“Ravnateljica knjižnice kojoj bi bilo primjerenije radno mjesto ravnateljice zatvora, otjerala djecu koja su došla nenajavljeno“ – sadržaj je to objave podijeljene u Facebook grupi “Krapina“ koja je nedavno izazvala lavinu komentara i dotakla se, kako su mnogi pisali, “vruće teme“, Gradske knjižnice Krapina i njene ravnateljice Vesne Jelić. Prema komentarima članova grupe, koji su uglavnom bili negativni, objava se odnosila na slučaj koji se dogodio u Gradskoj knjižnici Krapina kada je navodno, ravnateljica otjerala učenike osnovne škole koji su u posjet došli nenajavljeni.
– Taman sam dolazio na posao i vidio učiteljicu kako s djecom stoji ispred knjižnice te ih upitao kako to da čekaju vani. Učiteljica mi je objasnila kako su došli u posjet knjižnici, no da ih je ravnateljica otjerala van, jer je njihov posjet bio dogovoren za dan ranije. Kako je rekla, dan ranije nije s djecom izlazila jer je bilo ružno vrijeme, a smatrala je da ne bi trebalo biti problema ako dođu drugi dan – ispričao nam je Zdravko Štefanić bivši ravnatelj, a trenutno voditelj matične službe u Gradskoj knjižnici Krapina.
Burnoj raspravi u Facebook grupi pridružila se i Ivana Nežmahen, zaposlenica Gradske knjižice koja radi na mjestu čistačice, a koja nam je rekla kako postupak ravnateljice nema opravdanja, jer bi knjižnica trebala svima dostupna, a tog je dana bila i prazna. Međutim, nije to jedino na što se Ivana u svojim komentarima osvrnula.
– Prekipjelo mi je i jednostavno sam odlučila javno progovoriti o tome kako se dotična ravnateljica iživljava i provodi kontinuirani mobing nad svim djelatnicima Gradske knjižnice – govori nam Ivana te dodaje kako joj je ravnateljica nakon toga, kad je došla na posao, zaprijetila da više ne smije na društvenim mrežama pisati o ničemu što se odnosi na nju ili na knjižnicu.
Božićnice i uskrsnice
– Zabranila mi je objavljivati i bilo kakve slike i video snimke, jer sam postavila sliku mačke koju je pronašla na cesti i mjesecima je dovodila sa sobom na posao u knjižnicu. Ona se dnevno tom mačkom bavila dva do tri sata i izvodila je u šetnje, a sve to za vrijeme radnog vremena. Isto tako puštala ju je da hoda knjižnicom pa je tako znalo biti sve zapišano, raskopala je tegle s cvijećem i grickala igračke na dječjem odijelu – objasnila je Ivana dodavši kako je već navikla na prijetnje i takvo ponašanje od strane ravnateljice Jelić jer su njeni problemi s njome započeli već tijekom ravnateljičinog prvog mandata, odnosno 2006. godine kada je imenovana za ravnateljicu.
– Do našeg prvog sukoba došlo je zbog njenog nepoštivanja Kolektivnog ugovora i neisplaćivanja materijalnih sredstava na koje sam imala pravo. Tijekom tri godine osim gole plaće nije mi isplatila nijedne božićnice, uskrsnice kao ni jubilarnu nagradu, regres ni putne troškove. Iako sam je duže vrijeme upozoravala na to, ona je mene i moja prava jednostavno ignorirala ili mi je znala odgovoriti kako knjižnica nema novca – prisjeća se Ivana Nežmahen te govori kako se naposljetku za svoja prava odlučila izboriti sudskim putem.
– Zbog njenog aljkavog posla odlučila sam dići tužbu protiv knjižnice i dobila sam spor. Isplaćeno mi je tada otprilike 50 tisuća kuna, a uz sudske troškove i kamate firmu je to koštalo oko 70 tisuća kuna. Međutim, nikome ništa, ona za to nikada nije odgovarala nego je za nagradu prošle godine ponovno imenovana ravnateljicom – ispričala nam je Ivana te dodala kako su tek tada za nju počeli pravi problemi.
– Kada je čula da sam podigla tužbu jasno mi je rekla kako smo mi dvije sada u ratu. Na početku je od mene tražila da povučem tužbu i davala mi rok od tri dana ili ću dobiti otkaz. Prijetila mi je i preko mog bivšeg muža i mojih prijatelja. U tom periodu dok je bila ravnateljica vršila je veliki pritisak i mobing na mene, ali i na ostale zaposlenike. Između ostalog, zloupotrebljavala je svoj položaj i na štetu same knjižnice. Tako je primjerice došla s bivšim suprugom i skinula novi radijator u knjižnici i odnijela ga sebi doma, a u knjižnici postavila stari od doma, a isto je napravila i s novim slavinama kao i sa sofom koju je knjižnica dobila na korištenje. Uglavnom prisvaja si sve što joj treba, a da za to nikome ne odgovara – govori nam Ivana.
Njene navode potvrđuje nam i Zdravko Štefanić, bivši ravnatelj, a trenutno voditelj matične službe u Gradskoj knjižnici Krapina te govori kako Ivana nije jedina kojoj nisu isplaćena novčana sredstva.
Kolektivno nezadovoljstvo
– Ravnateljica nije ni meni kao ni drugim zaposlenicima isplaćivala pojedine naknade na koje imamo pravo temeljem Kolektivnog ugovora, samo što se mi ostali nismo odlučili na tužbu. Meni je recimo jubilarnu nagradu isplatila u umanjenom iznosu, odnosno dala mi je onoliko koliko je ona u tom trenutku smatrala da može dati. Bilo je tu i drugih nepravilnosti koje su rezultirale time što smo mi, nakon tri godine njezina mandata napisali kolektivan dopis i dostavili ga gradonačelniku – rekao nam je Štefanić opisujući ravnateljicu kao totalno apatičnu osobu, sklonu vrijeđanju, omalovažavanju i maltretiranju drugih.
– Svi mi na dnevnoj bazi od nje dobivamo “komplimente“ da smo nepismeni, nesposobni, lijeni i slično. Samo neki od slučajeva koji pokazuju kakva je zaista osoba je recimo primjer kada sam bio na godišnjem odmoru i zvala me da se vratim na posao, što sam ja odbijao pa mi je slala upozorenja s mogućnošću otkaza. Pa zatim jedna stvarno degutantna situacija, kada smo dobili bonove za Uskrs trebali smo račun dostaviti ravnatelju da ga potpiše, a ona je pred svima glasno iščitavala te račune i komentirala tko je što kupio. Pa je kolegici slala poruke u ponoć da mora doći u knjižnicu i dežurati jer smo imali nekih problema s poplavom. Kada shvati kako nekome ne ide neki posao od ruke, obavezno će mu uvaljivati taj posao, pa je tako meni, koji sam vješt s poslovima na kompjuteru poslala uređivati izlog, a kolegica je morala odraditi posao na kompjutoru. Što da vam kažem, mogao bi roman napisati koliko je takvih situacija bilo – govori nam Štefanić.
Na njega se nadovezala i Ivana govoreći kako je njoj nedavno oduzela ključeve knjižnice, a kao razlog joj je navela da je promiskuitetna osoba koja u večernjim satima u knjižnicu dovodi muškarce.
– Oduzela mi je ključeve koje sam imala 33 godine, a kolegicama govori kako mi se u očima vidi da sam željna seksa – objašnjava Ivana.
Psihijatrijsko liječenje
Kako sve to nije nimalo bezazleno dokazuje medicinska dokumentacija koju nam Ivana pokazuje, govoreći kako je zbog maltretiranja na poslu imala nesanice, grčeve, povraćalo joj se, te je potražila psihijatarsku pomoć.
– Nakon što sam obavila sve pretrage, upućena sam na liječenje u dnevnu bolnicu Vrapče, gdje sam bila tjedan dana. Međutim, ni to nije moglo proći bez uplitanja ravnateljice koja je nazivala mog doktora koji me naposljetku poslao na posao, rekavši kako ravnateljica ima pravo kad kaže da ne može računati na takve radnike, te da sam ja problematičan pacijent – govori Ivana.
Osim Ivane, stručnu psihijatarsku pomoć u jednom je trenutku potražio i Štefanić, ali i Saša Sobol koja već šest godina radi kao knjižničarka u Gradskoj knjižnici, a trenutno je na liječenju u Klinici za psihijatriju “Vrapče“, nakon što joj je dijagnosticirana depresija uzrokovana stresom na poslu i mobingom. Kako nam je ispričala, od kad je počela raditi u knjižnici, unatoč njezinom trudu da s ravnateljicom Jelić izgradi neki normalan odnos, to joj nikako nije polazilo za rukom.
– Od samog početka mog dolaska u kolektiv ona mi je jednostavno dala do znanja da sam ja, kao i svi drugi kolege, daleko ispod nje. Sve je kulminiralo kada je postavljena na mjesto ravnateljice, iako je na natječaj bilo prijavljeno i drugih, sigurno kompetentnijih kandidata. Situacija je iz dana u dan postajala nepodnošljivija. Riječ je o konstantnom podcjenjivanju, kako mene tako i kolega, a znala mi je čak i pred njima prigovarati i komentirati kako sam to došla obučena na posao, što je stvarno neugodno. Kad sam otišla na bolovanje zvala je i moju doktoricu, tako da si stvarno uzima za pravo i ono što nikako ne bi trebala. Ona očekuje da sve bude podređeno samo njoj i jako podcjenjuje ljude. Nikada ne prihvaća tuđe savjete nego sve mora biti onako kako je ona rekla – kazala nam je Saša Sobol te dodala kako, što se tiče struke, smatra kako je Jelić stvarno najstručnija, no kako kaže, što se tiče njenih socijalnih kompetencija i odnosa s ljudima, apsolutno ne bi trebala raditi na mjestu ravnateljice jedne javne ustanove.
O cjelokupnoj situaciji razgovarali smo i s Miljenkom Benc, sindikalnom povjerenicom i knjižničarkom Gradske knjižnice Krapina.
– Kao sindikalna povjerenica mogu potvrditi kako u knjižnici postoji mobing od strane ravnateljice prema zaposlenicima. Išle su mnoge prijave preko sindikata u središnjicu, a isto tako i ja sam ih osobno slala, zbog toga što me ravnateljica nazivala u neprimjereno doba dana, recimo oko ponoći i od mene tražila da izvršavam neke zadatke. Iako je mobing najveći problem, krši i neke druge zakonske propise, pa smo isto tako preko Sindikata slali pritužbe da krši Zakon o radu koji kaže da se zaposlenicima mora sedam dana unaprijed dati raspored rada, što naravno ona ne poštuje. Nije nikako fer ni zakonito da sedmero ljudi ovisi o volji jedne osobe. Tu je dakako i neprimjerenost u svakodnevnom ponašanju, od njenog vikanja na zaposlenike do vrijeđanja i omalovažavanja. Jednostavno s njome je nemoguće raditi, a ako joj se na bilo koji način pokušate suprotstaviti odmah dobivate upozorenje s mogućnošću otkaza što je njoj uobičajen način upozoravanja djelatnika – govori nam Miljenka Benc te objašnjava kako je ono najžalosnije što joj ni korisnici nisu na prvom mjestu.
(Ne)nabava knjiga
– Korisnici nam više nisu prioritet. Dok smo nekada za njih nabavljali knjige i prilagođavali radno vrijeme, sad su nam oni samo usput dok obavljamo masu drugih zadataka delegiranih od ravnateljice. Ravnateljica se ponaša kao da je knjižnica njeno privatno vlasništvo, ni ne naručuje nove knjige čime izravno zakida naše korisnike. Znači, šest mjeseci sustavno uopće nije bilo nabave. Ne znam koju viziju ona ima, ali to sigurno nije dobrobit korisnika i razvijanje knjižnice, jer po tom pitanju ne radi ništa. Dokaz tome je i recimo što nijedan student krapinskog Veleučilišta nije učlanjen kod nas, unatoč činjenicama da je članarina za njih povoljnija te da Sveučilište nema svoje knjižnice – rekla nam je Miljenka Benc.
Razgovarali smo i s Božidarom Glasom v. d. ravnateljem Općinske knjižnice Stubičke Toplice, koji nam je rekao kako je s ravnateljicom Jelić bio redovno u kontaktu u periodu otvaranja knjižnice u Stubičkim Toplicama.
– Ona je tada obnašala dužnost voditeljice matične službe za sve knjižnice na području Krapinsko – zagorske županije, tako da je bila stručno nadležna i po pitanju otvaranja naše knjižnice. A ja sam dakle bio zadužen za rješavanje svih pravnih i stručnih poslova kako bi knjižnica mogla početi s radom. Od samog početka stvarala nam je probleme. Naime, uvijek bi nam na novo zadavala neke zadatke koji, kako nam je govorila, trebaju biti napravljeni da bi knjižnica mogla početi s radom. Kako smo mi iz mjeseca u mjesec uspijevali realizirati te njezine zadatke i zahtjeve, tako bi ona tražila ponovno nešto novo. Riješio sam sve početne radove, nabavio knjige, uveo početni račun za knjige, prenamijenio prostor, no sve to nije bilo dovoljno. Ona je i dalje nalazila nedostatke, pa je tako primjerice kritizirala kako nam police van dimenzija, pa se raspitivala koje je čvrstoće pod i od kojeg su materijala fotelje u čitateljskom kutku i slično. Tako je to trajalo otprilike šest mjeseci, a da se nikako nismo uspjeli dogovoriti – objašnjava nam Božidar te dodaje kako se naposljetku odlučio obratiti Ministarstvu kulture kako bi čuo i njihovo mišljenje.
– Odgovor Ministarstva kulture bio je kako oni ne vide ništa sporno pri otvaranju knjižnice, tako da su samo potvrdili ono u što sam i sam bio uvjeren – rekao je Božidar te dodao kako ga je sve to koštalo mnogo živaca, a da kad je čuo da su zbog nje neki od njegovih kolega završili i na psihijatarskom liječenju, odlučio je da će sa svojom pričom izaći u javnost.
– Nama smisla da jedna takva osoba obavlja dužnost ravnateljice knjižnice i radi probleme, kako svojim zaposlenicima, tako i svim drugim knjižnicama u županiji. Znam sigurno desetak kolega knjižničara koji su ogorčeni njezinim postupcima. Tome jednostavno netko mora stati na kraj – zaključio je Božidar Glas.
Ravnateljica Vesna Jelić upoznata je sa svim optužbama te je pristala za Zagorje International komentirati sve za što je se optužuje.
– Pod kraj svoje profesionalne karijere kad očekujete, ako ne javne lovorike, ono barem privatna priznanja, doživljavam nešto što prije nikad nisam doživljavala, ali dobro to je Internet, to su društvene mreže, a ljudi žive u uvjerenju kako mogu pisati sve što misle, jer se skrivaju iza lažnih ili pseudoprofila – kazala nam je Jelić te pojasnila kako je došlo do nesporazuma s grupom djece koju navodno nije pustila u knjižnicu.
Facebook optužbe
– Najvažniji posao nas knjižničara je pružanje usluga članovima knjižnice, dakle, onima koji imaju člansku knjižnicu, no radimo i različite kulturne, javne, obrazovne, izložbene i druge aktivnosti. Za one koji još nisu korisnici, a mi bismo htjeli da to postanu, organiziramo promotivne aktivnosti, prilagođene uzrastu djece, učenika osnovnih ili srednjih škola i studenata. Tako predškolarcima, učenicima u osnovnim i srednjim školama nudimo organizirano upoznavanje s radom naše knjižnice, s njenim zbirkama i fondovima, naravno uz prethodnu najavu na razini škole i knjižnice, kako bismo sve uspjeli pripremiti. Ova praksa da se unaprijed kontaktira knjižnicu postoji već dva desetljeća, nije novost. Takav je bio plan i s učenicima Osnovne škole Ljudevita Gaja. Naša je namjera i inače prvi organizirani dolazak djece u narodnu knjižnicu, djece koja su tek kročila u obrazovni, školski sustav učiniti iznimnim događajem koji će dugo poslije pamtiti. Pri održavanju takvog jednog školskog sata pažljivo pripremamo i osmišljavamo sadržaje prilagođene njihovim mogućnostima koristeći suvremena metodička i didaktička, odgojna znanja i različite rekvizite. Međutim, prema mojim saznanjima učiteljica je preko njihove školske knjižničarke, bez razloga, otkazala grupni posjet učenika 4. studenoga, kako je bilo dogovoreno. Također nije dogovorila novi datum dolaska. Što je učinila? Bez znanja ravnateljice škole (ovo sam osobno provjerila kod tadašnje ravnateljice, gospođe Belošević), a pretpostavljam i bez znanja roditelja, izvela je djecu izvan školskog prostora i krenula u utorak, 5. studenoga u posjet knjižnici iza 10.30 sati. Kako sam tog trena bila na odlasku iz knjižnice, a u knjižnici je za info-deskom ostala samo jedna djelatnica u cijeloj knjižnici, pomoćna knjižničarka, koja nije ni po položaju, niti po kompetencijama zadužena, niti educirana za posao organiziranog vođenja, iznenadila sam se kad sam vidjela dvadesetak učenika s plavim kapicama kako idu prema knjižnici. Prva mi je pomisao bila da sam ja očito previdjela njihov dolazak, a da je njihov dolazak dogovoren. No, u kratkom razgovoru s učiteljicom sam ustanovila da je učiteljica samovlasno napustila školu. Također, voditeljica Dječjeg odjela, kolegica Salamon, koja ovakve aktivnosti obavlja u knjižnici u okviru svojega radnog mjesta, prema unaprijed dostavljenom rasporedu rada toga je dana dolazila na posao u 11 sati. Dakle, tog trenutka nije u knjižnici bilo nikog tko bi ovaj posao obavio. Potom sam nazvala kolegicu Salamon, koja putuje na posao iz Pregrade, s upitom da li može doći malo ranije na posao. Srećom po djecu ona je upravo u tom trenutku već dolazila prema knjižnici i nemalo se iznenadila kad ih je ugledala. Bez razmišljanja sam joj rekla da prihvati djecu i izvrši, doduše uz improvizaciju, ono što je dogovorila učiniti dan prije. To je i učinjeno. U cijelom tom nesporazumu iznenadila me količina zlonamjernosti koja se sručila isključivo na mene, ali je naravno naštetila i ugledu cijele knjižnice. Na jednom postu je jedna Krapinčanka na privremenom radu u Austriji, upotrijebivši moju profilnu fotografiju na Facebooku, što je kažnjivo, napisala da sam djecu istjerala iz knjižnice i da bih bila bolja kao ravnateljica zatvora (sic!). Na taj se post zalijepilo različitih emotikona, komentara i dijeljenja osoba koji uopće nisu članovi knjižnice, dakle onih koji se nikad u proteklih 25 godina koliko ovdje radim nisu susreli niti sa mnom, niti s knjižnicom, ali, eto, znaju bolje od mene kako i što radim(o). No, bez obzira na njih, ja svoj posao i dalje obavljam prema uzusima naše struke i ponosna sam na postignuća koja sam ostvarila u godinama koje su iza mene. Knjižnica je postigla status mjesta bez kojeg ne može za 1840 naših redovitih članova. Od 1994. godine, kada je knjižnica bila bez stabilnih izvora financiranja, bez stručnih zaposlenika, bez adekvatnog prostora postigli smo veliki iskorak u svim segmentima poslovanja. Koristim priliku pozvati sugrađane na učlanjenje u našu knjižnicu – objasnila je Jelić.
Mačke i ključevi
U objavi na Facebooku spominjalo se da ste na posao u knjižnicu dovodili i mačku koja je stvarala nered?
– U ponedjeljak, 27. svibnja jedna je pokisla djevojčica donijela u knjižnicu tri tek rođena drhturava mačića koje je pronašla odbačene uz Krapinčicu, s molbom da ih udomimo. Dvije kolegice nisu iskazale interese za udomljavanjem. Potom smo ih fotografirali i objavili na našem službenom profilu moleći sugrađane da ih udome. Sažalivši se nad njihovom sudbinom, odgovorila sam djevojčici da ću posvojiti jedno mače. I tako je Piko ušao u moj život. Povremeno sam ga dovodila u transporteru pred knjižnicu, a ponekad se on nedopušteno ušuljao u knjižnicu. Kako je moj ured u potkrovlju knjižnice, zamolila sam kolegice da me odmah obavijeste ukoliko mače uđe u knjižnicu koristeći priliku kada u nju ulaze korisnici. Kako u svijetu, pa i u Hrvatskoj postoji vrlo česta praksa udomljavanja mačke u knjižnici, pomislila sam čak da bi i naša knjižnica mogla možda biti mjesto u kojem obitava i mačka, tim više što je jedna potpuno bijela mačka iz susjedstva i prije dolazila u knjižnicu. Ali, eto pokazalo se da je, parafraziram Nenada Brixija, mačkama, a ne samo psima, ulaz u knjižnicu zabranjen. Da knjižnica ima nultu stopu tolerancije samo na moju mačku. Naročito spremačica, kaže Jelić i dodaje:
– Isto je tako jednom napisala kako se u knjižnici osjeća kao u zatvoru Alcatraz i to vjerojatno zato što sam joj oduzela ključeve od knjižnice. Učinila sam to iz razloga, kako sam i njoj rekla, jer ne želim da mi dovodi ikog u knjižnicu nakon radnog vremena. Tako da ja shvaćam da se oni ljute na mene i donekle čak to i razumijem, jer nakon svih komocija koje su imali na poslu prije, sada je ipak restriktivniji režim pa su i oni ljutiti – objašnjava Jelić.
Glede neisplaćenih materijalnih sredstava tijekom njenog prvog mandata na mjestu ravnateljice, kaže kako su tijekom 2005. godine radili na osamostaljivanju knjižnice koja je dotad djelovala u sklopu Pučkog otvorenog učilišta.
– Bila sam imenovana privremenim ravnateljem knjižnice u osnivanju te je moj zadatak između svega ostalog bio i izrada proračuna knjižnice koji se glavninom puni sredstvima iz proračuna našega osnivača, Grada Krapine. Bilo je to prije 14 godina i ako me sjećanje ne vara, planirala sam knjižnični proračun u visini od oko 750 tisuća kuna. No, dobili smo upola manje. Pisala sam gradskim službama učestale dopise, upozoravala ih da je ovo što su oni predvidjeli abnormalno malo i da nemamo ni za pokrivanje polugodišnjih troškova poslovanja. Uslijed takve situacije, nikome od zaposlenika, pa niti meni, nisu isplaćivani troškovi prijevoza i razni drugi rashodi koje svrstavamo u materijalna prava zaposlenika. Imala sam vezane ruke, mogli smo jedino ići u minus, ali smatram da se tako ne može raditi. Naša je spremačica svojedobno tužbom ostvarila svoja prava, uz određeno kašnjenje, zajedno s kamatama i sudskim troškovima. Ja osobni nisam išla u spor i nisam nikad ostvarila ta prava. Nakon nekog vremena zaposlenici su se organizirali u sindikat i tada je kroz mehanizme sindikalne borbe ostvareno potpisivanje kolektivnog ugovora i otada, od 2008. godine, svu sva prava zaposlenika njime regulirana – objašnjava Jelić.
Bila i policija
Glede optužbi za neprimjerenu komunikaciju, vrijeđanje i omalovažavanje, Jelić tvrdi kako u njihovoj ustanovi već dugo godina vlada sustavni nered.
– Važne se stvari nisu rješavale, od inventarnih knjiga, izrade pravilnika, utvrđivanja odgovornosti za čuvanja zbirki , računalne opreme i dr. Tako se npr. nisu izrađivale printane inventarne knjige od 2010. godine, tj. od vremena kada je meni istekao prvi mandat kao ravnateljici, a skupa informatička oprema otpisivana je bez valjanih dokaza i razloga otpisa. To onda ostavlja prostora sumnji da je netko otuđio ili otuđivao opremu. Također smo u ljeto 2018. godine, nakon što sam ponovo imenovana ravnateljicom knjižnice, po završenoj reviziji cjelokupnog fonda ustanovili da je “nestalo” par stotina primjeraka knjižnične građe koja se čuva pod posebnim uvjetima u Zavičajnoj zbirci, a k tome i još nekoliko tisuća knjiga iz tzv. općih fondova u vrijednosti od nekoliko stotina tisuća kuna. Kada nakon određenog broja godina i nagomilanog iskustva ponovo preuzmete kormilo i počnete uvoditi metode rada koje pojedincima ne odgovaraju jer se time sužava njihov prostor nerada, jasno je da nailazite na otpore koje mogu rezultirati glasnim govorom. Pa i s moje strane. Kada npr. uporno kolegi vraćam na doradu njegova izvješća o provedenim stručnim nadzorima u pojedinim knjižnicama u županiji, a on se ne pridržava mojih savjeta danih u najboljoj namjeri, ne preostaje mi nego napisati u e-poruci da po onome što je napisao ispada da je nepismen te da se mora nastojati skoncentrirati i napraviti kvalitetno izvješće. Što učiniti kada također taj isti kolega dobije zadatak istražiti koji su nakladnici u županiji objavili kakvu publikaciju tijekom protekle godine te pripremiti dopise za njih u kojima ih podsjećamo na zakonsku dužnost dostavljanja tzv. obveznog primjerka, a on vam nakon mjesec dana, koliko ste mu ostavili vremena, ne napravi ništa? Možete ga pitati na temelju čega očekuje da će dobiti plaću za protekli mjesec. I pitam ga, naravno, s nakanom da osvijesti da ja pratim radi li uopće. Kao odgovor dobijem fizičko izguravanje iz ureda uz psovke, nakon kojih sam zvala policiju na očevid. I ja ponekad kažem neke stvari koje se nekojoj od kolegica neće svidjeti, poput primjerice rečenice upućene jednoj od njih koja je glasila: “Isuse, pa kako ste se to obukli”. Naime, trebale smo ići obje na važan sastanak i smatram da u takvim situacijama moramo poštivati “dress code“, da nam odjeća treba biti izglačana i čista. Naravno, kolegici sam se nakon toga osobno ispričala – tvrdi Jelić, a na naš upit kako komentira da zaposlenici koji su na bolovanju smatraju da nije u redu da ona kontaktira njihove liječnike, zaključuje:
– Pitam ja vas, u čemu je nezakonitost nazvati liječnika opće prakse i pitati ga kada će se moj radnik vratiti na posao, ako je prošlo očekivano razdoblje bolovanja koje je procijenio sam liječnik opće prakse. Ja, kao poslodavac, to moram znati, jer ako se neće dugo vratiti, moram tražiti i naći zamjenu jer se neki poslovi ne mogu odgađati. A pitanje zašto je netko na bolovanju i koju dijagnozu ima, to me kao osobu može zanimati, ali kao poslodavac to nemam pravo pitati.