Više od dvije i pol milijarde tona – toliko Europska unija godišnje proizvede otpada zbog čega je nužna implementacija kružnog gospodarstva. Model je to proizvodnje i potrošnje koji se temelji na dijeljenju, ponovnom korištenju, recikliranju i obnavljanju postojećih proizvoda. Takav način, osim što smanjuje obim otpada, produljuje i životni vijek određenog proizvoda.
Primjere dobre prakse nalazimo u Zagorju, u četiri vrlo uspješne tvrtke, koje kao sekundarne sirovine korite reciklirano staklo, plastiku, papir i tekstil. To su Vetropack Straža i Stražaplastika iz Huma na Sutli te Valoviti papir Dunapack i Regeneracija iz Zaboka.
Kako bi se prezentirali primjeri dobre prakse uspješnog korištenja sekundarnih sirovina, Hrvatska gospodarska komora, Županijska komora Krapina je u Zaboku organizirala okrugli stol na temu kružnog gospodarstva, na kojem su panelisti bili upravo direktori spomenute četiri tvrtke.
Istaknuto je kako je u vrijeme, kada je radi utjecaja pandemije, ali i ratnih zbivanja u Ukrajini sve teže doći do sirovina na tržištu Republike Hrvatske i Europske unije, ovi primjeri, osim ekološkog, imaju i iznimni gospodarski značaj. Potaknuti uspješnim primjerima provedbe kružnog gospodarstva Krapinsko – zagorske županije žele se potaknuti i ostale tvrtke u RH na prijelaz poslovanja s linearnog na kružno gospodarstvo.
– Ovo je ogledni primjer, gdje na relativno malom geografskom prostoru imamo četiri izvrsna primjera industrija koje su vodeće kompanije u području gospodarenja otpadom, kružnog gospodarstva, recikliranja. Kružno gospodarstvo, recikliranje i ponovna uporaba materijala čini tvrtke konkurentnijima i jačima na tržištu. Upravo time, ove tvrtke to i pokazuju. Mi u Hrvatskoj želimo resursnu i energetsku učinkovitost, zelenu Hrvatsku kao dio zelene Europe – rekla je direktorica sektora za industriju i održivi razvoj HGK Marija Šćulac Domac i dodala kako je KZŽ zaista ogledni primjer kružnog gospodarstva.
Valoviti papir Dunapack
Zvonimir Čuljak, generalni direktor tvrtke Valoviti papir Dunapack, koja je ujedno bila i domaćin okruglog stola, istaknuo je da su tvrtku osnovali 2002. godine, a u nju je u prve dvije godine uloženo 23 milijuna eura.
– Tijekom svih ovih godina, pa sve do danas, u tvrtku smo dodatno uložili još 40 milijuna eura, a plan nam je od sljedeće pa do 2030. godine uložiti još 50 milijuna eura, u proširenje proizvodnog pogona, nove strojeve, modernizaciju postojećih strojeva te automatizaciju proizvodnje. Krenuli smo od nule i došli smo do pozicije tržišnog lidera gdje držimo 35 posto proizvodnje ambalaže u Hrvatskoj. Izvoz od toga čini 45 posto u susjedne zemlje. Najveći naš partner, svakako je Slovenija. Prošle godine smo preradili 60 tisuća tona papira. Proizveli smo 122 milijuna kvadrata ambalaže te ostvarili prihod od 370 milijuna eura te na kraju ostvarili dobit od 31 milijuna eura. Trenutno zapošljavamo 250 djelatnika – predstavio je tvrtku Čuljak te dodao da je tema kružnog gospodarstva zanimljiva svima te da tu temu treba prenijeti i na građane jer se govori o prikupljanju otpada i uporabi tog otpada kao sirovine.
– Tvrtka je prisutna u 16 zemalja, ima preko 10.000 zaposlenika i prošle je godine sa svoje tri divizije ostvarila dvije milijarde i 300 milijuna eura prihoda. Regionalni smo tržišni lider u srednjoistočnoj Europi. Imamo deset tvornica papira, 24 tvornice proizvodnje ambalaže i 46 centara za gospodarenje otpadom. Ovo je temelj naše grupe, zatvoreni krug recikliranja. Imamo skupljanje otpadnog materijala kojeg dalje šaljemo u tvornice papira gdje se on konvertira u papir da bi papir kao gotov proizvod služio u tvornicama ambalaže kao sirovina, gdje proizvodimo pakiranje za naše kupce. Cijela ta ambalaža ide direktno na tržište, a dalje se skuplja i nakon toga ponovno završava u preradi u gotovi papir. Ciklus recikliranja papira je šest puta. Skupljamo otpadni papir i otprilike trećinu prodajemo na otvorenom tržištu, dok druge dvije trećine završavaju u našim tvornicama papira – kazao je Čuljak te dodao da, ako se gleda postotak recikliranja u zapadnoj Europi, kreće se i do 90 posto, a u Hrvatskoj je na 70 posto.
– Kako idemo od zapadne Europe prema istoku, taj postotak se u biti smanjuje – kaže Čuljak i zaključuje:
– Kružno gospodarstvo, pouzdanost prema našim partnerima, kako dobavljačima, tako isto i kupcima, kojih u Hrvatskoj imamo preko 500. Moram napomenuti da tvrtke ne bi bilo bez zaposlenika i strasti prema onome što radimo.
Regeneracija
Kakva je situacija s recikliranjem tekstila, predstavio je direktor Regeneracije Anđelko Švaljek.
– Samo jedan posto tekstilnog materijala u svijetu se reciklira. Kad se sjetim, prije nekoliko godina, to nije bila politička odluka, čisto tržišno ekonomska i Kina je obustavila uvoz različitih otpada iz zapadnih zemalja. Svjedočili smo gomilanju hrpe materijala. No mi smo proizvodne tvrtke koje desetljećima izrađuju nešto. Nismo se prije tri – četiri godine stvorili s informacijom da idu akcijski planovi i počeli mijenjati logotipe u zeleno jer je u tu svrhu puno novca na raspolaganju. Ne, mi imamo proizvodne kapacitete, što je najvažnije imamo tržište za to, a recikliranje nam daje jednu dobru priliku, dugoročno svakako dobru. Kada gledamo unatrag dvije godine, u prvom valu u pandemije su se prvi koraci opskrbe pokidali, a drugi sad, kod ratnih događanja. No, pri svemu tome, zaboravljamo zbog čega se u sve to krenulo puno prije, a krenulo se zbog klimatskih promjena i smanjenja emisija. Mi ove godine slavimo 55 godina izrade tepiha. Uvijek ih radimo iz prirodnih materijala i radimo ih tako da dugo traju – kazao je Švaljek te otkrio da izbacuju novozelandsku vunu kao osnovni materijal za izradu tepiha jer ne vide smisao u tome da uvoze kontejnere skroz iz Novog Zelanda, da bi napravili tepih.
– To se sigurno može lokalno realizirati. Od 7000 tona tekstila koje godišnje prikupimo, recikliramo pretvorimo u robu koju izvozimo, 1500 tona prikupimo u Hrvatskoj – kazao je Švaljek.
Podsjetio je da su prije šest – sedam godina uveli otkup tekstila i plaćanje. U toj su godini, kad su plaćali, prikupili 4000 tona.
– Naravno da je to neodrživo, sad kad ne plaćamo, tog otpada nema. Rekao bih prva stvar je da razgovaramo o promjeni, nitko ne govori o ekologiji dok ne treba promijeniti navike ili nešto platiti. A promjene se uvode sviješću, interesom ili prisilom. Bojim se da na svijest još ne možemo ‘igrati’. Interes ne može biti isključivo na tvrtkama, mi smo premali. Svoje proizvode prodajemo na otvorenom tržištu, po tržišnim cijenama velikim konkurencijama. Mi ne možemo financirati taj sustav, to je nečiji drugi posao – zaključio je Švaljek.
Vetropack Straža
Staklarska industrija je što se tiče recikliranja, specifična. Naime, staklo je jedina sirovina koja se može reciklirati beskonačno mnogo puta, otkrio je predsjednik Uprave Vetropack Straže Tihomir Premužak:
– Ja ne mislim da smo mi posebno pametni što recikliramo staklo. Mi smo jednostavno sretnici što smo u takvoj industriji koja to može. Staklo je jedini materijal koji se beskonačno puta može reciklirati. Doista, ta strast o kojoj je Zvonko pričao u uvodnoj prezentaciji, o proizvodnji stakla, pa onda i korištenju starog stakla u tom sustavu kružne ekonomije, kod nas postoji već preko 160 godina – kazao je Premužak, pa otkrio da je, kada je uvedena, stopa recikliranja stakla porasla s tadašnjih 13 na današnjih 53 posto.
– Nije upitno da povratna naknada pomaže, međutim, još je preveliki dio stakla izvan sustava. Ključno je pitanje kako ga uvesti u sustav, kako ga dovesti do nas koji ćemo ga reciklirati i ponovno vratiti u sustav. Po meni postoje dvije stvari. Jedna od njih je jako dugoročna, to je edukacija, podizanje kulture koja mora početi doma, od kuće, s djecom. Ta djeca koja će tako biti odgojena, jednog će dana odvajati otpad i reciklirati. Drugi smo mi, treba nas kazniti. Kad brzo vozimo na autoputu, presretač nas zaustavi i moramo platiti kaznu. Ne razumijem zašto onda netko tko krivo razvrstava otpad ne može platiti kaznu. Sad pitate kako? Jednostavno. Dakle, za tako nešto napraviti potrebna je samo i jedino politička volja. Kada se to napravi, onda će se to uvesti u sustav i zakoni će se prilagoditi i onda ćemo se pomaknuti s brojki na kojima smo danas – rezolutan je Premužak, dodajući da u Vetropack Straži završava negdje oko 40 tisuća, a tržište ambalažnog stakla u Hrvatskoj je 80 tisuća tona. Tvornica u Humu na Sutli ima kapacitet koji je četiri puta veći.
– Naša je tvornica samim kapacitetom prerasla hrvatsko tržište četiri puta. Zbog toga je i 75 posto naše proizvodnje plasirano na inozemna tržišta. Kada bi se i sto posto staklo u hrvatskom sustavu prikupilo, sve može završiti kod nas u reciklaži. O tome nema govora. Dakako, mi ćemo bez obzira na to, na te brojke, i dalje biti ˝prisiljeni˝ uvoziti staro staklo i sekundarnu sirovinu koja nam onda u proizvodnji značajno poboljšava mnoge stvari, a još važniji od naše proizvodnje je okoliš. Dakle da ne onečišćujemo, ne zagađujemo dodatno deponije s materijalom koji se može reciklirati, ne upotrebljavamo vodu za predobradu, ne crpimo prirodu za bazičnu sirovinu i tako dalje – zaključuje Premužak, na kojeg se nadovezao direktor iz još jedne tvrtke iz Huma na Sutli, no ona kao sekundarnu sirovinu koristi recikliranu plastiku.
Stražaplastika
– Imamo potencijala za još više kada bismo na terenu gdje poslujemo skupili dovoljno adekvatnog sekundarnog materijala. Ne volimo upotrebljavati riječ otpad, jer to odmah ljude asocira na smeće, ali daleko je to od smeća. Da bismo mogli napraviti kružnu ekonomiju, prvo moramo to sve opisati. Ja se za to zalažem. Reciklaža plastike je zahtjevna i komplicirana. Ako mi kod samog projektiranja proizvoda, ne vodimo brigu o reciklaži, onda je to popravljanje svega što smo do tada napravili. Ako u startu nismo dovoljno dobro pisali zakon, mi ga ne možemo promijeniti, a promjene nakon toga su jako teške. Moramo voditi brigu o tome kada dizajniramo proizvod. Nas se smatra proizvođačem, a vjerujte da mi to nismo. Mi samo ispunjavamo tuđe želje. Ponekad su one dobre, ponekad su apstraktne. Kada pogledate plastiku, mi smo dosta proizvoda koji su bili lagano reciklirajući, napravili proizvode koji se ne daju reciklirati. Problem je da nismo dobro educirani, a svi govore “Mi to ne znamo, tko će to platiti, to se nama ne isplati.”. Tu nema pomaka. Svi oni koji se bave plastikom, koji bi se trebali baviti sakupljanjem, sortiranjem, trebali bi doći u neke centre za reciklažu, to trebaju naučiti. Kako bi to naučili, moraju početi učiti. Ako ne počnu danas, jednog ćemo dana biti kažnjeni. Bez edukacije, bez volje ljudi na terenu, to nije moguće – kazao je predsjednik HGK, Županijske komore Krapina i direktor Stražaplastike Josip Grilec, otkrivši da su oni od 5600 tona obrađene plastike, uspjeli prošle godine obraditi 2600 tona reciklirane plastike. Bio je dosta veliki skok, negdje smo na preko 40 posto.
– Kako biste mogli reciklirati plastiku, morate uvjeriti krajnjeg kupca da radi dobro i da mu je to jednako vrijedno ili tek nešto manje vrijedno nego nova plastika. Ako to ne uspijemo, onda možemo sakupiti sve, a nitko to ne želi. U početku moramo definirati tko će, kome, što i kada dati. Da bi jedinice lokalne samouprave, komunalne tvrtke skupljale tu plastiku, kako bi je mogle ponovno ‘oživjeti’, oni moraju htjeti prihvatiti proizvod kao i Stražaplastika. Upravo Stražaplastika u posljednjih nekoliko godina razvija namjenske proizvode koji su pogodni za reciklažu – kazao je Grilec te zaključio:
– Davnih godina sam govorio da ćemo mi koji sada živimo i kako živimo, vjerojatno budućim generacijama ostaviti bogatstvo na smetlištima. To će oni ponovno vaditi van, prekapati, sortirati sve ono što se dalo preraditi. Mi danas s jedne strane kopamo rupe da bismo nešto iz njih uzimali, bili to plin ili nafta, a s druge strane radimo brda tog istog, umjesto da to što možemo upotrijebiti, da skupimo tako da je to onima koji rade s time, prihvatljivo kao sirovina. U toj pozitivi, svi zajedno moramo raditi takve procese, da nakon toga svima za razdvajanje i recikliranje dodamo volju i energiju za to – bilo da se taj impuls zvao povratna naknadna ili nekako drugačije – rekao je Grilec.