Veliki Tabor nezaobilazna je destinacija brojnih domaćih i stranih posjetitelja koji se odluče posjetiti Hrvatsko zagorje. Od iznimne je važnosti ne samo za hrvatsku, nego i za svjetsku kulturnu baštinu. Jedan je od najočuvanjih kasnosrednjovjekovnih plemićkih gradova u kontinentalnoj Hrvatskoj i do naših je dana ostao sačuvan gotovo u svom izvornom obliku. Upravo je zbog svoje iznimne očuvanosti, specifičnog i bajkovitog izgleda te raskošne i monumentalne arhitekture proglašen spomenikom najviše (nulte) kategorije te je predložen za upis na UNESCO-ovu Listu svjetske baštine.
Osim što je jedan od naših najljepših dvoraca, Veliki Tabor privlači pažnju javnosti jer se uz njega vežu mnogobrojne zanimljive legende i priče. Najpoznatija je usmena predaja o nesretnoj ljubavi niže plemkinje Veronike Desinićke i velikaša Fridrika II. Celjskog, koja je prepoznata kao nematerijalno kulturno dobro te je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Postoji još jedna, manje poznata, priča o Veroniki prema kojoj je ona uz pomoć čarolije obranila Veliki Tabor od napada Osmanlija. Naime, kada je prilikom napada osmanske vojske braniteljima grada ponestalo municije, nasjeckala je snop slame na sitne komadiće koji su se, kada ih je otpuhnula, pretvorili u roj stršljena koji je napao i otjerao neprijatelje. Ništa manje atraktivna nije ni popularna srednjovjekovna legenda o Meluzini, fantastičnoj dvorepoj vili, čiji lik krasi pećnjake najveće i najljepše velikotaborske kaljeve peći smještene na drugome katu peterokutne kule (palasa). Priča o Meluzini nastala je na području Francuske, no s vremenom se proširila diljem Europe te je postala iznimno popularna u zapadnom i srednjoeuropskom kulturnom krugu. Meluzinin lik postao je čest umjetnički motiv, a ukrasio je i našu renesansnu peć, napravljenu u 16. ili 17. stoljeću po narudžbi plemićke obitelji Rattkay, ondašnjih gospodara Velikog Tabora. Iako se prema izvornoj varijanti priče Meluzinin donji dio tijela svake subote preobražavao u zmijski rep, na velikotaborskoj peći vila je prikazana kao naga žena s dva riblja repa.
Legenda o Veroniki Desinićkoj i priča o Meluzini bile su i ostaju stalnom inspiracijom umjetnicima i kreativnim udrugama, te pobuđuju zanimanje brojnih posjetitelja Velikog Tabora. Prepoznavši taj interes, muzej Dvor Veliki Tabor pokrenuo je brojne edukativne programe koji su osmišljeni s ciljem očuvanja i širenja naše nematerijalne kulturne baštine. Uz edukativne radionice u ponudi su i lutkarske predstave nadahnute legendama vezanim uz Veliki Tabor i zagorsko podneblje: Legenda o Veroniki Desinićkoj, Vila Meluzina, Naša dika – Veronika Desinićka!, Zmajevo blago te Črna kraljica. Izvodi ih lutkarska družina Ioculatori (Šaljivdžije), koju su 2006. godine osnovali djelatnici Muzeja. Našu nematerijalnu kulturnu baštinu već dugi niz godina također promoviramo i izdavanjem prikladnih publikacija te održavanjem raznih manifestacija od kojih svakako treba spomenuti Festival lutkarskih predstava u Dvoru Veliki Tabor koji će se ovoga rujna održati u dvorcu treću godinu zaredom. Osim lutkarskih predstava i prikladnih radionica, posjetitelji manifestacije moći će razgledati izložbu „Ioculatori Velikotaborski“ autorice Andree Brlobuš, na kojoj će biti izložene lutke i kazališni rekviziti, brojne fotografije, publikacije i novinski članci vezani uz rad navedene lutkarske družine.
Legenda o Veroniki Desinićkoj
Legenda nam govori kako je, prije mnogo stoljeća, na prostoru Hrvatskog zagorja vladao moćni ban, grof Herman II. Celjski. Njegov mladi sin Fridrik, jašući očevim posjedima, susreo je prekrasnu, zlatokosu djevojku Veroniku u koju se istog trena zaljubio. Veronika je Fridriku uzvratila osjećaje te su uskoro postali ljubavnici. Njihovoj se ljubavi žestoko usprotivio Herman, kojemu je smetalo Veronikino skromnije podrijetlo. To je nagnalo Veroniku i Fridrika da pobjegnu u Sloveniju, u grad Fridrihštajn, i da se tamo potajno vjenčaju. Nije prošlo dugo kad je ostarjeli grof Herman doznao za njihovo tajno vjenčanje. Razjaren i željan osvete, po mladi bračni par poslao je svoju vojsku. Veronika je uspjela pobjeći iz grada, ali Fridrik je bio uhvaćen i odveden u grad Celje, gdje je po očevoj naredbi bio zatvoren u kuli pune četiri godine. Uskoro su Hermanovi vojnici pronašli Veroniku i zatočili ju u Velikom Taboru. Osvetoljubivi je grof nesretnu djevojku optužio da je vještica i da se koristila čarolijama kako bi zavela njegova sina. Organizirano je suđenje, ali na veliko Hermanovo iznenađenje, suci su oslobodili Veroniku svih optužbi. Herman se je razbjesnio i, unatoč presudi, izdao naredbu za njeno smaknuće. U dvorište Velikog Tabora donijeta je velika drvena posuda ispunjena vodom i Veronika je u njoj utopljena. Kako bi joj zameli svaki trag, njeno su mrtvo tijelo zatim uzidali u zid koji spaja središnju kulu s ulazom u dvor. Pa ipak, još i danas u dugim zimskim noćima, hodnicima Velikog Tabora odzvanja plač nesretne Veronike…
Priča o vili Meluzini
Vila Meluzina je bila mlada i lijepa, no ureknuta djevojka. Naime, kada je jednom naljutila svoju majku, ova ju je kaznila bacivši na nju urok zbog kojeg je Meluzinin donji dio tijela subotom poprimao izgled zmijskog (ili ribljeg) repa.
Jednog je dana vitez Raymondine otišao u šumu u lov te dolutao do začaranog izvora, gdje je ugledao Meluzinu. Opčinjen njenom ljepotom, istog se trena zaljubio. Njihov susret nije ostavio ravnodušnom ni Meluzinu te je ona vitezu ponudila brak. Obećala mu je da će ga učiniti jako bogatim i sretnim, ali pod uvjetom da ona svake subote napusti njihove zajedničke odaje bez objašnjenja zašto odlazi. Naravno, zaljubljeni vitez pristao je bez razmišljanja. Mladi se par ubrzo vjenčao, a Meluzina je ispunila obećanje te je svome suprugu podarila bogatstvo i sreću. Zajedno su dobili i brojnu djecu, no bračni je sklad bio narušen Raymondineovim sumnjama, jer se sve češće pitao što li svake subote Meluzina radi u svojim odajama. Stoga se pokolebao i jedne ju je subote potajno promatrao kroz malen otvor na vratima dok se kupala u kadi, s donjim dijelom tijela preobraženim u zmijski rep. Shvativši da je njen suprug iznevjerio dano obećanje, pretvorila se je u krilatu zmiju i uz tužne krikove odletjela iz njihova zajedničkog doma. Nikada mu se više nije vratila, ali priča kaže da je povremeno dolazila u njihov dom kako bi nahranila najmlađe dijete te članovima obitelji navijestila njihovu skoru smrt.
