Ja odlučujem što je za mene Dan žena i ja biram da li uopće želim da taj dan za mene postoji. Javni prostor mi naprosto ne daje pravo na tu odluku jer mi karanfile guraju u ruke kud god pođem ne shvaćajući da su upravo narušili ono što meni taj dan predstavlja.
Da se razumijemo, moj duboki naklon ženama koje su krajem pretprošlog i početkom prošlog stoljeća hrabro ustale protiv loših radnih uvjeta, ugnjetavanja i marginalizacije. Pokrenule su buđenje svijesti u ženama diljem svijeta o tome da odnos prema njima u mnogim aspektima, društvenim i ekonomskim, nije dobar, da postoji bolje. Ali danas kada svaki trgovački lanac i svaka politička opcija u svojoj omiljenoj boji pune naše kućne vaze iz sasvim drugih pobuda uz sasvim drugačije poruke, nije li to tek neshvaćena diskriminacija ženskog roda? Gotovo da nam poručuju da nas žene za samo jedan cvijet mogu kupiti, pridobiti, nagovoriti… da kupimo, da glasamo, da budemo sretne i zadovoljne. Pa ipak su se oni nas sjetili. I još smo dobile i cvijet.
I tako ti radiš brže, jače, bolje ako postoji i mala šansa da napreduješ, da ostvariš neke svoje ciljeve pa da bude i plaća veća, dok će neki paralelni muškarac uz minimalnu fleksibilnost iste uvjete dobiti već na stručnom osposobljavanju! Skuhaš, opereš, počistiš, skuhaš za drugi dan, spustiš krpu u jedanaest navečer pa odmoriš malo, visiš na fejsu, portalima i pitaš se zašto nema žena na naslovnicama, zašto su po fejsu samo fotke glupastih selfija, zašto nema načelnica, zašto nema predsjednica komora, udruženja obrtnika, poduzetnica, tu i tamo eventualno neka predsjednica udruge. Eh, kad bi mi pustile krpu malo ranije i bile prisutne na svim onim važnim društvenim eventima na kojima se neformalno odlučuje o budućim pozicijama – na sporadičnim gablecima, kavama, sastancima na koje budu došli kakti “bitni” ljudi, obilježavanju ovoga ili onoga – bila bi i koja -ica u naslovima.
Plaće su nam i dalje manje, radimo i dalje više i dajemo više u kraćem vremenu, brinemo za kućanstvo, obitelj i još uvijek ne puštamo muža iz kuće u zgužvanoj majici (ne daj Bože, kaj bi ljudi rekli), gledamo s podočnjacima muškarce s druge strane poslovnog stola kako nam određuju ljestvice uspješnosti. Da li na ovo miriše svi oni silni karanfili?
To je diskriminacija s velikim D.
Društvena podjela uloga toliko se uvriježila da svaka žena u svom malom privatnom prostoru, unutar četiri zida, ulaže goleme napore da pokoji kućanski posao dodijeli drugom članu obitelji i da to polako postane “za stalno”. Kad će to moći unutar onih velikih zidova?
I ta pokoja žena na “poziciji” podređena je nekom muškarcu koji se u vrlo širokoj hijerarhiji nađe pozvan da određuje njezin smjer odlučivanja, uvijek je to tako, politika je izložbeni primjerak takvog obrasca funkcioniranja.
Ja ne želim cvijet, ni od političara, ni od poslovođe dućana, niti od svog muža. Ja ne želim da moj muž bude “bolji” prema meni na Dan žena – pa to je ponižavajuće! Neovisno o tome, on se treba sa mnom boriti protiv takvih konstelacija u društvu, svaki dan. Ako ja želim obilježiti Dan žena jer smatram da se postiglo nešto više u odnosu na prošlo stoljeće, učinit ću to. Na svoj način. Ali ako ne smatram, nemojte da cvijeće vene bez veze.