Na Facebook stranici Medicinske sestre – medicinski tehničari objavljeno je dirljivo pismo medicinske sestre Danijele Kraljević, koja je bila u Klinici za infektivne bolnice “Dr. Fran Mihaljević“ u trenutku kada je preminuo 11-godišnji COVID pozitivni dječak, najmlađa žrtva koronavirusa u Hrvatskoj. U podužem obraćanju javnosti, ova medicinska sestra je prokomentirala i položaj medicinskog osoblja u Hrvatskoj, a njezino pismo prenosimo u cijelosti.
“Jučer je u prizemlju, ispod moje sobe, život izgubio najmlađi član obitelji Covid pozitivnih pacijenata. Cijela njegova obitelj je bila ispred odjela, strepila, čekala, vjerojatno im je javljeno da je loše, da se pripreme na najgore. Svi su došli, plakali, navijali, izgovarali njegovo ime, uzvikivali: “Ajde M… Ne daj se, ajde M… Bori se..” I borio se, zaista jest. Zvuk alarma respiratora se čuo dugo, reanimacija je sigurno trajala sat vremena, čulo se kako netko viče adrenalin! Mislila sam da se radi o odrasloj osobi, nikako ne o djetetu, to mi je zadnje bilo na pameti.
Svatko tko je jedanput u životu, barem na par minuta reanimirao, zna sta znači sat vremena renimirati. Osoblje je dalo sve od sebe! M… se borio do zadnjega! Nije se dao. Sve je to trajalo do 1 sat ujutro. Onda je uslijedio plač, doveli su majku i osoblje je izašlo van, svi su bili potreseni, svatko na svojoj strani sa svojom boli i razmišljanjem. Pod rukama su doveli majku, čula sam kako su govorili kako će je obući u zaštitno odijelo da se pozdravi s njim.
Jel znate što znači jednoj majci posljednji put se pozdraviti sa svojim djetetom?! Jel znate što znači jednom čovjeku kada ti dopuste da se pozdraviš zadnji puta s voljenom osobom? A ne bi smjeli, ne bi trebali, nije po protokolima. Teško je, preteško je svima, a naročito majci koja je u jednom trenu izgubila najdraže svoje, svoju krv, svoju ljubav, svojih 11 godina odrastanja koje je u trenu stalo, u trenu je nestalo sve.
Želim reci obitelji, ako ovo čita, da ste bili u mislima, bilo mi je neugodno stajati na prozoru i gledati Vašu tugu i bol, al bodrila sam skupa s Vama. Mislim da je cijela bolnica bodrila. Vikala sam u sebi: “Ajde M…ne daj se!” Da sam samo znala da je dijete, izašla bih na balkon i vikala s Vama. Zaista mi je žao.
Primite moju najdublju sućut i držite se, koliko možete. M… je sada na lijepom mjestu i sve Vas čuva. Šaljem jedan veliki zagrljaj svima Vama i cijelom medicinskom osoblju.
Soba 12.
Moram još reći hrvatskoj naciji koja osuđuje medicinske sestre i medicinsko osoblje zbog fešte u bolnici, da vas sve skupa može biti sram!
Ti ljudi su na prvoj crti ove ratne zone gore od samog rata! Nitko neće platiti njihov PTSP! Nitko neće platiti to što niti jedna medicinska sestra koja radi sa Covid pozitivnim pacijentima nije od 3. mjeseca zagrlila i poljubila svoje vlastito dijete, jer svaki dan radi sa zaraženima.
Nitko neće platiti medicinskom osoblju koji se zarazio na poslu, jer to sve ide u rok službe. Trebali ste biti pametniji, odabrati neko drugo zvanje i raditi od kuće. Covid bi Vam onda dobro došao, probudite se 5 minuta prije posla, upalite kompjuter i radite.
Tada biste i vi kao ovaj sitničavi narod čekali da se otvore kafići, kako biste ispijali svoju najdražu kavicu, na najdražoj terasi, u najdražem kafiću i slušali kako vam najdraži vaš konobar priča kako mu je bilo teško jer nije radio. A oni se bore za svoja prava, bore se da dobiju plaćeno za to što nisu radili. Bore se da zadrže svoja radna mjesta. I izborit će se. Hoće, svi se oni izbore.
A medicinske sestre?! Tko su one, one su tamo neke ispijačice kava, zabavljačice, ništa ne rade, pjevaju, plešu, treba ih sve na lomaču. Sram cijelu Hrvatsku može biti. Medicinske sestre su uvijek na zadnjem mjestu, nikad nisu imale osobu koja će se boriti za njihova prava. Uvijek su vodeći bili podobni, podložni, talasali su se onako kako su im rekli da trebaju. Pristajali su na mrvice što bi im ponudili, najmanje sestrama. One su ipak samo “obične” sestre! Uvijek u sjeni doktora. Ne samo u sjeni doktora, nego u sjeni neke djevojke sa štanda s mandarinama koja je povećala grudi i postala narodna heroina o kojoj pišu sve novine i dan danas pišu o njoj! A medicinske sestre su prosvjedovale, bilo ih je na tisuće, jedna mandarina je bila važnija, pardon, dvije velike mandarine.
Medicinske sestre su danas obrazovane, imaju završena veleučilišta, sveučilišta, koja su same plaćale. Nitko ne plaća njihovo obrazovanje, kao liječnicima specijalizacije. To su “obične” sestre, neka si same plaćaju. Studij je skup i malo tko se odluči za takav životni poduhvat. Uz 12-satni rad dnevnih i noćnih smjena, neispavane kombiniraju studij, obitelj, posao, život, takvim ritmom narušavaju svoje zdravlje! Da bi na kraju dana sa svim tim diplomama bile i dalje “obične” medicinske sestre. Diploma im u Hrvatskoj ništa ne znači, na plaći ništa ne znači. Nikome ništa ne znači, al’ to je toj jednoj medicinskoj sestri znači da je radila na sebi, na svome obrazovanju, na dobrobiti svojih pacijenata. Nikada neću zaboraviti kada mi je moj tadašnji ravnatelj rekao da mogu biti sretna da će mi platiti moje prvostupništvo sestrinstva, da mu slobodno dignem spomenik jer on u Hitnoj medicinskoj pomoći ne treba višu medicinsku sestru, da mu je dovoljna medicinska sestra srednje stručne spreme. A u istoj toj Hitnoj medicinskoj pomoći je plaćao specijalistu hitne medicine i specijalistu anesteziologije, a bilo mu je dovoljno da ima doktore medicine bez specijalizacije. Al to su doktori, njih se treba platiti. A medicinske sestre, tko su sestre?
Studij sestrinstva u trajanju od 3 godine košta 30.000 kn, diplomski studij sestrinstva, u trajanju od 2 godine, košta 40.000 kn. Sve skupa 70.000 kn da bi i dalje bila “obična” medicinska sestra! A da ne pričamo o cijeni gore navedenih kava koje volimo piti na tim istim fakultetima. Sada svi pričaju o toj spornoj fešti i o sankcijama, a nitko ne priča da su te iste medicinske sestre radile u užasnim uvjetima, gdje se sat vremena oblačiš u svemirsko odijelo čistog kineskog najlona od kojeg ti je koža u vlastito formiranoj sauni, znoj ti se cijedi niz tijelo, ulaziš u Covid odjel, gdje si zatvoren 4 sata u tome svemu na sebi, ne smiješ izaći van, ne smije te uloviti panika od nedostatka zraka pod maskom, koja je 10 puta gora od one koju jedva nosite kada idete na par minuta u dućan, a zamislite 4 sata! Jel si možete uopće zamisliti, a vama je teško izdržati par minuta u dućanu. Ta ista maska vam se ureže u lice nakon ta 4 provedena sata.
Na Covid odjelu ne vidiš ništa od vizira, ne možeš disati od maske, kada dišeš maska ti zamagljuje naočale, ne smiješ ništa jesti, ništa piti, ne smiješ ići na wc, ne smiješ razmišljati o ničem drugom nego kako pomoći tim svojim pacijentima u ta tvoja 4 sata. A onda nakon toga se sat vremena svlačiš, pa takav mokar i znojan kao da si satima plutao u moru, smežurane kože ideš na luftanje. Tamo se smrzavaš, ali barem dišeš i moliš Boga da ne pokupiš u najljepšem slučaju upalu pluća. Onda kada si se proluftao ideš na tuširanje, al ne ideš odmah jer vas je hrpa izašla u isto vrijeme pa moraš čekati svoj red. Kada dođe tvoj red, već je vrijeme za novo oblačenje i tvojih novih 4 sata.
Kada ta cijela saga tvoje dnevne smjene ili noćne napokon završi, kada ostali narod razmišlja o otvaranju kafića i sanja u toplom krevetu, medicinska sestra ide doma. Tek tada njena briga počinje, mora skinuti svoju robu, staviti je u posebnu vreću koja se posebno pere i dezinficira, onda sebe dezinficira i tek tada ulazi u stan svojoj obitelji, koju ne može zagrliti, ni poljubiti, ne zbog epidemioloških mjera, nego zato što je bila u direktnom kontaktu sa zaraženima! Dok gore navedeni doktori koje je obrazovanje vrijedno, vrijednije od jedne “obične” medicinske sestre, oni ulaze u Covid kada za time postoji potreba. Ne umanjujem njihov rad, samo govorim o činjenicama i stoljetnim degradiranjem sestrinske struke. Svaki član medicinskog tima je bitan, od čistačice, nosača, vozača, medicinske sestre tako i liječnika, svi oni drže stup zdravstva. Liječnici su oni koji proučavaju nalaze, određuju šta će se raditi od pretraga, koja terapija će se dati, ulaze u Covid kada je najnužnije. Do tada je u Covidu s pacijentima samo medicinska sestra, ona je ta osoba koja provodi ono što je doktor napisao i ordinirao. Ona je ta koja vadi krv, urin, daje obroke, postavlja venske puteve, daje terapiju, hrani pacijenta, oblači, kupa, pere kosu, presvlači krevet, kaže koju toplu riječ koja je tim ljudima sve, jer kada si tamo nemaš ništa. Imaš samo svoj vlastiti udah i izdah i čekaš njih kada će ti doći da ti daju jesti, piti, mokriti, kada će ti dati terapiju u koju vjeruješ poput kakve religije.
Hrvatski narode, ako ste ikada bili u bolnici sjetite se koga ste zvali kada vam je pozlilo. Zvali ste “sestroooooo” , mogli ste vikati ” doktoreee” al’ prva vam je dotrčala sestra. Ona je na prvoj crti, ona vas prati, zna točno koliko ste vode popili, a koliko izmokrili, zna kada ste zadnji puta imali stolicu, vodi brigu kada ćete je sljedeći put imati, kada svu eliminaciju obavite ona vas uredi. Ona vas hrani, oblači, uređuje, njeguje. Ona je vaša poveznica između doktora i vas, vaš odvjetnik i vaša čistačica. I dalje jedna “obična” medicinska sestra. Sram ih može biti kako su slavili odlazak kolegice u Njemačku, tamo barem “obične” medicinske sestre cijene i plaćaju za rad. I znaju kakve su sestre iz Hrvatske, one su spremne za najgore uvjete, mogu nositi cijeli svijet na svojim leđima. Medicinskim sestrama koje rade s Covid pozitivnim pacijentima je plaća bila uvećana za 3 posto, sveukupan dodatak na plaći je maksimalno 28 posto. Moja plaća je 6559 kuna, od nove godine 6729 kuna, uvećana za 170 kuna. Imam 15 godina staža, završen diplomski stručni studij sestrinstva, onaj od 70.000 kuna.
Sramotno Hrvatska, sramotno!
Uskoro će biti godina dana da se borimo s nevidljivim neprijateljem, vjetrenjače barem vidiš, a Covid je svuda oko nas. Noćas je dijete umrlo od Covida, dijete od 11 godina. Zapitajmo se što nam je važno u životu, zdravlje ili kafići?
A Ministarstvo zdravstva i Vladu pozivam da se zapitaju što im znače te “obične” medicinske sestre i što će značiti kada sve odu na feštu u Njemačku, kada budemo morali uvoziti medicinske sestre koje nisu spremne za naše uvjete. Mi smo uvijek bili posebna zemlja, mala točkica na karti svijeta, a tako posebna. Zapitajmo se Hrvati, tko će nas njegovati kada je u Njemačkoj finija kava, al’ ne miriši kao domaća“, zaključuje Danijela Kraljević.