Damir Milinović, najpoznatiji hrvatskoj sportskoj javnosti kao bivši reprezentativac, kapetan Rijeke, igrač Dinama i prvak Hrvatske sa Zagrebom, koji iza sebe ima bogatu karijeru, prije mjesec dana je kao prvi trener preuzeo vodstvo krapinskog NK Zagorca. Porazgovarali smo s njime o ciljevima za nadolazeću sezonu, očekivanjima od svojih igrača, ali i njegovim igračkim danima i uzorima.
Vratimo se skroz na početak vaše nogometne priče – što vas je privuklo nogometu?
Nogomet je moja prva ljubav. Od malih sam nogu u nogometu, uvijek sam igrao sa svojim bratom i njegovim društvom i to me privuklo da se upišem na nogomet. Kad sam imao deset godina, krenuo sam trenirati nogomet u jednom malom klubu u Rijeci – NK Primorje. Tu sam počeo kao lijevo krilo i u toj sam sezoni postigao najviše golova u toj kategoriji u cijeloj bivšoj Jugoslaviji i nakon toga je došao poziv u Nogometni klub Rijeku i tu je krenuo moj ozbiljniji put, prošao sam školu nogometa, a nakon toga sam otišao u Orijent, gdje sam proveo tri nezaboravne godine, odakle sam se vratio u Rijeku i postao kapetan. Još uvijek sam igrač s najviše nastupa u bijelom dresu, od kad je Hrvatske, tako da je moja igračka karijera krenula iz mog najdražeg kluba, a poslije su tu dolazili i drugi HNL klubovi, ali i inozemni te reprezentacija.
Kroz igračku karijeru, igrali ste za sedam klubova – za kojeg biste od njih rekli da vas je nekako posebno “izgradio“ kao igrača? Koji biste trenutak izdvojili kao najemotivniji u karijeri?
U Rijeci sam odigrao prve prvoligaške minute, kao što sam već ranije spomenuo postao kapetan, što je velika čast. U to vrijeme dok sam igrao za NK Rijeku postao sam i reprezentativac Hrvatske, a iz Rijeke sam napravio i transfer u tadašnju Croatiu Zagreb, odnosno u Bochum tako da je Rijeka, jedna od mojih najsvjetlijih točaka, međutim ne smijem tu zaboraviti ni Orijent jer nakon juniorskog staža, tri sam godine proveo tamo i tu sam počeo prve seniorske korake. Moram izdvojiti i prvenstvo Hrvatske s NK Zagrebom, 2002. godine. U svakom je klubu bilo lijepo, naravno tu je i Dinamo, Salzburg, to je sve posao, ono što vas vodi, ali srce najviše vuče prema Rijeci. Igrački najljepši trenutak bio je 2002. godine sa Zagrebom kad smo osvojili Prvenstvo Hrvatske. To je nemjerljivo, 18 godina sam igrao profesionalno i ono za što se boriš i zašto igraš, a to je da osvojiš prvenstvo svoje države. Naravno, da je nemjerljiv i prvi poziv u reprezentaciju Hrvatske, što ostaje za cijeli život. Najnesretniji trenutak je bio kobne 1999. godine kad nismo postali prvaci Hrvatske, taj trenutak mi je ostao kao najteži i kad se danas svi zajedno sjetimo toga, teško nam je jer smo imali fantastičnu sezonu, bili smo kao jedan, puno smo vremena provodili zajedno i van terena i zato smo i bili takvi kakvi smo bili, odnosno do zadnje sekunde utakmice borili smo se za osvajanje naslova, no međutim jedna pogreška suca, udaljila nas je od povijesnog uspjeha tadašnje NK Rijeke. No Rijeka je dosta godina kasnije uspjela osvojiti prvenstvo Hrvatske i na neki način vratiti ono što nam je bilo, da tako kažem, uzeto te godine.
Tko vam je bio uzor kao igraču, a tko kao treneru?
U to vrijeme, bilo je stvarno jako puno dobrih igrača, i kad sam počinjao igračku karijeru, ali i kad sam je završavao, ali ne samo kao igrača, bilo je puno kvalitetnih ljudi kao karaktera, što i danas volim reći igračima da volim upravo karakterne igrače, a moj uzor uvijek je bio Fernando Hierro koji je bio igrač Real Madrida, stoper. Naravno da sam odrastao i uz Maradonu, Zvonu Bobana, Marka Mlinarića, Blaža Sliskovića…sve su to bili igrači koji su utjecali na nas mlade igrače u to vrijeme i svaki od nas je pronašao u nekome svoga idola, odnosno neku posebnu osobinu koja mu se svidjela, tako da kažem bilo je puno igrača, ali Hierro je bio i ostao moj uzor. A kao treneru? Na početku moje trenerske karijere naravno da je tu bilo dosta naših trenera, od Ćire Blaževića, Nenada Gračana, Nikole Jurčevića, Slavena Bilića i naravno, nažalost pokojnog Zlatka Cice Kranjčara, koji je bio fantastična osoba, prijatelj i trener, sve u jednom. Neki ozbiljniji početak vezao bih uz Mourinha koji je u to vrijeme “žario i palio“ Europom. Svidio mi se njegov karakter, odnosno ima tu jednu crtu zbog koje je poseban, no kako vrijeme ide i on se malo promijenio, pa možda ne taj stil igre koji gaji, puno defanzivniji nego inače. Ćiro mi je bio trener pola godine u Rijeci, kao izbornik u reprezentaciji, i on je bio taj koji je ostavio utisak na mene, ali i na puno drugih bivših, pa možda i na sadašnjih, svoj osebujan pristup svakom treningu i utakmici. Mislim da je Ćiro nezamjenjiv.
Kada biste uspoređivali sebe kao igrača i sada kao trenera – što biste rekli?
Igrao sam stopera, ali uvijek sam bio stoper koji je volio igrati. Nisam bio stoper koji je udarao, tukao, skupljao kartone, volio sam igrati, zabiti gol, otići na prekide. Kod nekih trenera znao sam igrati lijevog bočnog upravo iz tog razloga što sam znao igrati. Uvijek me vukla ta igra, i prije nego sam došao u Rijeku, igrao sam na poziciji lijevo krilo, pa je možda i tu ostala ta navika te igre i želje za igrom. Imao sam “lijevu nogu“ što je u to vrijeme bilo rijetkost jer i dan danas naša reprezentacija muku muči s ljevacima. Bio sam dobar u skoku, duelu, možda mi je malo falilo brzine kako bi napravio neki iskorak u neku Ligu petica, ali eto, ipak sam dospio u Ligu petica u Njemačku, tako da sve što sad tražim od svojih igrača, jest da žele igrati, uživaju u svakom treningu i utakmici, da smo jaki kao kolektiv jer pojedinac sam ne može ništa napraviti. To je ono što želim prenijeti na njih jer uvijek sve što radim, sebe stavljam na prvo mjesto, što bih ja htio da sam sad na njihovom mjestu, da sam igrač. Nikada ne tražim ništa što se ne može ispuniti. Nekada malo bolje uspijevamo, nekada malo manje, ali uvijek ću od svoje ekipe tražiti da igraju i budu zajedno jer bez zajedničkog truda i zalaganja, nema ništa. Naravno da svaki trener ima trenutaka kada ekipa nešto što si je zamislio, ne može ili nije spremna napraviti u tom trenutku, pa bude malo popusta, ali jednostavno ono što se treba odraditi, pri tome i ostajem. Želim biti trener koji je prijatelj igračima, da u meni vide jednu podršku, da znaju ću im uvijek pomoći kako na sportskom planu, tako i na privatnom, jer kao što sam rekao, želim ekipu koja će biti povezana, kao jedna obitelj jer samo tako mogu doći dobri rezultati. Ako se dobro igra i postoje rezultati, onda će i pojedinac biti uspješan, i to je ono što mladima uvijek govorim, danas je puno lakše napraviti jednu dobru karijeru, nego prije kada je bilo jako puno dobrih igrača, a nije bilo klubova. Danas ako igrač odigra nekoliko dobrih utakmica, već je u bilježnici nekog menadžera i ima priliku napredovati, tako da se trudim da tim igračima pružimo da su psihički stabilni, fizički spremni, tehničko-taktički obrazovani da mogu napredovati i moje najveće zadovoljstvo je kada vidim da je neki igrač dobio ponudu za igrati u nekom većem rangu.
Što svaki igrač mora imati kako bi bio uspješan?
Prije svega ne samo nogometaš, već svaki sportaš mora biti spreman na velika odricanja, izrazito naporan i težak rad. Mnogi kažu trenirate dva sata dnevno, no to nije istina, radi se puno više. Radi se i po dva-tri puta dnevno. Igra se po ljeti, zimi, po svakim vremenskim uvjetima smo vani. Nemamo nikakve olakotne okolnosti, kakvo je taj dan vrijeme, tako je, mi igramo. Prije svega, potrebna je velika odgovornost, živjeti sportski jer ako ne živiš tako, ne možeš uspjeti. Mnogi su probali, ali mnogi su i odustali. Treba imati želju za uspjehom jer ako je nemate, ne možete ni ništa napraviti.
Koji su vam ciljevi za nadolazeću sezonu sa Zagorcem?
Prije svega moram reći da nisam razmišljao da ću biti trener u trećoj ligi. Ne kažem da podcjenjujem, nego su sve moje misli bile vezane za nešto drugo i imao sam ponude za Sloveniju drugu ligu i Crne Gore za prvu ligu, međutim nazvao me predsjednik Merkaš kojeg dotad nisam poznavao, našli smo se, a razgovor je bio više nego odličan. Oduševio me njegov entuzijazam, ono što želi napraviti u Zagorcu i to me privuklo. Kad vidim da netko ima tako velike ambicije, onda i u tebi čovjek probudi neku ambiciju. Ostavio sam sve sa strane, odlučio sam probati da vidim je li to što je prezentirano, i mogu reći da dosad sve ono o čemu smo razgovarali, u najboljem je redu. Mnogi su igrači otišli na kraju ljeta, ali isto tako uspjeli smo i dovesti kvalitetne igrače. Mislim da nije kraj s dovođenjem igrača, treba nam još pokoji igrač u određenoj liniji, međutim s ovim što imamo dosta sam zadovoljan. Odigrali smo i nekoliko prijateljskih utakmica, imamo i mlade juniore koji su priključeni prvoj ekipi, dobivaju minutažu, ali kako će ići pripreme dalje i prvenstvo, i oni će dobivati sve više svoju minutažu i nadam se da ćemo ostvariti ciljeve, a to je biti stabilan u jedinstvenoj trećoj HNL što kreće od sljedeće godine. Naravno, imamo ambicije i za nešto više.
