Zajezda je naselje u sastavu općine Budinščina. Mirno je to mjesto poznato po starom Dvorcu Zajezda, župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, ali i po Centru za odgoj i obrazovanje, koji tamo djeluje dugi niz godina.
Centar u Zajezdi specifična je ustanova u sustavu Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Objedinjuje posebne programe obrazovanja, odgoja i psihosocijalne rehabilitacije kroz usluge cjelovitog smještaja i boravka djece i mladih s mentalnim i razvojnim teškoćama, a namijenjen je korisnicima od sedme do 21. godine.
Kada smo krajem prosinca prošle godine objavili vijest da se iz Centra Zajezda udaljilo troje korisnika, koji su se u Policijskoj upravi krapinsko – zagorskoj vodili kao nestali, iz Centra su nam naknadno pojasnili da su se tu ne radi o nestalim osobama te da se jedan dio njih već idućeg dana vratio. Također, rečeno nam je da ovakve i slične situacije, ako dospiju u medije, ponekad znatno otežavaju posao djelatnika u centru, pa smo odlučili otići u Zajezdu, gdje nas je dočekao ravnatelj Denis Sušac.
Glavna zadaća
– Centar se bavi smještajem, odgojem i obrazovanjem djece i mladih po posebnom programu. Uz osnovnu, imamo i srednju školu od prvog do trećeg razreda za pomoćna zanimanja poput pomoćnog kuhara, slastičara, krojača i vrtlara, a uz to, imamo i odgojno – obrazovne rehabilitacijske skupine predviđene za osposobljavanje korisnika za aktivnosti svakodnevnog života. One su namijenjene korisnicima sa značajnijim oštećenjima, intelektualnom insuficijencijom na razini umjerene mentalne retardacije i to nije klasični odgojno – obrazovni program, nego se tu prolazi kroz aktivnosti osnovnog opismenjavanja, koliko je moguće, a sve u skladu s individualnim sposobnostima svakog korisnika. Dakle, tu govorimo pretežito o osposobljavanju za što samostalniji svakodnevni život i snalaženje u bazičnim životnim situacijama. Također, pružamo i uslugu smještaja za određeni broj korisnika koji polaze redovne škole na našem upisnom području po prilagođenom programu. Tih je korisnika sada osmero i oni pohađaju školu u Budinščini, Područnu školu u Hrašćini ili Osnovnu školu u Belcu. Uz to, pružamo i uslugu poludnevnog boravka za sedmero korisnika iz bliže okolice, koji k nama dolaze u školu po posebnom programu, a pružena im je i usluga dnevnog boravka, prije ili nakon nastave, gdje oni sudjeluju u smislenim i njima prilagođenim aktivnostima, a potom ih vozimo kući. Također, imamo i usluge logopedskog i psihološkog tretmana te kineziterapije – kaže nam ravnatelj Sušac.
Djeca i mladi u centar u pravilu dolaze temeljem rješenja centara za socijalnu skrb, ovisno o intelektualnom i obrazovnom statusu.
– Naša ustanova nije apsolutno prilagođena smještaju bilo koga i postoji određeni profil ljudi koji su adekvatni za smještaj u nju. Tu prvenstveno govorimo o profilu lake mentalne retardacije, uz eventualno neke pridružene smetnje. Često su tu izraženi blaži oblici poremećaja u ponašanju, eventualno do razine umjerene mentalne retardacije – pojašnjava ravnatelj.
Drugi način kako korisnici dolaze u centar, jest sudskom odlukom.
– Mi na to nikako ne možemo utjecati, ako sud donese odluku o smještaju korisnika kod nas. Međutim, važno je naglasiti da tu ne govorimo o kaznenim mjerama jer to nije penalizacijski sustav, nego govorimo primarno o djeci ili mladim ljudima koji nemaju adekvatnu roditeljsku skrb, pa se njih na taj način izdvaja iz primarne obitelji i smještava ovdje kod nas, pod uvjetom da ta djeca zadovoljavaju ove kriterije s početka, dakle, da imaju definiran određen stupanj oštećenja – naglašava ravnatelj.
Centar Zajezda trenutno pruža neku vrstu usluge za ukupno 47-ero korisnika. Od te brojke, sedmero korisnika u centar dolazi na poludnevni smještaj, a osiguran im je i svakodnevni prijevoz. Za preostalih 40, ovo je stalan dom.
– Nažalost, dobar dio naših korisnika je ovdje cijelo vrijeme. Ne mogu reći točno u brojku, ali grubo rečeno, 20-ak od ukupno 40 korisnika koji su tu na smještaju nikada ne odlaze iz centra. Tu se sada vraćamo na onaj dio gdje oni nemaju adekvatnu roditeljsku skrb i idealno bi bilo da oni kod nas provode neki kraći period, recimo, radni tjedan, a da za vikend odlaze kućama. To bi bio idealan sustav, međutim, takvih je slučajeva najmanje. Nažalost, bilježimo značajan porast korisnika koji uopće ne odlaze kućama, upravo zbog neadekvatne roditeljske skrbi jer često i sami njihovi roditelji imaju određeni stupanj intelektualnog oštećenja i ne mogu adekvatno skrbiti o njima. U takvim obiteljima često dolazi do alkoholizma, nasilja, disfunkcionalnog odnosa među supružnicima i ta se djeca zaista nagledaju svega. Njih se dolaskom ovdje na neki način spašava – govori ravnatelj Sušac.
Kako bi im se boravak u centru olakšao i učinio što ljepšim, unazad nekoliko godina se za korisnike organiziraju dvotjedna ljetovanja. Naime, Centar Zajezda surađuje s Odgojnim domom u Malom Lošinju, koji ima podružnicu na Cresu – odgojni dom za one mlađeg uzrasta.
– Oni nam tamo daju cijeli jedan kat svoje zgrade i tamo smo se izuzetno dobro uklopili. Oni su zadovoljni, mi smo presretni što nas oni primaju i ta priča lijepo funkcionira, a čak su se i sklopila prijateljstva. Također, pokušali smo organizirati i zimovanje, međutim, to je puno teže, ponajviše sada zbog epidemioloških mjera, stoga unatrag dvije godine, otkako traje pandemija, nismo mogli osigurati zimovanje. Međutim, kada ovo prođe, nadam se da ni za to zimovanje naši korisnici neće biti uskraćeni – nada se Sušac.
Korisnicima su osigurane i izvannastavne aktivnosti, kojima se dodatno želi obogatiti njihov život i boravak u centru. Tako postoji ekološka sekcija, planinarenje, mogućnost da se korisnici izražavaju kroz umjetnost i likovni rad, a postoji i sportska sekcija. Ravnatelj je istaknuo da, što se sporta tiče, korisnici centra sudjeluju i na međunarodnim natjecanjima, a rezultati su zapaženi. Također, otkrio je i što korisnike posebno raduje.
– Uveli smo jednu staru tradiciju koju smo i prije imali, a to je da jednom godišnje cijela ustanova ode na “Pokojec“ i to bude kao obiteljsko druženje vani u prirodi. Napravi se kotlovina, organiziramo sportske igre i korisnici na to vrlo pozitivno reagiraju. Također, kada je to moguće, organiziramo i izlete. Jako vole ići u kino, pa onda u to uklopimo i “McDonald’s“ jer oni kad vide “McDonald’s“, to su suze radosnice, tako da se trudimo da ih izvedemo van kad god je to moguće. Međutim, puno više od toga im ne možemo pružiti jer bi nam za to trebala puno veća suradnja njihovih matičnih obitelji, a to, nažalost, nije ostvarivo – govori ravnatelj.
Mnogobrojni problemi
Iako u centru daju sve od sebe da boravak njihovim korisnicima tamo bude što ljepši, oni se ponekad svojevoljno znaju udaljiti iz centra. Takav se slučaj dogodio i nedavno. Ravnatelj Sušac nam je pojasnio kakvi se problemi tada javljaju za centar te što je tada u njihovoj moći.
– Problemi koji se nama javljaju u tom slučaju su prvenstveno odgojne prirode. Jedan od stupova našeg rada, ako ne i osnovni stup, jest modifikacija njihovog ponašanja. Velika većina njih dolazi iz potpuno disfunkcionalnih obitelji, gdje su obrasci ponašanja koje su oni tamo usvojili, potpuno neprihvatljivi i neadekvatni za normalan život. Medijsko eksponiranje takvih bjegova nama znatno otežava rad jer oni protumače svoju medijsku eksponiranost kao izuzetno pozitivnu i poželjnu stvar i njima nije primarna spoznaja to da su počinili nešto loše i nepoželjno, pa da su zbog toga medijski eksponirani. Njima je interesantno što su oni medijski eksponirani i na takav način se njih ohrabruje u ispoljavanju nepoželjnih oblika ponašanja, a naš posao je upravo to da takve oblike ponašanja eliminiramo. Tu se nama onda onemogućava adekvatan rad. Ne treba isticati da oni, kada se samovoljno udalje iz ustanove, apsolutno nemaju osigurane faktore sigurnosti. Dakle, postoji potencijal da se dogodi nešto loše i nepoželjno, od nekih sitnih krađa, pa do toga da se jedan dio njih niti ne zna adekvatno ponašati u javnom prijevozu i prometu. Apsolutno postoji i bojazan da se njima nešto dogodi. Međutim, korisnici koji se odlučuju na samovoljno napuštanje ustanove, definitivno spadaju u ovu skupinu sposobnijih korisnika, koji imaju vrlo blaga intelektualna oštećenja. Kod njih dominira poremećaj u ponašanju. Oni imaju visok stupanj autonomije te svijesti o sebi i o svijetu oko sebe, ali što oni rade s tim, je nešto sasvim drugo. Naš zadatak je da ih usmjeravamo na pravi put. To nije svaki puta jednostavno, a tu je glavni problem negativno potkrepljivanje, odnosno, upravo takvi bjegovi, gdje oni onda sebi daju na važnosti. Nismo nikada imali slučaj da je netko napustio ustanovu jer mu je ovdje bilo loše. Uvijek je to bilo zbog toga što su se htjeli ili domoći alkohola i duhanskih proizvoda, ili su htjeli posjetiti svoju matičnu obitelj, bez obzira na to što ta ista obitelj njih ne prihvaća i nemaju tamo ništa lijepo za doživjeti. Oni ipak gledaju svoje roditelje drugim očima, nisu potpuno realni u svojem prosuđivanju i dogodi se da odu kod roditelja, pa roditelji sami prijave centru za socijalnu skrb ili policiji da su oni kod njih i da žele da ih se odvede nazad u centar – govori Sušac, pa dodaje da se ponekad dogodi i da otiđu nekim marginalnim skupinama ljudi koji, kaže nam, ne mogu baš poslužiti kao pozitivan primjer toga kako bi se trebalo ponašati i kako bi trebalo živjeti. Također, spomenuo je još jedan od niza problema koji je moguć prilikom bijega korisnika.
– Jedan dio našeg društva se, nažalost, ne ponaša u potpunosti odgovorno i ne shvaća koliko je osjetljiva pozicija tih korisnika, pa su im volji kupiti duhanske proizvode, a ponekad čak i alkohol, što može pogubno utjecati na njih jer velika većina naših korisnika pije psihofarmake. Miješanje toga s alkoholom ni u kojem slučaju nije dobro i kombinacija tih lijekova i alkohola može doista biti katastrofalna. To se vrlo rijetko događa, ali bilo je i takvih slučajeva. Mi, koliko je god to moguće, utječemo na svijest našeg lokalnog stanovništva da se takve stvari što manje događaju i tu smo dobrim dijelom uspješni, međutim, ne možete doprijeti do svakoga i ima ljudi koji jako neodgovorno gledaju na to – kaže ravnatelj.
Pojasnio nam je i kako do bježanja korisnika iz centra najčešće dolazi.
– Često tu imamo i jednog vođu koji to inicira, pa mu se onda pridruži još dvoje, troje. Nikada se nije dogodilo da je to neki masovni bijeg, pa da odjednom ode njih 10. Mi ovdje u centru imamo i određeni broj korisnika pripadnika romske populacije, a ako netko od njih inicira taj bijeg, u vrlo kratkom roku ih se pronađe u nekom od romskih naselja. Njima tamo par dana bude interesantno, ali im ubrzo dosadi, pa se često i sami jave na policiju ili centru za socijalnu skrb. Kada njima bude dosta, kada se oni ‘izluftaju’, oni se jave sami. Još jednom naglašavam da kod takvih slučajeva nipošto ne možemo govoriti o nestalim osobama jer mi u vrlo kratkom roku saznamo gdje su oni. Pitanje je samo hoće li njih policija pronaći i vratiti isti dan, ili pak drugi ili treći dan, ali ja se doista ne mogu sjetiti slučaja da smo mi imali nestalu osobu za koju nismo znali gdje je – rekao nam je ravnatelj Sušac.
Ističe i kako u situaciji kada netko od korisnika nestane, javlja se problem jer svaka služba ima svoja pravila postupanja.
– Dakle, mi smo dužni prijaviti bijeg našeg korisnika odmah, ali odmah je zapravo vrlo širok pojam. Ako meni ovdje netko fali na pet minuta, hoćemo li odmah zvati policiju? Nema smisla. Možda je taj netko otišao tu iza ugla. Ako nam netko nedostaje, to se primijeti u roku pola sata do sat vremena jer su ljudi u centru 24 sata na dan, 365 dana u godini, i nema šanse da se neće saznati ako nekoga nema. Naše je pravilo da najprije pretražimo užu okolicu jer relativno često se zna dogoditi da oni napuste ustanovu da bi otišli do najbližeg dućana, a da nikome nisu rekli. Mi tada pokrenemo potragu i pretražujemo užu okolicu centra, sve bliže dućane, željezničku stanicu, kafiće. U slučaju da ih ne pronađemo, zovemo policiju i prijavljujemo bijeg iz ustanove. Policija zabilježi osnovne podatke korisnika i sada se tu javlja problem jer tu ne staje priča što se tiče policije. Nama je u redu da policija pokrene potragu jer mi to i hoćemo, odnosno, da se u što kraćem roku sazna gdje je korisnik. No, policija to prosljeđuje na višu instancu jer su takva njihova pravila službe i ako se kroz 24 sata ne sazna gdje je korisnik, njega se prijavljuje kao nestalog. To apsolutno nisu nestale osobe i mi o tome uopće ne možemo pričati, ali oni njih objave kao nestale jer to po njihovim propisima spada u tu kategoriju. Njihov “nestanak” tada postaje javno dostupan podatak i mi tu sada možemo raspravljati koliko je to adekvatno postupanje jer, sukladno propisima koji su kod nas na snazi, identitet maloljetnog korisnika se može objavljivati isključivo ako je to u njegovom izrazitom interesu. U redu bi bilo objaviti te podatke da je njega netko, primjerice, oteo. U niti jednom drugom slučaju podaci korisnika koji su u našoj skrbi ne bi smjeli biti dostupni javnosti i to je jedan dijalog kojeg bismo mi morali povesti s MUP-om da napravimo filter toga što treba ići van, a što ne. Druga stvar je da netko otme to dijete, ali ako netko sam pobjegne iz ustanove i znate da će se sam vratiti kad mu postane nezanimljivo, čemu dizati hajku? Također, ovdje se u pravilu radi o mladim ljudima, a ne o djeci i oni vrlo dobro znaju kuda i kako treba – naglašava ravnatelj.
Kaže i da je tek sada vidljivo koliko problema postoji i u suradnji s Ministarstvom znanosti i obrazovanja, kada su u pitanju obrazovanje i edukacija djece koja su kod njih smještena i koja polaze redovnu školu.
– Oni imaju svoje propise, mi imamo svoje i to je šuma propisa koji su često u koliziji. U takvim je okolnostima jako teško raditi. Trebalo bi tu puno poraditi na samoj volji za suradnju i na približavanju stavova, ali i samih propisa i o tome se govori već 30-ak godina, ali se poduzelo vrlo malo. I to je slučaj u ova dva resora koja su si najsličnija. Da ne pričamo o suradnji s MUP-om ili nekim drugim. Tu je situacija još gora. Moram istaknuti da na nižoj, operativnoj razini, s MUP-om imamo izuzetno dobru suradnju. Nikada se nije dogodilo da službenici iz Policijske postaje Zlatar Bistrica nisu izašli na intervenciju i da nisu korektno odradili svoj dio posla i time pomogli naš rad. Međutim, to gdje nama zapne s MUP-om su više razine, ali načelno i s njima imamo dobru suradnju. Ipak, postavlja se pitanje njihovih pravilnika o provođenju određenih radnji i to je vrlo kruto. Oni imaju striktno definirano kako se nešto mora odraditi. Znate kako se kaže, “Put do pakla često je popločan dobrim namjerama“. Često ljudi misle dobro, ali efekt toga nije baš sjajan – pojašnjava Sušac.
Otkrio nam je i da postoje ozbiljni problemi u suradnji s Državnim odvjetništvom, ako dođe do slučajeva kaznenih djela.
– Imali smo slučajeva kaznenih djela naših korisnika na štetu lokalne zajednice i to se u pravilu ne procesuira, što iskreno mislim da nije dobro. Te kaznene prijave se, u pravilu, od strane Državnog odvjetništva odbacuju i time se našim korisnicima radi medvjeđa usluga jer naš rad počiva isključivo na dogovoru, dobroj vjeri, poštenju i suradnji. Mi instrumenata prisile nemamo niti ih možemo koristiti. Ovo je ustanova otvorenog tipa i odavde može u svakom trenutku otići tko god hoće i kamo god hoće. Mi nemamo ovlasti da nekoga ovdje zadržimo protiv njegove volje. Ne smijemo niti ograditi centar i okolni posjed i staviti nekoga na ulaz da kontrolira tko i kada odlazi i dolazi. Mi niti to ne smijemo. Ima jedan broj korisnika koji imaju izraženiji poremećaj u ponašanju i gdje ipak treba malo represivnije djelovati, međutim, mi takvih instrumenata na raspolaganju nemamo, a Državno odvjetništvo, zato što su oni maloljetni, u pravilu odbacuje sve prijave i njihovo je obrazloženje da je samim njihovim smještajem kod nas, svrha kaznenog progona ispunjena što je suludo jer mi nismo kaznena ustanova. Mi smo škola internatskog tipa. Kako netko može reći da je svrha kažnjavanja ispunjena time što su oni smješteni tu? Naše Državno odvjetništvo prema maloljetnim počiniteljima kaznenih djela ima apsolutno preblag stav. Ja ne znam što bi oni trebali počiniti da se nešto ozbiljno poduzme, a tu govorimo o relativno ozbiljnim kaznenim djelima, poput nanošenja fizičkih ozljeda do teške materijalne štete. To nisu banalne stvari i tu ne govorim o prijestupu koji se dogodi jednom. Ima tu recidivista, ali njih se i dalje ne kažnjava i mislim da je to potpuno neadekvatno – smatra Sušac.
‘Sustav ne postoji’
Na samom kraju upitali smo ga i što se s njihovim korisnicima događa kada navrše 21 godinu, na što Sušac kaže kako je to vrlo bolno pitanje. Ističe kako sustav koji bi trebao stati iza takvih osoba, u državi gotovo da i ne postoji.
– Kada netko kod nas završi školu, ako je punoljetan, njega se često vraća u primarnu obitelji, za koju smo malo prije rekli da u najvećem broju slučajeva ne funkcionira. Nažalost, značajan je broj slučajeva gdje sav napredak kojeg su ti ljudi postigli kod nas i gdje smo mi njih praktički formirali u mlade ljude koji su sposobni brinuti o sebi, privređivati, koje smo osposobili za obavljanje nekih jednostavnijih poslova u toj struci koju su završili, da dođu na slobodno tržište rada gdje se natječu s vama i sa mnom, i svima mora biti jasno da je tu uspješnost njihovog samostalnog zapošljavanja nula. Prije su postojala zaštitna zapošljavanja i to je dobro funkcioniralo, međutim, te su se tvrtke zatvorile. Tada je donesena i odluka da svi ti ljudi idu na slobodno tržište rada. To je otprilike jednako slobodno kao da vi ili ja igramo tenis s Rogerom Federerom. Slobodni smo igrati tenis s njim, a rezultat mislim da znamo unaprijed. Taj dio zaista loše funkcionira – ističe ravnatelj.
Kaže i da su u nekoliko slučajeva oni sami pronašli posao za neke svoje korisnike kojima je bila potrebna pomoć jer njihove obitelji nisu mogle ili nisu htjele pomoći, no to je bilo promjenjivog uspjeha. Uz probleme oko zapošljavanja i započinjanja samostalnog života, veliki je problem, kaže nam ravnatelj, što se dobar dio korisnika vraća u svoje matične obitelji.
– Ako se vrate u svoju primarnu obitelj koja je funkcionalna, to onda dobro prolazi i oni se često zapošljavaju i to je dobra situacija, ali imamo jako velik broj obitelji koje nisu funkcionalne, pa ti mladi ljudi onda nemaju sustavnu podršku kod prvog zapošljavanja, kod pronalaska smještaja ili nečeg drugog, tako da su njihove šanse za uspjeh u životu minimalne, odnosno, gotovo nikakve. Osobe koje su kod nas na smještaju i koje imaju teža intelektualna oštećenja te kojima će pomoć biti potrebna do kraja života, ako nemaju primarnu obitelj koja dobro funkcionira i sposobna je brinuti o njima, smještavaju se u neki od centara za rehabilitaciju. Nešto najsličnije tome ovdje na našem području su Dom Lobor–grad i Bidružica, a tu je i Dom “Nada” u Karlovcu. To su ustanove s kojima imamo suradnju. Međutim, ako se poklope negativni faktori, dakle, primarne obitelji koja nije funkcionalna i sustav koji ne pruža podršku prilikom zapošljavanja ili pronalaska smještaja, šanse za uspjehom u životu su minimalne i tu onda dolazi do poništenja svog našeg rada. Ti ljudi su prisiljeni odati se sitnom kriminalu, često to ode i u alkoholizam. Kod cura se javlja promiskuitetno ponašanje i mnogo neželjenih trudnoća, često mijenjaju životne partnere i imaju jako puno djece. To je realnost i od toga ne smijemo bježati. Apsolutno se vidi potreba za sustavom koji bi pružao ozbiljniju podršku tim ljudima prilikom zapošljavanja i pronalaska smještaja nakon što završe školu i napuste centre. To bi bilo ključno za njih da bi imali neku šansu za uspjehom u životu. Bez toga, bojim se da to neće ići – zaključuje ravnatelj.
