Za Dejana Kolara (28) iz Pregrade nogomet je život još od malih nogu. Iako je, kako kaže, još kao dječak naganjao loptu, ozbiljniji početak bavljenja sportom dogodio se kada je zaigrao u Nogometnom klubu Pregrada u jedanaestoj godini. Ondje se zadržao četiri godine, da bi nakon toga dvije godine igrao u Interu iz Zaprešića te se ponovo vratio u Pregradu. Trenutno već šestu sezonu igra u SV Halbenrainu, niželigaškom austrijskom klubu. Upisao je i Kineziološki fakultet u Zagrebu, gdje ga još samo diplomski rad dijeli od diplome. Uz to, Dejan je dvije sezone trenirao ekipe juniora i seniora u NK Pregradi, koje su bile veoma uspješne, potom je uzeo godinu dana pauze, da bi se ponovno vratio i krenuo s treninzima najmlađih, a slobodno vrijeme bavi se i trčanjem. Sve u svemu, uobičajen sportski život jednog mladića, koji ni po čemu ne bi bio specifičan da Dejanu prije osam godina nije dijagnosticiran dijabetes, koji mu je, nakon početnog šoka i nužnosti promjene životnih navika, naposlijetku omogućio da postane dijelom još jedne lijepe sportske priče, o čemu nam je, između ostaloga, progovorio u intervjuu.

Što nogomet predstavlja u tvom životu, možeš li uopće zamisliti svoj život bez nogometa ili sporta općenito?

Nogomet je od uvijek bio moja velika strast i ljubav. Sve je počelo igranjem nogometa iz čiste rekreacije, da bi kasnije postalo sve ozbiljnije, a to najbolje pokazuje moj upis Kineziološkog fakulteta i smjera nogomet. Pošto sam odmalena u sportu, a i sad svakodnevnom treniram, čudno je zamisliti dan, a kamoli život, bez sporta.

Kada su se pojavili tvoji zdravstveni problemi, koji su bili simptomi?

Prvi simptomi pojavili su se 2011. godine. Konstantna žeđ, veliki umor, učestalo mokrenje i zamagljenje vida govorilo je da nešto nije uredu, a to je potvrdio gubitak od sedam kilograma u samo tjedan dana.

Kako si reagirao kada si saznao da boluješ od dijabetesa?

U početku sam bio u velikom šoku jer nisam bio upoznat s time što je to zapravo dijabetes. Ubrzo nakon dijagnoze, proveo sam tjedan dana u dnevnoj bolnici, gdje sam putem raznih predavanja i radionica bio upoznat s načinom života dijabetičara te sam shvatio da ljudi s dijabetesom potpuno normalno žive i funkcioniraju.

Jesi li pomislio, odnosno, je li postojala mogućnost da se više nećeš moći baviti sportom?

Upravo je moje prvo pitanje nakon dijagnoze, bilo: “Doktorice, kaj mogu ja i dalje igrati nogomet?“, što je njoj bilo jako simpatično, pošto nisam znao da je upravo sport jako koristan u regulaciji šećerne bolesti.

Kako je bolest utjecala na tvoj svakodnevni život – jesi li morao promijeniti prehranu, navike, tjelesne aktivnosti?

Prehranu nisam pretjerano mijenjao, ali sam morao naučiti koliko pojedina hrana utječe na moju razinu šećera u krvi, kako bih nakon svakog obroka znao dozirati inzulin.

Kada si čuo za hrvatsku futsal reprezentaciju osoba s dijabetesom i kako je došlo do toga da i ti postaneš dio reprezentacije?

Za reprezentaciju sam čuo slučajno, od kolege na faksu, koji me nedugo nakon toga pozvao na selekcijski trening. Trening je prošao dobro i od tada sam njen član.

Na kojim si sve natjecanjima sudjelovao do sada i kakve ste rezultate osvojili?

2016. godine smo u Sarajevu osvojili sedmo mjesto, 2017. smo u Bukureštu bili prvi, 2018. u Bratislavi drugi, a prije nekoliko tjedana vratili smo se iz Kijeva, gdje smo ove godine osvojili treće mjesto.

Kakvi su dojmovi?

Trenutak kada sam prvi puta službeno obukao dres hrvatske reprezentacije i kada je krenula himna uoči utakmice, preplavili su me osjećaji koje je teško opisati. Ove godine je bilo moje četvrto, ali možda i najbolje prvenstvo. S obzirom na probleme koje smo imali oko same organizacije odlaska na prvenstvo, budući da Hrvatski savez dijabetičarskih udruga nije stao iza nas, imali smo sreću da je Zagrebačko dijabetičko društvo spoznalo vrijednost ovog projekta i da smo pod njihovim okriljem ipak otputovali u Kijev. Uz udrugu, također i svi mi igrači aktivno smo sudjelovali u prikupljanju donacija, pa bih ovim putem zahvalio svim sponzorima. Kako smo sve organizirali u zadnji čas, nekoliko sati nakon slijetanja u Kijev, igrali smo utakmicu otvaranja protiv domaćina. To otvaranje smo izgubili, ali smo skupinu prošli pobjedama protiv Mađarske i Bugarske. U polufinalu smo nakon velike borbe izgubili protiv susjeda iz Bosne i Hercegovine, da bi za treće mjesto pobijedili Portugal i tako osvojili brončane medalje. Utakmice su bile svaki dan, tako da smo imali malo slobodnog vremena za samo upoznavanje Kijeva, ali bih izdvojio odlazak u Veleposlanstvo Hrvatske u Kijevu, gdje nas je uz veleposlanicu dočekao i Darijo Srna, legendarni kapetan Vatrenih. Moram priznati da nikad nisam mislio da ću ja njemu poklanjati dres, ali, eto, i to se dogodilo.

Pomaže li ti činjenica da se družiš sa sportašima koji se nose s istim zdravstvenim problemima kao i ti?

Posebnost ovog prvenstva su i velika prijateljstva, kako unutar ekipe, tako i s ostalim reprezentacijama. Naravno, na terenu je maksimalni angažman i nema popuštanja, ali opet vlada veliki respekt i poštovanje. To se moglo dobro vidjeti u utakmici za treće mjesto, kada smo se prilikom intoniranja himni Portugalci i mi izmiješali i zajedno pjevali nacionalne himne. U druženjima tijekom dana, puno se priča i o razinama šećera, dijele se razna iskustva i u tih tjedan dana svake godine naučim nešto novo.

Čime bi se volio baviti po završetku nogometne karijere?

Ispred mene je još nekoliko igračkih sezona, a nakon toga, potpuno ću se posvetiti trenerskom poslu i radu u školi i tako stečeno znanje prenositi na mlađe generacije.

Što bi poručio mladim sportašima koji se nose sa sličnim problemima kao i ti?

Plan Zagrebačkog dijabetičkog društva je pokrenuti razne radionice i sportska druženja za najmlađe koji boluju od dijabetesa. Trenutno u reprezentaciji igraju dva profesora kineziologije i ja kao budući, i mi smo u svakom trenutku spremni pomoći u radu s njima, jer mislim da smo i najbolji primjeri kako sport i dijabetes idu zajedno.