Sjemeništarac Martin Fiket iz Zaboka

“Uvijek sam želio biti vojnik i služiti domovini, ali me Krist uzeo k sebi, da služim Njemu i svim ljudima“

Objavljeno: 03.05.2020. zagorjeinternational

Kršćanska zajednica, živa i dinamična, uvijek teži da njezini članovi prepoznaju svoje darove i sposobnosti te da ih kroz životni put otkrivaju i razvijaju, kako bi ostvarili svoj životni poziv. Otkriti Božji poziv u sebi, uz pomoć roditelja, prijatelja i zajednice, znači usmjeriti svoj život prema ispunjenju kroz rad kojim služimo društvu i gradimo sebe kao osobu. Ili kako to kaže Konfucije: “Ako izabereš posao koji voliš, nećeš trebati raditi ni dana u svom životu.“ Specifičan poziv u Crkvi svakako je krenuti putem svećeništva. U Župi Zabok ponosni su na daru svećeništva svojih petero župljana koji djeluju u raznim krajevima. To su vlč. Blaž Bartol, vlč. Stjepan Lončar, vlč. Robert Šreter, vlč. Damir Ivanek i vlč. Tomislav Krajačić. Ponosni su i na to što je na Božji poziv odgovorio i Martin Fiket, koji je danas sjemeništarac treće godine, pa su uoči današnje Nedjelje Dobrog Pastira i Svjetskog dana molitve za duhovna zvanja, na svojoj župnoj stranici objavili intervju s Martinom, koji prenosimo u cijelosti.

Kada si i kako shvatio da je biti svećenik tvoj životni poziv?

To je dosta teško za objasniti. Mnogi misle da kad netko osjeti poziv, da je to nešto spektakularno i čudesno. Mogao bih reći da sam iz nekog nerazumljivog razloga počeo razmišljati o odlasku u sjemenište, ali glavnu ulogu u toj mojoj odluci imao je Veliki tjedan 2017. godine, točnije Veliki četvrtak, prilikom obreda pranja nogu, kada je svećenik kao Isus prao nama noge i sebe ponizio i pokazao da je tu za nas, a ne mi za njega.

Jesi li u kojem trenutku posumnjao da to možda ipak nije za tebe?

Jesam. Nekoliko puta sam razmišljao o tome što bih još mogao biti u životu, ali se nekako uvijek vratim na to da želim služiti Gospodinu kao svećenik. Bez obzira na to što mislim, kada na Svetoj Euharistiji svećenik podiže hostiju i kalež koji su se po njegovim posvećenim rukama pretvorili u Tijelo i Krv i kada započne: “Po Kristu, i u Kristu, Tebi Bogu, Ocu svemogućemu, u jedinstvu Duha Svetoga, svaka čast i slava u sve vijeke vjekova”, tada mi je u mislima samo Isus i ja koji mu želim služiti kao svećenik.

Koliko se tvoj životni poziv danas poklapa s onime što si kao dijete zamišljao da ćeš biti kada odrasteš?

Jedino što se poklapa jesu disciplina u sjemeništu i disciplina u vojsci. Naime, uvijek sam htio biti vojnik i služiti domovini, ali me Krist uzeo k sebi da služim Njemu i svim ljudima.

Opiši nam jedan dan u sjemeništu.

Niti jedan dan nije isti. Uzmimo za primjer četvrtak, koji nam je u sjemeništu, nakon nedjelje, najljepši dan jer ima najviše duhovnih sadržaja koji nas pred kraj radnog tjedna opuste i daju nam snage. Budimo se u 6.30, nakon čega obavljamo jutarnju tjelovježbu i higijenu, pa se onda u 7 okupljamo u sjemenišnoj kapelici na misi, nakon koje nam u 7.30 počinje doručak, pa škola, koja traje od 8 do 14 sati. U 14.05 se svi zajedno okupljamo u blagovaonici i ručamo. Od 14.25 nam počinje slobodno vrijeme, koje koristimo za odmor jer nam u 16.30 počinje strogi studij koji traje do 18.15, kada nam počinje molitva krunice koja je od 18.30. Krunicu molimo ili u našoj kapelici ili ako je lijepo vrijeme, vani u dvorištu. U 19 se ponovno okupljamo za večeru, nakon koje smo slobodni do 20 sati, kada nam počinje još jedan kraći studij, na kojem su nam omogućene instrukcije iz svih zahtjevnijih predmeta u školi. Studij traje do 21.15 i nakon njega nam u 21.30 počinje klanjanje pred Presvetim, na kojem možemo Gospodinu predati sve svoje probleme, misli, molitve i zahvale.

Kako na tvoj životni poziv, ali i životni stil, reagiraju tvoji prijatelji?

Iako veći dio mojih prijatelja ide više za svjetovnim, nego za duhovnim, oni su uvijek tu kao potpora i nikad mi nisu rekli da bih trebao odustati od svog poziva. Puno mi znače u životu i znam da uvijek imam nekoga na koga mogu računati, a da to nije moja obitelj.

Koliko dnevno vremena provedeš u molitvi?

Ovisi o danu. Može biti do 20 minuta, a može i preko sat vremena, ali najčešće je to između 20 i 25 minuta.

Čemu ćeš posvetiti svoje zvanje?

Posvetit ću ga Kristu i pomaganju ljudima da prihvate i dozvole Gospodinu da uđe u njihov život.

Što misliš, zašto mladi nakon svete potvrde odlaze iz Crkve?

Mislim da odlaze jer idu u crkvu pod pritiskom roditelja, koji žele da im se dijete krizma, pa im crkva ostaje u sjećanju kao nešto što se mora i imaju osjećaj da nemaju svoju volju, nego im se nameće neko mišljenje i obaveze.

Na koji se način uključuješ u vjerski život svoje župe?

Kada sam na slobodnom vikendu, idem na mise i ako bilo kako mogu, pomognem župniku, na farofu ili u crkvi i oko nje, uvijek se priključim ako mogu, zajedno s ostalim suradnicima.

Što bi savjetovao mladima koji žele ići tvojim putem, bilo u svećeništvo, bilo u redovništvo.

Moj savjet je da poslušaju svoje srce jer ako je u srcu mir, onda je to ispravna odluka. To može biti i teško, ali moramo znati da nam Bog nikad ne daje križ koji mi ne možemo nositi. Možda se taj križ čini težak, ali uz Božju pomoć, možemo ga nositi do cilja.