Na području Krapinsko – zagorske županije kontinuirano se, unatrag devet godina provodi prebrojavanje bijelih roda u dvije faze, koje provodi krapinsko – zagorska Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode. Ove je godine tako na području Zagorja utvrđen najveći broj roda do sada, a uspješno gniježđenje utvrđeno je na četiri lokacije i to u Svetom Križu Začretju, Poznanovcu, Zlatar Bistrici i Zlataru. Ukupno je zabilježeno 13 mladih roda, od čega ih se četiri smjestilo u Svetom Križu Začretju na električnom stupu koji se nalazi u dvorištu obitelji Iveković.

Povijest

Valja podsjetiti, kako je 2010. godine gnijezdo u toj ulici palo na strujne žice čime je ono postalo nestabilno i nesigurno. Savez ekoloških udruga KZŽ u suradnji s Ornitološkim zavodom i Općinom Sveti Križ Začretje te je godine organizirao premještanje rodina gnijezda na novi samostojeći stup, a što su realizirali radnici Elektre iz Zaboka. Poželjevši ispričati priču o dugonogim i dugovratim pticama nalik na onu o Klepetanu i Malenoj iz Slavonskog Broda, posjetili smo Ulicu Milke Kos gdje rode već godinama naseljavaju gnijezdo koje zna težinu i po 300 kilograma, a smješteno je na električnom stupu. Ispalo je malo drugačije od očekivanog…

Dolazimo do obiteljske kuće koju karakterizira poduže, vertikalno, betonsko dvorište, omeđeno ogradom. Na drvenoj, žuto ofarbanoj stolici pred svojim kućnim pragom sjedi 85-godišnja Danica Iveković. Sijede su u potpunosti prekrile njenu kosu, bore na njenom licu iscrtale su proživljene godine, a rane po njenim rukama, kako kaže, nastaju svakodnevno dok se trudi da područje podno rodinog gnijezda održi koliko toliko čistim. Muči je reuma kaže, ne pije ništa osim vode i mlijeka, penzija joj je mala, a nedavno ju je napustio suprug s kojim je provela većinu života. Iako nismo baš najbolje pohvatali njeno obiteljsko stablo, pažljivo smo slušali što ima za reći o svojim ”godišnjim gostima”. U prvih nekoliko izgovorenih riječi, shvatili smo kako ovo neće biti ljubavna i topla ‘štorija’…

40 godina

– Čujte, kuljike znam, ja sam tuj več kak 40 ljet i one su isto tak tuj, alji nisam dobila nikada od općine nikakvu paru. Par put su mi obećali, ali z toga nič. One vam dojdu več h trejtem mesecu, a prejdeju h devetomu mesecu, razmete… Cele ljete su tuj. Ja male, male pa pobiram. Denes sam pobirala tri, četri put. Saki dan dreke zmečem. Mam tuj krevet h kutu sobe, čujte, to smrdi. Ja saki dan z rukami pobiram i čistim. Ruke su mi pune ran od toga. Nisam nikada dobila paru, ma kaki – započela je Danica.

– Prosila sam da ih zemeju otud, i več su hteli pa su ih nazaj pustili. Jedno tri put su i krepale. Jemput su tuj tam bila drijevlja, znate, dok je stara hiža bila prije 20 ljet. Ta drvena hiža se zrušila, pa su se oni doselili, alji je onda bile tam velike drijeve, velika vrba ke to zaštićuvela. A sad kad dojde zima, znate veter, onda nevreme, to se sećam jedno dva put da je bile i onda su one pale naklu. Kak bi vam rekla, poginule su. To Elektra h Zaboku zna. Ke pa ja? Ja stara baba več ne pamtim. Same znam da je več kak deset ljet. Došlji su da buju je zeli, a buju im napravili negde iste tak gnezde same na praznine, na zavetru ke buju zaštićene. Da buju sigurne od nevremena od terega i ljudi gineju. Kak se te zove? Deš, veter i voda, se – govori Danica i nastavlja:

‘Raskuženi čovek’

– I došli su z Elektre da buju ih preselili, ali ništa. Ne znam. Tu je na zvetrice znate od Krapine, a stup je visoki pa kak nebu te tenke, mršave ginule, pa to vam čoveka hiti i hižu ruši. One ideju i po polju, ideju po hranu, zej su mele tri mlade mi se čini. Nemrem ja znati, same sam otud vidla da su tri mlade. Pokazale su se bolj kad su zvaljale, ali niti vam ja ne vidim več praf, znate, slabeše vidim, a očali niti ne nosim. Dvije stare sam vidla, one su bile jače i hranu su nosile i tuj su po nakle bile kosti. Te su kače, sakojake živine, s čim se već hraniju. Ke god poberem to je kej da bi čovek raskuženi bil ljete dan na te vručine, onda znate kak mi je. Da ih bar odseliju tam nekam h polje, to bi bile zlate – požalila nam se Danica.
Upitali smo je pomaže li joj tko od susjeda u održavanju čistoće i je li to opasno. Kazala je, u institucijama je urgirala dok je mogla, a od susjeda…

– Pustite mi mira, oni su jemali sebe pa su dali svojim rodbinama, a ja sam bila jene šest puta dolje, pa mi nijesu dali. Bedaka su z ljudi delali kak i h sake kancelarije. Ja sam ti tuj kak i bokček. To je zahod, septička jama po nakle. Da ja to saki dan ne poberem… A nosiju vam trnje, čudim im se pa kak nosiju sega, ruke se mam krvave, a niti rukavic ne mečem nigdar, ja sam seljački nafčena. Ali to je zaraza i otrof, veliju da te životinje največ otrova nosiju ke se seliju z mesta h mesto, z države h državu, te vam ide, te leti i zate se celi svet tuljike zarazil, tak ja čujem na televizije te veliju znani ljudi – zaključila je Danica priču o rodama koje nemaju ime pa se dotakla politike, ”preduzeća”, televizije, obrazovanja i svoje familije, no o tome ćemo nekom drugom prilikom.

Krivi smo mi

Kako bilo, zanimljiva je činjenica koju potkrepljuju podaci nadležnih organizacija, institucija i udruga, a to je da je upravo čovjek glavni faktor poteškoća ovih, inače društvenih ptica. Zašto? Jer je isušio vlažne livade i poplavna područja koja su inače prirodan dom ovim životinjama, a ono što najviše muči glavnu akterku naše priče jest da svakodnevno ulaže napore kako bi područje podno rodinog gnijezda bilo čisto i kako se neugodna miris ne bi širio, ne samo njenim dvorištem, već cijelom ulicom.

Još je jednu stvar važno napomenuti – na području Zagrebačke, Sisačko – moslavačke i Brodsko – posavske županije provodi se projekt ”Bijela roda”, životinja koje su postale jedan od simbola očuvanja biološke raznolikosti, a koja je nastala suživotom tradicionalnog seoskog načina života i prirode. Kroz projekt se vlasnicima objekata na čijem su posjedu bijele rode formirale gnijezdo osigurava 700 kuna poticaja za očuvanje gnijezda bijelih roda koje je osigurao Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.