U Krušljevom Selu kraj Oroslavja, daleko od gradske gužve i asfalta, kraj šume, smješten je Ranch Tobiano, koji svim zaljubljenicima u plemenite životinje omogućuje satove western jahanja, terensko jahanje i vrhunsku zabavu u prirodi. Ljudi su, kaže nam vlasnik, vrlo zainteresirani, dolaze na ranč kako bi se maknuli od svakodnevnih briga i obaveza, poslova i stresnih situacija, a djeca uživaju sa životinjama i trčkaraju po prirodi. Od ove godine, ranč će ponuditi i jedan novitet – jahački kamp, a u planu je i trasiranje jahačkih staza.

Sve to otkrio nam je vlasnik Tomislav Trninić (46) iz Zagreba, koji nas je na ranču dočekao zajedno sa svojom kolegicom i prijateljicom Katarinom Majdandžić.

Godinu i pol

Ranch Tobiano radi pod okriljem Udruge “Jahalište Zabok”, a s radom je započeo 3. srpnja 2017. godine.

– Tu smo već više od godinu i pol, Udruga zapravo radi već šest godina, ali smo prije bili na drugom mjestu. Pokušali smo raditi u gradu Zaboku, ali tamo, nažalost, nije bilo interesa za ovako nešto. Ovom prilikom se zahvaljujem gradonačelniku Oroslavja Emilu Gredičaku koji nam je izašao u susret i pomaže nam u ostvarivanju našeg sna, a to je da ljudima možemo pokazati ono što znamo. Ideja za otvaranje ranča je došla kao i svaka druga ideja. Mi smo se zaljubili u konje i imali smo mogućnost nabaviti si svaki svojega. Kad smo došli ovamo, tu  je bila šuma i šikara, tako da je trebalo puno rada da sve dovedemo u red, a uložili smo i jako puno vlastitih sredstava. Nećemo ulaziti u cifre, ali važno je da nismo digli niti kune kredita, već smo uz pomoć prijatelja i roditelja napravili jako puno. Ovo mi se činilo kao dobra ideja, htjeli smo ovdašnjim ljudima i turistima iz grada pokazati  da se na selu mogu dobro odmoriti i organizirati si lijep vikend ili jednostavno provesti jedan dan sa životinjama u prirodi. Na ranču se nalazi devet konja, od kojih je jedno ždrijebe i jedan poni za djecu, dok je preostalih sedam ujahano. Smješteni su u moderne poluotvorene staje, u kojima svaki konj ima svoj boks s ispustom i može iz njega izaći kad želi. Ono što mi radimo, je western jahanje, školovanje mladih jahača i jahanje u prirodi. Western jahanje nije sportsko jahanje s preponama, nego je to “pleasure” jahanje, doslovno uživanje na konjskim leđima i šetnja po prirodi. Ljudi su jako zainteresirani za to – govori nam  Trninić.

Član asocijacije 

Što se tiče škole jahanja, kaže kako podjednako dolaze odrasli i djeca, ali ipak je potrebna dobna granica.

– Dobna granica je osam ili devet godina, jer je potrebna koncentracija te motoričke sposobnosti na konju, iako mi, naravno, uzimamo i djecu mlađe dobi, da ih naučimo što je konj, da se bave s konjem i poslovima oko konja. Pritom moram naglasiti, da netko krivo ne shvati, da mi ne iskorištavamo ljude, nego ih jednostavno želimo naučiti kako se sa životinjom treba ponašati, kako joj treba priči, kako hraniti i što je briga oko životinje. Smatram da bi to svako dijete trebalo znati od svoje najranije dobi. Mlađu djecu stavimo na konja i onda s njima šećemo, naravno, u sigurnim uvjetima, da se djetetu ne može ništa dogoditi. I starija djeca koja već idu u školu, kao i odrasli, se uvijek najprije upoznaju s konjem, odnosno, imaju jedan teorijski sat, tako da nauče što je konj i kako se on ponaša, jer je jahanje ekstremni sport i ljudi moraju biti upoznati s time što mogu očekivati. Nakon toga prilaze konju i čiste ga. Potom osedlamo konja i djeca ga vode, a onda slijedi jahanje, s time da se prvih par sati radi tako da je konj zavezan za povodac od deset metara. To se zove lonža. Radi se u manježu, dakle, u ograđenom prostoru gdje učimo osnovni stav na konju, upravljanje konja lijevo ili desno, zaustavljanje, nazad i tako dalje. Nakon toga, jahač se četvrti ili pet sat pušta u manježu da radi sam, ali, naravno, uz naš nadzor. Potom slijedi učenje kasa, koje je osnova jahanja po prirodi. Imamo napravljen i poligon s određenim preprekama koje susrećemo na terenu i tu radimo jedan do dva sata, tako da su jahači spremni za izlazak na teren. Moram napomenuti da svaki čovjek koji prođe školu mijenja konje, ne radi stalno na istom, jer svaki funkcionira drugačije i to je važno kod učenja jahanja – ističe Tomislav.

Čovjeku, ako ima malo koordinacije pokreta, dovoljno je osam do deset sati da nauči jahati.

– Nemamo ograničeno vrijeme, da netko mora na konju biti 15 minuta ili pola sata, nego onoliko dugo koliko je čovjek koncentriran. Najčešće sat jahanja traje sat do sat i pol. Kad smo krenuli, prvenstveno smo imali ljude iz Zagreba, Slovenije i Austrije. Iz Austrije zato što smo Katarina i ja tamo napravili svoje osnove i imamo jako puno prijatelja koji se bave western jahanjem i koji su instruktori. Oni su isto prepoznali da je to što radimo jako dobro i šalju nam ljude od tamo. Mi smo jedini ranč u Hrvatskoj koji je pod asocijacijom western jahača svijeta, jer smo članovi austrijske western asocijacije jahača, koja je ujedno članica svjetske organizacije. Imamo jedan prostor u njihovim novinama, gdje tri puta godišnje možemo objaviti što radimo. Izrazito mi je drago i sretan sam što u novije vrijeme dolaze i ljudi iz Krapinsko – zagorske županije, jer je cilj bio da ovakav projekt bude na korist ovdašnjim ljudima – kaže Tomislav.

 Ponuda OPG-ova

Također, ideja je bila da se ljudima koji dolaze, ponudi nešto zagorsko, u smislu gastronomije, i da se ranč poveže s domaćim proizvođačima i OPG-ovima, a nabavljene su i neke druge životinje.

– Počeli smo raditi s dva OPG-a, a mogu se javiti i drugi koji su zainteresirani, pa da proširimo ponudu. To je OPG Jarčan, koji nudi mliječne proizvode, sir i vrhnje te tvrdi sir i ljudi su oduševljeni. Tu je i Siniša Grgec s kojim surađujemo što se tiče prehrane konja, od sijena, zobi i ječma. Na ranču trenutno imamo i druge životinje, koje pokazujemo djeci i svima ostalima koji dođu – autohtonu pasminu kokoši, “Jureka“ i “Katicu“, te druge vrste kokoši. Imamo i jednu ovcu koja je došla prije par dana i izuzetno je smiješna, ali se uklopila među konjski svijet. Prava atrakcija je razigrani poni Feniks, koji je dobar prijatelj sa psom i vole se zajedno igrati. Ove godine napravili smo i vrt, da ljudima pokažemo da se iz sjemena može uzgojiti neka biljka, da mrkva ne raste u dućanu, nego u zemlji. Naši jahači već su kupili sjeme i flance.  Moramo biti svjesni toga da ljudi u gradu nemaju mogućnosti to raditi. Ne možete zamisliti sreću djece kad nađu jaje koje je snesla koka, a tako je i u igri s ovcom i ponijem. Nije bit da ljudi dođu ovdje, sjednu na konja i odu, nego da vide da se sa životinjom moraju zbližiti i raditi. A najvažnije nam je, naravno, da ljudi uživaju u prirodi – ističe vlasnik Rancha Tobiano.

Ove godine u planu su i noviteti, koji se tiču jahačkog kampa te trasiranja jahačkih staza duž cijele Krapinsko – zagorske županije.

– Ovdje će biti prvi jahački kamp koji će trajati sedam dana, obuhvatit će četiri sata svakodnevnog jahanja, spavanje i hranu. Prvi kamp će biti u lipnju, poslije završetka škole, a drugi u rujnu prije početka nastave. Poslije jahanja organizirat će se i posjet toplicama na području županije, kao i spomeniku Matiji Gupcu, Muzeju krapinskih neandertalaca i tako dalje. Imamo dosta zainteresiranih, čak nećemo imati ni dovoljno kapaciteta. S rančem Kali i još dvoje ljudi koji imaju privatno konje, planirano trasiranje jahačkih staza, a to se može napraviti s odobrenjem Grada Oroslavja. Interes nam je da nismo samo tu, nego da na konjskim leđima prođemo Zagorje. Cilj je da napravimo ture sa sedmodnevnim jahanjem i da se koliko je moguće na konju obiđe Krapinsko – zagorska županija, ali za to trebaju biti trasirane staze i trebaju nam ostale potrebne dozvole – naglašava Trninić.

Plaha životinja

Prije dolaska na ranč, načuli smo i da bi ondje mogao zaživjeti elitni lov sokolima. Radi se o lovu treniranom pticom grabljivicom, kojom se najčešće lovi tako da ona kruži u zraku dok pas pretražuje teren, a nakon što pas pronađe i markira divljač, ptica dođe u dobru poziciju iznad psa, te potjera divljač, na koju se obrušava iz zraka.

– Ovo je lovno područje, imam prijatelje koji se bave uzgojem lovnih pasa i određeni dio njih je počeo raditi sokolarenje. Oni su mi sami došli s tim prijedlogom, koji mi se izrazito sviđa, a to je da bi se u budućnosti ovdje napravilo vođenje ljudi na konju i puštanje sokola, odnosno lov sa sokolima. Priča je takva, da vi idete na konju i držite sokola, pas ide ispred vas i traži divljač. Kad pas nađe divljač, stane, zaustavlja se i konj i pusti se sokol da poleti i otjera divljač. To je nešto spektakularno za vidjeti, onaj tko to nije vidio, ne može razumjeti, ali to je nešto posebno. To bi se napravilo kao turizam, a ne kao lov, da se pokaže ljudima. Ja sam već napravio neke preliminarne razgovore s lovačkim društvom, ali to još treba definirati, na koji način i kako. To je veliki projekt, ako dođe do realizacije, ovdje moramo imati i ptice koje se moraju naučiti na konje i obrnuto. Konj je izrazito plaha životinja, ptica je u rasponu krila metar i pol i kad krene s konja, on se može preplašiti, tako da bi se trebali naviknuti jedni na druge. Taj projekt još nije u razvitku, ali ideja za budućnost svakako jest – zaključuje Trninić.