– “La damme blanche ili bijela dama”, kako od milja alpinisti zovu planinskog diva, Mont Blanc, za mnoge je samo san, za mnoge je bila loša odluka koja je završavala i plaćala se najskupljom cijenom. Za mene je pak bio jedan od snova koji sam si zacrtao i odlučio ga ostvariti, nakon što me ova planina već odavno fascinirala i očarala. Teško se bilo samo tako odlučiti popeti se na krov Europe, prvenstveno zbog mnogih opasnosti koje ondje vrebaju. S pravom se naziva najsmrtonosnijom planinom na svijetu, na kojoj je poginulo najviše ljudi – više od 1500 – počinje svoju priču 30-godišnji alpinist Andrija Jagečić iz Oroslavja, koji je 22. kolovoza i ostvario svoj san – osvojio je krov Europe.
U roku od 10 mjeseci kako se ozbiljnije bavi alpinizmom, uspio je osvojiti sve najvažnije europske vrhove, koji su mu ujedno i bili priprema za Mt. Blanc. S vremenom je stekao certifikat u Austriji o položenom naprednom tečaju koji je trajao tri mjeseca, a sastojao se od teorije i terenske obuke.
– Prije tog naprednog tečaja, kod popunjavanja upitnika, našlo se pitanje “Koliko dugo se bavite s alpinizmom i kakva su vam iskustva?” Nisam bio siguran što tu napisati jer sam ga imao minimalno. Izmislio sam kod ispunjavanja upitnika da se bavim s time nekoliko godina, jer sam se brinuo da me neće primiti zbog toga, zbog premalo iskustva, a htio sam učiti od najboljih. Znao sam da sam sposobniji od mnogih koji su imali više iskustva od mene. Sve što sam naučio i što znam, naučio sam na tečaju u roku od par mjeseci, od vrhunskih instruktora i to mi je bilo dovoljno i za teške uspone. Za ostale pripreme, fizičke i psihičke, pobrinuo sam se sam. Upornost i volja su bili neupitni, a to je bilo najvažnije od svega – ističe Andrija.

Kuloar smrti

Osjećao se, kaže, sposobnim odraditi Mt. Blanc još i prije nekoliko mjeseci, ali nije mogao naći ekipu koja bi s njime išla u to vrijeme. Mnogi su mu u zemljama gdje se penjao govorili da je to jednostavno premalo vremena, da ima premalo znanja za takav pothvat i da se godinama treba pripremati za takve uspone.
– Naravno, to je sve u mojoj glavi bilo brzo zanemareno, moje oči su bile usmjerene samo na Francusku i znao sam da me baš ništa neće odvratiti od mog nauma. Samo je bilo pitanje koliko ja to jako želim, a volja je bila sve. Pripreme i formu sam odrađivao i tempirao u teretani, dok sam sve ostalo odrađivao na manjim vrhovima do četiri tisuće metara – kaže.
Naposlijetku je napokon našao ekipu iz Zagreba s kojom se zaputio u Francusku prije tri tjedna. Ni manje padaline nisu im bile prepreka, sve do 3200 metara, do kuloara smrti koji je izrazito opasan zbog pada kamenja velikom brzinom. U tom trenutku odustalo nekoliko ljudi i pred kuloarom smrti, Andrija je ostao sam s dvojicom članova ekspedicije. Bila mu je želja da prođem kuloarom, jer se lavina kamenja smirila u tom trenutku, ali ostatak ekipe nije se složio s njime.
– Nije bilo ni smisla nastavljati dalje, jer smo saznali da je vrijeme toliko loše da naredna četiri dana nisu bila za penjanje, a ni za spuštanje iz doma Gouter, koji se nalazi na 3838 metara nadmorske visine, bez pomoći spasilačke ekipe – ističe ovaj mladi alpinist, te dodaje kako je tog dana čuo da je prilikom uspona na Mt. Blanc stradalo petero ljudi, a dvojica su bila upravo iz njegovog doma.
– Samo nekoliko sati prije mene, krenuo je Austrijanac iz mog doma, koji je pao u provaliju duboku 300 metara. Drugog je jak vjetar bacio s planine zbog gubitka ravnoteže na strmoj litici, dok je trećeg smrskalo kamenje. Bilo je i onih “odvažnih”, kojima savjeti nisu značili ama baš ništa i kojima je ego prevladao prije razuma. Naime, dvojica Ukrajinca odvojili su se iz naveza od svoje ekipe i krenuli prema vrhu, no na samom vrhu su se smrzli. Navodno helikopter nije stigao doći do njih po takvom lošem vremenu. Moja je avantura završila na 3200 metara i bolje da jest, jer u protivnom ne bih imao nikakve šanse preživjeti takvo nevrijeme – kaže Andrija, te dodaje kako taj peh i sve što je tog dana proživio, nije uspio slomiti njegov duh. Pozdravio se s Mont Blancom, ali ne zauvijek.
Odmah po povratku kući, počeo je tražiti novu ekipu za ponovni pothvat, ali kako potraga nije bila uspješna, naposlijetku je donio odluku – sjest će u automobil i odvesti se u Francusku, pa će ondje već pronaći nekoga. Odredio je da će to biti 21. kolovoza.
Ipak, nekoliko dana prije polaska uspio je pronaći alpinista iz Slovenije koji je bio zainteresiran, a i potkovan dobrim iskustvom u planinama. Igrom slučaja, pridružio im se još jedan iz Zagreba. Ovog puta, Andrija je izabrao da se ide najtežim smjerom do samog vrha. Dva smjera su s francuske strane, a jedan s talijanske, a on je izabrao onaj najteži iz razloga što je najljepši, najatraktivniji, sa puno adrenalina, ali i dosta opasan. Sve tri rute spajaju se u jednu na grebenu ispod samog vrha.
– Dok smo putovali pričali smo o svemu i svačemu, no nisam im previše govorio o mojoj prošloj avanturi da ih slučajno ne pokolebam, pogotovo zbog moje odluke da se ide teškim smjerom – ističe.

Upala mišića

Po dolasku u Francusku, opet je saznao loše vijesti – dva su Nijemca poginula na toj ruti zbog niskih temperatura. Ipak, to ga nije pokolebalo. Uspon je trajao 17.5 sati.
– Kombinacija hodanja s puno penjanja po danu i noći predstavljala je avanturu kakvu još nisam doživio. Otprilike 200 metara prije vrha postalo je upitno hoćemo li svi stići do samog kraja jer je kolega iza mene promrmljao zbog iznemoglosti: “Ajmo se vratiti”. U tom trenutku, kada mi je vrh bio nadohvat ruke, pomislio sam si: “Ovog puta do kraja, bez obzira na sve”. Sam osjećaj na vrhu je fenomenalan, ali jasno je da je to samo pola puta. Ostanak na vrhu, čestitanje i fotografiranje ne smije oduzimati previše vremena. Prilikom silaska strada 80 posto ljudi zbog euforije, manjka koncentracije i snage. Prilikom povratka, kolega koji je bio iza mene nije imao baš sreće. Naime, santa leda se otkinula te ga pogodila u glavu i u nogu. Pola brade mu je bilo slomljeno, nekako smo uspjeli doći do doma i odmah kod liječnika na pregled, tako da nam se ostanak u Chamonixu produžio na još jedan dan. Ja sam prošao samo s upalama tetiva i mišića, i nekoliko ogrebotina od penjanja po stijenama, što nije ni čudno nakon 17.5 sati takvih aktivnosti. To je najmanja cijena koju sam mogao platiti za osjećaj po koji sam došao – biti na krovu Europe! Naime, mnogi alpinisti podcijene opasnosti koje su tamo i nikad ne stignu do vrha. Gore nema mjesta za nikakvu grešku. Cijena koja se plaća može biti najveća moguća – vlastiti život! – zaključuje neustrašivi Oroslavčanin.