– Tu je toliko investicija, većina svjetskih kompanija imaju ovdje sjedište. Jednostavno si ne mogu priuštiti da ne budu u Šangaju. S druge strane, globalizacija je napravila svoje – multikulturalnost tek ovdje pokazuje svoje pravo lice. Tamo su Europljani kao da u Krapinu dođeš iz Začretja – objašnjava Vedran
Želite li zanimljivog sugovornika, onog koji će vas svojim pričama “zalijepiti” za stolac jer ga možete slušati satima, a svakom rečenicom postaje sve zanimljiviji, Krapinčanin Vedran Bukvić (23), pravi je čovjek za vas. Naime, radi se o odličnom studentu ekonomije, toliko odličnom da je jedan od rijetkih koji je dobio priliku završiti svoj studij u Kini, na Sveučilištu u Šangaju. Priča o prilici da ode u Šangaj je fascinantna, no, ono što ga je dočekalo tamo je tek prava stvar… No, krenimo redom.
Vedran je dakle završio četverogodišnji preddiplomski studij teorijske ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, i to “summa cum laude” (s najvećom pohvalom op.a.), čime se s prosjekom 5,0 našao u jedan posto najboljih studenata.
– Pisao sam rad o političkoj ekonomiji u tranziciji u Kini, pa mi je, kako bih ga usavršio, prodekan ponudio bilateralu – naime, zagrebačko i šangajsko sveučilište surađuju te postoji mogućnost stipendiranja studenata koji odu studirati u Kinu. Dakle, ideja je bila diplomski studij završiti u Šangaju. Malo sam razmislio i odlučio da idem. Naime, u mojoj generaciji stvarno ima odličnih studenata, od nas 30-40, sigurno ih je četvrtina završila vani – u Zürichu, Amsterdamu, na Oxfordu, u Rotterdamu, Budimpešti, Pečuhu… Sve su to studenti s prosjekom ocjena koji nije manji od 4,8 – objašnjava nam Vedran, koji je tako od rujna prošle godine u Šangaju.
Ogroman grad
– Bilo je to malo čudno, jer ja sam se prijavio početkom svibnja i do kraja srpnja nisam dobivao nikakvu povratnu informaciju, nisam znao što se događa. Već sam razmišljao i o B opciji, da kroz studij u Zagrebu, kroz neku razmjenu završim negdje drugdje, ciljao sam na Veliku Britaniju. A onda je na kućnu adresu stigla omotnica u kojoj je pisalo da skupim svu dokumentaciju, obavim liječničke preglede i da početkom rujna budem na predavanju u Šangaju – prisjeća se Vedran, danas student diplomskog studija na Shanghai university of international business and economics (SUIBE).
– Otvorio mi se novi svijet, a to ne mislim samo zbog načina studiranja. Ja živim u kampusu, koji je kao u užem centru grada, a baš centar je udaljen 20 minuta podzemnom željeznicom. Trebalo bi mi do tamo dva sata pješice, toliko je to ogroman grad. Službeno Šangaj ima 24 milijuna stanovnika, a neslužbeno i do 30 milijuna, a širi se – u zrak. Prosječna građevina tamo ima oko 30 katova – kaže Vedran, koji prima stipendiju kineske Vlade.
– Semestar je tamo jako skup, i meni stipendija plaća školarinu, osiguranje, participaciju… Sve to vrijedi oko 5000 eura po semestru, međutim, ja taj novac ne vidim. gotovine primam oko 3000 kuna mjesečno. A tamo je i život skup. Litra mlijeka primjerice košta oko 20 kuna, a cijene najma stana bolje da i ne govorim – kaže Vedran dodajući da to nije ni čudno, jer Šangaj je mnogo različitiji od ostatka Kine – drugačiji su običaji, drugačija je čak i hrana. Radi se o zemlji od 1,4 milijarde stanovnika s 56 etničkih grupa. Ne može ni biti isto.
– Tu je toliko investicija, većina svjetskih kompanija imaju ovdje sjedište. Jednostavno si ne mogu priuštiti da ne budu u Šangaju. S druge strane, globalizacija je napravila svoje – multikulturalnost tek ovdje pokazuje svoje pravo lice. Tamo su Europljani, kao da u Krapinu dođeš iz Začretja. Tamo je cijeli svijet, državljani egzotičnih država za koje ni sam nisam čuo dok nisam došao ovdje. Tek sam ovdje vidio da je nama osjećaj internacionalnosti malo iskrivljen, jer nama je nešto međunarodno kad na nekom događaju imamo dva Slovenca i tri Mađara. Ok, je to međunarodno, ali prema ovim ovdje relacijama ispada malo smiješno. I moram reći da su ovdje bijelci pozitivno diskriminirani. Kada ovdje vide bijelca, znaju da je došao jer donosi neku vrstu nove vrijednosti – govori Vedran, ali kaže da to ne “zloupotrebljava”. O čemu se radi? Naime, između ostalog, stranci u Šangaju mogu izaći u klubove gdje im je sve besplatno – jer su stranci. Ali ima i to svoje mane. On radije, kaže, izađe jednom mjesečno s prijateljima na neko piće i odemo kući. Onako besplatno izašao je, kaže, dva-tri puta, ali previše opuštanja ne može si dopustiti.
– Ovdje je sve ili nula ili sto. Ne možeš tako izlaziti i onda očekivati da ćeš biti uspješan na faksu. Oni koji su se odlučili na takav život, doduše, mogu fino zaraditi na instrukcijama iz engleskog jezika, čak i do 3000 eura mjesečno, ali akademsku budućnost ovdje onda nemaju. Ili radiš, ili se zezaš – kaže Vedran.
U Šangaju, kaže, ima 200-tinjak Hrvata, u cijeloj Kini oko 500, a on je jedini iz Zagorja.
Hrvatska grupa
– U grupi smo povezani, nas stotinjak i čujemo se svakodnevno, a jednom mjesečno odemo i na večeru. Zanimljivo je to da su u toj grupi i studenti i menadžeri, ljudi koji vode cijele korporacije, a tamo smo na tim druženjima jednaki, svima se može jednako lako prići. Svima je zajedničko da su to ljudi koji su se odlučili na ovu ili onu vrstu izazova – objašnjava zagorski student u Šangaju, koji ima djevojku – Nizozemku.
A kako mu je na studiju?
– Pa ja sam u grupi stranaca, studenata koji su se školovali ili u Europi ili u Hong Kongu. Imamo pristup profesorskoj katedri, što primjerice, kineski studenti nemaju. Budući da do fakulteta moram putovati shuttle busom, dan provodim na faksu. Između predavanja sam u knjižnici. Ne možete vjerovati kakvu sve literaturu imaju, koju oni sami uopće ne koriste. Čitam puno, mnogo više nego što sam u četiri godine pročitao u Zagrebu. Imam dakle još jedan semestar predavanja, a onda imam tri semestra da završim svoje istraživanje i usput mogu odraditi praksu. Radim istraživanje koliko se stranoj kompaniji mijenja koncept ulaganja kada dolazi na azijsko tržište, s obzirom na, između ostalog, i na ogromne kulturološke razlike. A baš sam nedavno dobio praksu u njemačkoj tvrtki Brose, koja proizvodi mehatroničke dijelove za automobilsku industriju. Ja sam “cost management intern”, odnosno na praksi sam na upravljanju troškovima – objašnjava Vedran, koji će stvarno imati što raditi. Naime, radi se o tvrtki koja u svijetu ima 24.000 zaposlenih i godišnje prihode od oko šest milijardi eura. Rekao nam je i gdje se vidi po završetku studija i prakse.
– Želio bih ući u korporativni sustav s azijske platforme, kada sam već ovdje, međutim, u nekom duljem roku vidim se u Europi, zašto ne i u Hrvatskoj – zaključuje Vedran koji je na pauzi između semestara bio u Krapini.
– Zapravo sam najviše vremena provodio u Jesenju, kod kleti. Tamo se opuštam, tati pomognem što treba oko vinograda, a onda sjednem na terasu i u ljepoti prirode i tišine, izvan gužve, čitam dobre knjige. Znate, naporno je svakodnevno biti okružen tolikom hrpom ljudi. Svaki dan upoznaš desetak novih, a svaki od njih ti je na neki način bitan. Zato mi je povratak u Zagorje baš odmor, kako se kaže, za srce i dušu – zaključuje Vedran.