Stric tragično preminulog Krapinčana Josipa Štroka (31) Ivica Štrok u emotivnom razgovoru za 24sata je otkrio kako su Josipovi organi dosad spasili najmanje četiri života.
– Da nije bilo te teške ozljede glave, naš Josip bi se sigurno brzo oporavio. Svi organi osim mozga bili su potpuno zdravi. Nažalost, njega više nema, ali doniranjem organa spasio je najmanje četiri života, tako su liječnici rekli mom bratu – rekao je Josipov stric.
O samom napadu obitelj ne zna mnogo. Kažu da je irska policija jako zatvorena u davanju informacija kako ne bi ugrozili istragu, no on smatra da se motiv napada pokušava zataškati.
Napad iz mržnje?
– Mi ne znamo tko su napadači, ali čovjek im je jasno rekao: ‘U Irskoj ste, pričajte engleski’, i opsovao nešto. Njih su dvojica pričali po zagorski, na našem jeziku, oni su njih čuli. Došlo je do verbalnog sukoba, pratili su ih do kvarta i napali ih s leđa. Čitam u medijima da policija tvrdi da imaju kvalitetne snimke. Ako imaju snimke, zašto ne uhite nekoga? Žele sve prikazati kao napad neke ulične bande, da nije motiv mržnja prema strancima jer u Irskoj imaju jako puno stranaca, da ne bi Irska došla na loš glas – priča Štrok.
Na probleme je naišao i Josipov otac po dolasku u Irsku, kamo se uputio po tijelo svoga sina.
– Niti prevoditelja mu nisu osigurali, ni smještaj, praktički nikakvu pomoć. Da nema naših ljudi i stranaca koji su mu pomogli, mogao bi sjesti i plakati. Dali su mu papire na engleskom jeziku i sad ti ispuni dokumentaciju na stranom jeziku za svoje mrtvo dijete. Ne znaš ni kako se zoveš, a moraš sam ispuniti papire. Pa ne znaju svi engleski. Moj brat govori malo, ali ne dovoljno da se može sam snaći i obaviti što je trebalo. Na sreću, David malo bolje govori engleski pa je pomogao riješiti dokumentaciju. Trebali su dati jednog čovjeka iz veleposlanstva da im u tome pomogne. Čemu služi naše veleposlanstvo u Dublinu ako ne da pomogne u ovakvim situacijama – govori i nastavlja:
Na cestu u papučama
– A što su tek napravili malom Davidu? Njega su iz bolnice, jer nije imao teške ozljede, u papučama izbacili van na cestu. I on jadnik, otišao je gazdi gdje je stanovao, koji je u međuvremenu promijenio bravu i bacio mu stvari na hodnik. Dok je tako zbunjen hodao po ulici, zvali su ga iz ambasade i pitali gdje je. Nakon što im je rekao da hoda po ulici u papučama, rekli su mu da im javi gdje je kad nađe smještaj, dakle nikakvu pomoć ni on nije dobio – zgrožen je Ivica.
Također, obitelj je morala angažirati odvjetnika jer je Josipova majka također htjela preuzeti tijelo svoga sina i pokopati ga u Engleskoj da joj bude bliže.
– Ne želim govoriti ništa ružno o njoj, ali ona je otišla i ostavila dijete ocu. Moj je brat bio Josipov skrbnik i Josip je živio ovdje 22 godine, a onda je počeo putovati i raditi u inozemstvu. Tu je odrastao, bio je svaki dan s nama, mi smo svi ovdje i sad da ga zakopaju tamo u Engleskoj, u Londonu, da mu nemamo gdje ni lampaš zapaliti… Tko bi mu plaćao grob kad nje više ne bude? – pita se stric Ivica.