je još svega 30 minuta penjanja. Na tom mjestu se helikopter nakratko spušta i sigurnije pomaže drugima, kao što je bio slučaj s ostalom dvojicom Talijana, koji su bili ispred Matea. Odlučimo nastaviti dalje. Vrijeme divlja. Psihički poljuljani, uspijemo ispenjati tu dionicu do kolibe Carrel. Sretnemo Mateove prijatelje, vidno u šoku i uplakane. Ostali planinari ubrzo su poslali signal spasilačkoj ekipi, no vrijeme nije dopuštalo da helikopter odmah krene u spasilačku misiju. Najteži dio je postao uvjeravanje da im je prijatelj Mateo pao u provaliju. Nisu se mogli pomiriti s time da im je prijatelj izgubio život. Dean i ja smo ostali uz njih sve do dolaska helikoptera, koji ih je spustio dolje. U međuvremenu, Mateovi roditelji su već bili obaviješteni da dođu hitno na identifikaciju tijela. Navodno je prilikom penjanja netko iznad nas čuo kad je Mateo rekao: “Umoran sam, ne mogu više!” No, na tom dijelu mu više nije bilo pomoći te se pustio ravno u smrt.

Male šanse

Tijekom večeri u utočište su pristizali i ostali planinari. Tu oni odmore i provjere svu opremu prije zadnjeg juriša na vrh. U kolibi je par stisnutih kreveta, nekoliko posuda te plamenik za poneki topli obrok, koji uvelike pomaže prije zadnjeg dijela penjanja. Ljudi znaju spavati na podu. Improvizirana kuhinja je također bila puna. Tu noć neću zaboraviti nikada. Na meni je ostala još jedna zadnja i najbitnija odluka. Ići do kraja ili se vratiti? Tijekom noći razgovarao sam s Deanom o vremenskim prilikama, kakve bi mogle biti, jer se na vrh kreće u tri sata ujutro. Odluka je pala brzo. Odlučili smo ići do kraja, pod uvjetom da se vrijeme ne pretvori u katastrofu. Znali smo da su šanse male, jer je već bio kraj kolovoza, a i saznali smo da će sljedeći dan napadati još dosta snijega.

Iz mog prethodnog iskustva, jasno mi je bilo da mnogi planinari neće učiniti ono što su rekli dan prije, nego će odustati. Probudili smo se prije svih, brzo se spremili te krenuli na zadnji i sigurno najteži dio puta u mome životu. Mislio sam si – sad ili nikad. Istovremeno, bilo bi to veliko postignuće, da ostvarim svoj najveći san. Od te kolibe do vrha još ima šest ili sedam sati penjanja. Izašli smo iz kolibe ravno u mrak. Zapalili smo svjetiljke na glavi i krenuli prema vrhu. Bilo je jako vjetrovito te smo se morali stalno kretati da se ne smrznemo. Snijeg se prilijepio za stijene. Pogledavao sam visinomjer na satu, koji je pokazivao da smo na 4000 metara. Vrijeme je bilo neumoljivo. Preostalo je još 478 metara do vrha, no to je samo pola puta. Najteži dio preostaje nakon vrha, sigurno se spustiti do kolibe te natrag u dolinu. Dean je bio ispred mene, s digitalnom kartom i uređajem koji mu je javljao vremensku prognozu. Vrijeme se pogoršavalo i šanse su bile sve manje za ostvarenja mog sna. Došli smo do glavne borbe u glavi, ega i razuma. Što sada? Bilo nam je javljeno da za taj dan nije bilo šanse da se vrijeme popravi. Ako se nešto i dogodi, helikopter nije bio u stanju poletjeti. Odluka je bila teška te je ipak na kraju prevladao razum. Okrećemo se i vraćamo natrag. Jako sam bio razočaran što sam prvi puta u životu morao odustati, no nisam to smatrao neuspjehom. Za mene je to bio veliki uspjeh, doći do 4000 metara na Matterhornu. Ipak planina ima zadnju riječ, a na nama je da budemo ponizni i da poštujemo pravila prirode. Ispenjao sam mnoge više vrhove, no Matterhorn je bila posebna priča za sebe. Tehnički najteža na kojoj sam bio i četvrta najopasnija na svijetu. Mamuran i neispavan, cijelim putem do nizine predbacivao sam si: “Možda smo mogli doći do vrha… Možda bi se vrijeme popravilo da smo nastavili…“ Možda… Bilo je tisuću razloga da nastavim uspon, ali te večeri mi je bio dovoljan samo jedan da ga prekinem. Jasno mi je bilo i da nijedna planina nije vrijedna života. Razum uvijek mora biti ispred ega. U mislima me morio pad Matea u smrt i onaj zadnji pogled na njega dok bespomoćno pada niz liticu. Kako je sada njegovim roditeljima, prijateljima? Sve me to mučilo danima nakon što sam se vratio. Čak sam i snimio njegovu smrt kamerom, koja je ostala uključena na kacigi tog trenutka.

Poseban osjećaj

Za kraj, prilikom spuštanja, preostao mi je predivan pogled na tu veliku piramidu. Razmišljao sam si da ga više ne pogledam, niti se okrećem za njim iz inata. Nisam izdržao. Okretao sam se za njim vjerojatno svakih deset metara, dok je nestajao visoko obavijen u oblake. Dugo vremena, snimke su ostale u kameri prije nego sam ih izbrisao, ali ih nikada nisam uspio izbrisati iz glave. Zaradio sam nekoliko ogrebotina od penjanja po tim stijenama, no to je za mene bilo zanemarivo. Sve moguće opasnosti na toj planini, kao što su propadanje u velike pukotine, kojima nema kraja, prisutne su bez obzira gdje se nalazite na Matterhornu. Vremenski uvjeti pod kojima mislim na snijeg, nisku temperaturu, maglu i jak vjetar, nepredvidljivi su i mogu jako ugroziti sigurnost. Prilikom uspona i silaska, te nepogodnosti se moraju savladati više puta i to bez mogućnosti većeg odmora.

Vidio sam svakakve smrtne slučajeve ispred sebe na planinama, no ono što sam vidio i snimio kamerom taj dan na Matterhornu, nadmašuje sve do sada. Zvučat će pomalo čudno, ali to su normalni prizori, na koje svaki penjač mora biti spreman, ukoliko se odluči za uspon na takvu planinu. Ima slučajeva gdje ljudi više nikada ne penju nakon što svjedoče takvim strašnim situacijama. Sve dalje ovisi o psihi, koja zna puknuti na komadiće. Ja sam postao bogatiji za jedno vrhunsko ostvarenje i pothvat, kao i za mnoga saznanja koja će mi pomoći u daljnjem periodu života. Prilikom povratka, bilo je mnogo pitanja od strane prijatelja i obitelji: “Što ti to treba?”, “Kako ti se da mučiti po tim stijenama?” Mislim si, hm, kojih li pitanja… Postoji li u životu ijedan uspjeh koji je ostvaren bez muke, truda, uloženog vremena i podnošenja neke žrtve. Ljudi zapravo nisu ni svjesni koliko toga im se pruža, samo da gledaju na to na pravi način, no ne usude se ni pokrenuti. Pritom ne mislim da krenu na ovaj opasan ili sličan put, nego da kroz prirodu upoznaju i stvaraju boljeg sebe. Najviše od svega, meni je važan put do cilja, važniji od samog pogleda s vrha, koji me učio upornosti. Uz određeni trud sve je dohvatljivo, no važno je i nekad stati na vrijeme, znati se povući u pravom trenutku. Mnogi alpinisti podcijene opasnosti koje vrebaju tamo i nikad ne stignu do vrha, a gore nema mjesta ni za najmanju grešku. Cijena koja se pritom plaća, može biti najveća moguća – vlastiti život. Kamo dalje? Ne znam još, vrijeme će pokazati. Ako me pitate vrijedi li toliko sve ovo, reći ću DA.

Život je ponekad riskiranje mnogo toga, za snove koje ne vidi nitko osim mene. Živim, između ostaloga, i za onaj poseban osjećaj ponosa, radosti i sreće koji ću osjetiti jednom kada osvojim veličanstveni MATTERHORN, koji će uvijek krasiti moje najveće planinarske snove.