Prva asocijacija na maltezere za većinu ljudi su bijela dlaka, zbog koje izgledaju poput malenih snježnih loptica, te njihove malene tamne oči. Valentina Bocak iz Stubičkih Toplica uzgojem maltezera bavi se već 11,5 godina, a svoju je prvu maltezericu Zaru nabavila prije 13 godina. Ovu zagorsku uzgajivačicu pasa posjetili smo u njezinom domu, a čim nam je otvorila vrata, dočekalo nas je njezinih šest maltezera, veselo skačući i pozdravljajući nas mahanjem repa, pa smo njihovu veselu i dobroćudnu narav, odmah prepoznali. Pa ipak, njihova vlasnica naglašava da svaki od njih, iako su iste pasmine, ima svoj poseban karakter.

Zanimalo nas je zašto je baš od svih pasmina pasa, odabir ‘pao’ na maltezere.  

– Cijeli život imam pse, ali nikada nisam imala psa s ‘papirima’, pa sam odlučila nabaviti psa s rodovnicom. Prvotno je bio plan nabaviti pudlicu, ali sam ipak završila na maltezerima. Prva maltezerica Zara je iz hrvatske uzgajivačnice “Stella di Zara” iz Zadra. Ona je došla 2008. godine, a 2009. godine kupila sam Flasha, koji je baš izložbeni pas. Tako smo Flash i ja krenuli smo na izložbe, dok Zara nije izložbeni pas, ona je samo ljubimac. Imala je jedno leglo i to je to – kaže naša sugovornica.

Otkrila nam je da se za uzgoj maltezera odlučila zato što su oni maleni i samim time nisu previše zahtjevni. Nemaju neki miris, lijepe su konstitucije, odnosno, imaju lijepo tijelo te lijep izraz lica i dlaku, a kako kaže, privukla ju je i njihova jako dobra narav. Bocak nam je pojasnila kako je uzgoj maltezera zahtjevan, kako vremenski, tako i financijski, a svaki pas ne može ići u uzgoj.

– Da bi pas mogao ići u uzgoj, on treba proći uzgojni pregled, gdje se utvrđuje ima li uopće dovoljno karakteristika pasmine. Neki psi dobivaju negativne ocjene na uzgojnim pregledima – rekla je naša sugovornica, pa dodala kako savršeni pas ne postoji jer uvijek postoji neka mana koja se onda nastoji popraviti izborom parnjaka.

– Primjerice, neki pas ima savršeno tijelo, ali nema dobru dlaku. Nema svilenkastu dlaku, već onu koja je suhasta, pa se ona petlja. Svi oni bi po standardu trebali imati svilenu dlaku, pa se, da bi se to ispravilo, bira mužjak koji, uz sve one karakteristike koje su dobre, ima svilenu dlaku. Što se tiče uzgoja, potrebno je savjetovati se i učiti – pojasnila je Bocak.

Ističe i kako njeni psi koji imaju rodovnicu ne trebaju ništa češće odlaziti veterinaru nego druge životinje koje su kućni ljubimci. Idu, kao i svi ostali, na redovna cijepljenja i preglede, a ova uzgajivačica posebno naglašava da, kada bilo tko ima bilo kakvu životinju, tada se za nju treba i brinuti.

Znatiželjno smo je upitali što je s prehranom, ima li tu neka posebnost.

– Ne jedu samo Pedigree jer je to, možemo reći, kao McDonald’s za životinje. Takva je hrana prepuna soli. Hrana se mjeri po kvaliteti i sadržaju mesa, važno je da nema previše aditiva i soli. To je jako bitno jer njima sol smeta. Kad im kuham, kuham im bez soli, tako da su dosta na kuhanoj hrani – ističe Bocak.

Budući da joj ništa vezano uz psiće ne predstavlja opterećenje, na naše pitanje koliko im zapravo vremena u danu posvećuje, odgovara kako, budući da to radi iz ljubavi, ni sama ne zna, ali da se može reći kako za njih izdvaja puno vremena. No, dobra je stvar što maltezeri nisu previše zahtjevni što se tiče šetnje, dakle, ne zahtijevaju posebne i duge šetnje, već im je dovoljna šetnja dvorištem.

Važnost socijalizacije

Zanimalo nas je i što se od njih očekuje na izložbama i kakvi uopće moraju biti psi za izložbe.

– Na izložbama se od njih očekuje stav, točno određeni hod. Imamo ring dresuru na nivou klubova. Ima nekih entuzijasta koji sami organiziraju ring dresure, na kojima se onda sretne više pasmina pasa. Svi psi koji idu na izložbe, moraju biti socijalizirani, što znači da ne smiju biti opasni ni za ljude ni za druge životinje. Moraju dozvoliti da ih se ‘prepipava’. Kad ih sudac ocjenjuje na stolu, kreće se s pregledom na glavi, a završava na repu i pas to mora dozvoliti. Tako da se oni od malena dosta uče socijalizaciji, što s ljudima, što s drugim psima. Upravo zbog toga, volim ih dok su mali davati ljudima u ruke, tako da se što više navikavaju na njih. No, u leglu postoje i psi koji su plašljivi i takvog psa treba prepoznati i znati da od njega nećete dobiti izložbenog psa jer on to nema u sebi. Možete ga prisiliti, ali taj pas u tome ne uživa, pa bi to onda u principu za njega bilo mučenje. Na psu se prepoznaje kad uživa u tome. Primjerice, Flash zauzima stav “ja sam došao, gledate me, ja sam lijep“ i on sve to odrađuje sam. To treba tako i biti, psa se ne smije vući, on treba ići praktički sam na uzici, s kojom ga ne smijete stezati. Rep mora biti po standardu prema gore, a Flash je tu zaista super. On sve sam odradi, sam zauzme stav koji treba. Nisu svi takvi, no to se može uvježbati – kaže uzgajivačica.

Cijeli taj proces socijalizacije, ističe, započinje vrlo rano, no sve kroz igru, bez ikakvog forsiranja i naređivanja, tako da njima ipak sve to bude zabavno.

– Kroz par mjeseci ga već postavljate u stav. Nagrađujete ih, s puno maženja. Psi mogu s natjecanjem u pravilu krenuti već s tri mjeseca, ali ja ih ne vodim tako rano, već krenem s pet ili šest  mjeseci, jer to mi je ipak prerano. Dolazak na izložbu je isto neka vrsta vježbe, gdje vidite kako se pas ponaša u ringu, je li siguran ili uplašen, kako hoda, kako reagira na vas i druge. Vidite je li to pas za to ili ne, tako da to se treba probati, pa ako ide, ide, a ako ne, ništa, on jednostavno postaje ljubimac – ističe Bocak.

Otkrila nam je i koji joj je najdraži dio sudjelovanja na izložbama.

– Najdraži mi je onaj dio nakon izložbe, kad ih spremim i pustim da kroz ring trče kuda ih volja. Oni na izložbi, iako je to zabava, osjećaju stres od ljudi, jer ipak se radi o natjecanju, pa, baš kao i u svakom sportu, osjećaš nalet adrenalina, hoćeš li pobijediti ili nećeš. I oni to sve osjećaju, stoga kad izložba završi, malo relaksacije odlično im dođe – kaže naša sugovornica, pa otkriva da izložbe nisu samo natjecanje, već je to i druženje, pa prevladava ugodna atmosfera.

– Na izložbi vlada natjecateljski duh, u ringu smo si svi suparnici, ali ima puno dobrih ljudi, tako da smo si međusobno dobri – zaključuje Bocak.

Zanimalo nas je i koliko dugo traje priprema maltezera za izložbu.

– Priprema traje otprilike pet sati. Znam se šaliti s onima koji imaju francuske buldoge, da je lako doći s psom gdje uzmeš vlažnu maramicu prije ringa, malo ga obrišeš i spreman je, a ja budem u pogonu već od prethodnog dana. Tako da nije isto, no netko tko to voli, nije mu problem, ali to onda zaista moraš voljeti. Kad se pripremaju za izložbu, njihova se dlaka uređuje svaki drugi ili treći dan. Dlaka mora biti duga, da se vuče po podu. Ona se šiša, ali je duga. Tada su u papilotnama koje služe za očuvanje dlake 24 sata. Njihova dlaka stalno raste i ne pada. Kada ga češljate, baš kao i mi kosu, pa nam vlas ostane u četki, tako i njima dlaka, ali inače njihova dlaka ne pada i stalno raste. Kupaju se otprilike svakih mjesec dana, kad se uprljaju. Ponekad im je potrebno šape oprati svaki drugi dan, dakle, nema tu pravila. Obavezno se kupaju svojom kozmetikom, nikako ne ljudskom. Sama ih kupam i friziram. Za izložbu također sve sama pripremam. Trebalo je vremena da to sve naučim – kaže naša sugovornica.

Uz osmjeh otkriva i da njezini psići kupanjem nisu baš oduševljeni, štoviše, kada shvate što im se sprema, nijednog nema u blizini, ali s druge strane, nakon kupanja ponosno pokazuju da su čisti.

Brojna priznanja

Flash je Valentinin najnagrađivaniji pas. Osvojio je toliko priznanja, nagrada, pehara i rozeta da se njegova vlasnica svih tih titula ne može ni odjednom sjetiti, no ipak nam je neke izdvojila.

– Četiri je puta bio “Best in show”, dakle, najljepši pas izložbe koji se izabire između svih deset skupina pasa na izložbi, zatim je nebrojeno puta osvojio nagradu “Best of breed”, za najljepšeg psa pasmine, ni sama ne znam koliko puta je bio “Best of group”, što znači najljepši pas devete skupine, u kojoj ima 27 pasmina – ističe ponosna vlasnica.

Prisjetila se i jedne anegdote s izložbe. Bilo je to, kazala je, kada je Flash imao pet godina i nije uopće s njime planirala ići na bis, no prijateljica s kojom je došla na izložbu, koja je sutkinja baš kao i Bocak, uspjela ju je nagovoriti. Tada su dobili grupu i pobijedili na izložbi.

Upitali smo je i kako je došlo do toga da postane nacionalna sutkinja Hrvatskog kinološkog saveza.

– Do toga je došlo slučajno. Razmišljala sam: “Idem na izložbe, pa zašto ne bih onda bila i sudac?“ Pet godina trebate biti u Hrvatskom kinološkom savezu i aktivno sudjelovati na izložbama, prijavite se da biste htjeli biti sudac, pa onda prvo volontirate kroz 10-ak izložbi, primjerice, kao zapisničar ili vođa ringa, a tek onda se ide na stažiranje. Svaku pojedinu pasminu koju želite prijaviti, morate odraditi sa sucem koji sudi. Tada se educirate, idete na usmeni i pismeni ispit. Polažete ga pred komisijom HKS-a. Odjednom smijete polagati pet pasmina, tako da je postajanje sutkinjom trajalo oko dvije, skoro tri godine. To mi predstavlja i zabavu, ali i obavezu jer morate poznavati pasminu koju sudite. Morate znati kako taj pas treba izgledati, koje su mu diskvalifikacijske mane, koje su mu manje greške, a koje su mu teže. Sve to trebate znati da biste znali dobro suditi – ističe.

Otkrila nam je i planove za budućnost.

– S najmlađom ženkom planiramo parenje, nadam se da će uspjeti jer to nikada ne znate. Ljudi kada traže psa, često izraze želju da bi htjeli ženku jer misle da su one mirnije, ali to uopće nije tako. Uvijek radije preporučujem ljudima da, kad uzimaju ljubimca, uzmu mužjaka – kaže naša sugovornica, pa otkriva i koje su one manje lijepe strane njezinog hobija, u kojem istinski uživa.

– Nisam oduševljena, kada prodajem pse, da se ljudi dalje bave uzgojem i izlaganjem. Ne volim to jer to ne može svatko. Po pravilima HKS-a, smijete imati leglo jednom godišnje, dakle, praktički svako drugo parenje, ali neki to znaju imati u svakom, i takva hiperprodukcija mi je grozna jer može doći do iskorištavanja samo za parenje – zaključuje Valentina Bocak.