Robert Mateković (28) iz Velikog Trgovišća, inače djelatnik Hrvatske gorske službe spašavanja Stanica Krapina, i Luka Špehar (30) iz Zlatara, član Sportskog društva Lastavica, uspeli su se na Mont Blanc, tzv. “krov Europe”, koji se nalazi na 4808 metara nadmorske visine. Radi se o jednoj od najsmrtonosnijih planina na svijetu, na čiji se vrh svakodnevno pokušava popeti na stotine ljudi iz cijelog svijeta, a kako je izgledao njihov uspon i s kojim su se poteškoćama nosili ovi hrabri Zagorci, otkrio nam je Robert Mateković.

Koliko je ljudi bilo u navezu?

U navezu smo bili nas trojica iz tima, a nakon odustajanja trećeg člana zbog simptoma visinske bolesti na 3800 metara, kod planinarskog doma Gouter, do vrha smo nastavili Luka i ja. Inače, planirano je bilo da se popnemo na Dufourspitze, koji se nalazi na 4634 metra nadmorske visine, i nakon toga na Mont Blanc, ali u Švicarskoj je bilo loše vrijeme, pa smo prvo krenuli na Mont Blanc. Kada smo se vratili s Mt. Blanca, vrijeme na Dufouru se još nije stabiliziralo i naredna tri dana je bila loša prognoza, pa smo odlučili to odgoditi za kraj kolovoza.

Koliko je dugo trajao uspon, a koliko silazak?

Uspon se sastojao od dva segmenta, prvi dan smo se tramvajem popeli iz St. Gervaisa do Nid d’Aiglea, odnosno, Orlovog gnijezda, koje se nalazi na 2372 metra nadmorske visine. Nakon toga, s ruksacima punima opreme, teškima tridesetak kila, krenuli smo do Tete Rousse Glacier, koji se nalazi na 3167 metara nadmorske visine, na kojem smo podigli bazni logor. Za tih 800 metara nam je trebalo oko dva sata. Nakon slaganja šatora i pripreme opreme koja nam treba za vrh, odšetali smo do kuloara smrti, koji se nalazi nekih stotinu metara više, da se aklimatiziramo, i nakon toga smo se vratili do šatora. Pošto nismo mogli baš spavati zbog visine na kojoj smo se nalazili, snijega koji je počeo padati po šatoru i jake zime, odlučili smo krenuti nešto ranije nego što smo namjeravali. Već u 00.30 sati smo bili spremni, s derezama na nogama, cepinima u rukama i međusobno povezani užetom za navez. Nakon prelaska manjeg ledenjaka ispred nas je do planinarskog doma Gouter, koji se nalazi na 3835 metara nadmorske visine, bio uspon po djelomice okomitoj stijeni. Obližnji prijelaz, kuloar smrti, širine 30-ak metara prešli smo mirno jer je kuloar mirovao, iako je posred njega tekao potočić od otapanja snijega. Uslijedilo je daljnje penjanje po kamenitoj, uglavnom nemarkiranoj stazi, a slijedili smo tragove naveza koji su krenuli prije nas. Nakon dva sata penjanja, stigli smo do doma Gouter, gdje je ostao treći član tima zbog jakih simptoma visinske bolesti. Nakon doma, uslijedio je još kilometar visinske razlike po vječnom snijegu i ledu. Prije skloništa Valot, na 4362 metra nadmorske visine, počele su se nazirati prve zrake sunca koje su obasjavale okolne vrhove. Ispod nas su se lijepo vidjeli Aiguille du Midi i Chamonix, no po izlasku na greben počeo nas je šibati jak vjetar. Odlučili smo se kratko skloniti u Valot, gdje smo promatrali ljude u svakakvom stanju. Neki su izgledali zbilja zabrinjavajuće. Nakon izlaska iz skloništa, ostalo nam je zadnjih 450 metara visinske razlike po tzv. žiletu. To je greben napravljen od snijega, širine svega pola metra, a s obje strane strmine je tek nekoliko stotina metara. Napokon u 8.15 sati Luka i ja dolazimo na vrh Mont Blanca. Čestitali smo si, obavili fotografiranje, kratko se divili pogledu i vrlo brzo, zbog hladnoće i vjetra, krenuli natrag. Oko 10.30 sati došli smo do Goutera, gdje nas je dočekao prijatelj i svi zajedno smo krenuli sa spuštanjem prema baznom logoru. U 15 sati smo već čekali tramvaj i spustili se u dolinu.

Kakvi su dojmovi?

Dojmovi su odlični, uspjeli smo si ostvariti još jedan san. Bilo je fizički puno teže nego smo očekivali, jer se jako osjeti taj nedostatak kisika i svaka radnja je puno teža nego na normalnim visinama. Vrijeme nas je poslužilo, iako je bilo jako vjetrovito i uz temperaturu od -15, osjećaj je bio kao kod -40 stupnjeva Celzijevih. Nastale su lagane ozebline na jednom prstu, ali se to uspjelo riješiti duplim rukavicama, prije većih posljedica. Luka je imao dosta jake simptome visinske bolesti, a mi onako iscrpljeni i dehidrirani, jer nam se voda odavno smrznula u ruksacima, u prvi tren nismo niti primijetili da stojimo na vrhu.

Koliko ste se dugo pripremali za ovaj pothvat i kako izgledaju pripreme?

Nakon svakog uspješnog pothvata, počinjem se pripremati za sljedeći. Naravno, tu su prvo organizacijske pripreme – traženje informacija i iskustva drugih ljudi, gdje prespavati, kojim putem najbolje ići i slično. Nakon organizacije, treba prikupiti ekipu u koju vjeruješ, jer na kraju krajeva, s njima si povezan užetom i ne može se ići u takve pothvate s ljudima u koje nemaš povjerenja. Za uspon na Mont Blanc sam se lagano počeo pripremati sredinom prošle godine, kada sam se prvi puta popeo na Grossglockner. Puno mi znači i što sam u HGSS-u jer se jako puno toga nauči na tečajevima od instruktora. Nakon svega, treba prikupiti i sredstva, jer put nije jeftin. Ovim se putem zahvaljujem prijateljima koji su mi pripomogli svojim sponzorstvom.

Koje ste vrhove već prethodno osvojili?

Stotinjak vrhova u Hrvatskoj, Triglav i desetke u Sloveniji, Grossglockner i nekoliko vrhova u Austriji, Gran Paradiso u Italiji…

Koja su najvažnija pravila kojih se morate držati prilikom ovakvih uspona?

Najvažnije pravilo je da vrh neće nikud pobjeći i da se ne mora doći na vrh bez obzira na sve. Ako nekad jednostavno ne ide, bolje odustati i živ se vratiti u dolinu, nego mrtav doći do vrha. Naravno, jako je važno dobro pratiti prognoze, na više mjesta, i imati kvalitetnu opremu, jer gore uvjeti znaju biti zaista brutalni i ne smije se štedjeti na kupovini stvari u kojima idete u visoko gorje.

Osjećate li ikada strah?

Mislim da se to ne zove strah, nego adrenalin.

Kako vaša okolina, obitelj i prijatelji reagiraju na ovaj vaš hobi?

Ponekad su malo zabrinuti za mene, ali u svakom slučaju, imam podršku od svih.

Što dalje? Koje vrhove namjeravate osvojiti?

Uh, snovi su i dalje tu i ima jako puno toga. Za početak ide pokušaj Dufourspitzea, na 4634 metra krajem kolovoza. Nakon toga je u planu Elbrus, najviši vrh Europe, na 5642 metra, 2019. godine, a nakon toga nešto više. To su najveći ciljevi, a u međuvremenu mi je plan obići sve najviše vrhove europskih država. Ovog kolovoza plan je posjetiti Maglić u Bosni i Hercegovini, Veliki Korab u Makedoniji i Olimp u Grčkoj.  Naravno, sve to ovisi i o tome koliko će mi vremena trebati da prikupim financijska sredstva, jer iako kombiniramo spavanje u šatorima po raznim mjestima, sam put je najskuplja stavka.