Rođen je 9. travnja 1941. godine u Bednji, profesionalnu karijeru počeo je u Tvornici elektrotehničkih proizvoda (TEP), a krajem osamdesetih bio je direktor tog poduzeća. U HDZ se učlanio 1990. godine, a početkom 1991. godine izabran je za predsjednika Skupštine općine Krapina.
Već po tom uvodu stariji će čitatelji prepoznati da se radi o Ivanu Jarnjaku, osebujnom političaru kojeg zbog sljedećih nekoliko redaka cijene i oni mlađi. Najviše, dakako, u Hrvatskom zagorju, odnosno sjeverozapadnoj Hrvatskoj, gdje je počasnim građaninom proglašen u nevjerojatnih 16 gradova i općina.
Naime, u kolovozu 1991. godine imenovan je za zamjenika ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića, a odlukom predsjednika Franje Tuđmana, početkom travnja 1992. postao je ministar unutarnjih poslova. Na toj dužnosti je bio do prosinca 1996. Bio je u nekoliko navrata član Predsjedništva HDZ-a, član Nacionalnog vijeća te stranke, u pet mandata zastupnik HDZ-a u Saboru. Od 2005. godine je bio glavni tajnik HDZ-a, a od 2008. do 2011. godine bio je na dužnosti potpredsjednika Sabora. Ivan Jarnjak, jedan od najbližih suradnika prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, ratni ministar unutarnjih poslova, jedan od političara s najdužim stažem, danas je u zasluženoj mirovini, ali daleko od toga da miruje.

Gdje ste sad, što radite, čime se bavite? Jeste li u politici?

Teško je kad jednom čovjek uđe u politiku, iz nje potpuno izaći. Uvijek se sastajem sa stranačkim prijateljima pa diskutiramo, razgovaramo, komentiramo aktualne događaje. Ali i kad me netko zatraži, pomognem nekim savjetom, tako da apsolutno pratim politiku, pogotovo stranku. A inače se puno bavim sportom, teretana i pogotovo tenis, a uz to sređujem bilješke koje sam radio za vrijeme rata, ima ih jako puno. A znate, ima i doma posla oko hiže.

Kako gledate današnju situaciju u Hrvatskoj? Što se promijenilo u odnosu na vrijeme kad ste bili u visokoj politici? Što kažete na današnju oporbu, situaciju u SDP-u i Davora Bernardića?

Prije svega, mislim da oporba nikad nije bila slabija u povijesti Hrvatske, nego što je to danas, što sigurno pogoduje HDZ-u i njihovim partnerima. No, dugoročno ne bi bilo dobro kad bi tako ostalo, jer oporba je potrebna, pogotovo konstruktivna i pametna. Vjerujem da će SDP riješiti svoje unutarstranačke probleme, iako bez pravih potresa unutra to neće ići. Jer ovo što su sada imali, to je “glancanje stare cipele”- Znate, može ona biti lijepo izglancana, ali ona je i dalje takva kakva je – stara i potrošena. Što se tiče Bernardića, neću komentirati pojedinačno, neću reći da li je dobar ili nije, ali oni imaju puno dublje probleme. Uostalom, socijaldemokrati su u krizi u cijeloj Europi, ne samo kod nas, izgubili su identitet.

A vaša stranka, HDZ? Kako biste ocijenili Andreja Plenkovića, kao premijera i kao predsjednika stranke?

Mislim da je dobar, da je jedno osvježenje na političkoj sceni Hrvatske i da je donio određene novine. Donio je mir, ne stvara tenzije… Kakvo je baš stanje u stranci teško mi je reći jer nemam potpuni uvid da dajem takve ocjene, ali mislim da situacije dobra i da je Plenković političar kakav nam treba u današnjem vremenu – zna jezike, poznaje diplomaciju, gospodarstvo. To je kompletan čovjek koji nam je falio na političkoj sceni.

Možete li ga usporediti s Franjom Tuđmanom?

To se ne može uspoređivati. Tuđman je bio drugi profil čovjeka i u vrijeme kad su druge stvari bile prioritet.

Kakav je Tuđman bio privatno?

Puno smo se družili privatno, i kod njega doma i kod mene. Bio je vrlo ugodan sugovornik, uljudan, znao se zabavljati. Bio je doduše malo ukočen, znali smo reći da nekad ima “lopatu umjesto kičme”, uvijek je pazio tko što kaže, ali znao se nasmijati dobrom vicu, znao je i popiti u društvu, porazgovarati, šaliti i opustiti se…. Ali ono je prije svega bilo ozbiljno vrijeme.

Spomenuli ste “ono vrijeme” – ratni ste ministar unutarnjih poslova, što kažete o braniteljskoj populaciji, njihovim pravima, novom zakonu?

Prvo, ne smatram da to što oni dobivaju, kao što neki kažu, da im država plaća ono što su radili. Vjerujete, ni jedan od njih, a bio sam u MUP-u od kolovoza 1991. godine, a većinu ih znam, nitko nije rekao: Ja idem u rat zbog toga ili toga. I ovo što se danas daje, država im je to dužna. Branitelji su uvijek imali mjeru – nisu tražili 1993. ili 1994. godine ono što traže danas. I opet se razgovara koliko im je država u mogućnosti povećati prava. Drago mi je da pritom drže i do drugih skupina, poput umirovljenika. Ja to mogu reći, jer nemam ni braniteljsku, ni vladinu, niti saborsku mirovinu. Tražio sam da mi daju moju starosnu mirovinu, upravo zato da imam pravo reći ono što smatram da treba. Ja imam 51 godinu odrađenog radnog staža, to mi nemre niko dirat ili reći nisi ju zaslužil. No, ne bi trebalo stalno mijenjati Zakon o braniteljima, to kod ljudi izaziva određeno nezadovoljstvo. Smatram i da određeni broj ljudi u državi nedovoljno priznaje zaslugu branitelja. Premalo se ističu pojedinačna činjenja u ratu. Imate njih nekoliko koji se ističu stalno, međutim ima mnogo njih koji nisu imali nikakve ni činove, a stvarali su državu, dali živote, a o njima se nikad ne priča. Što se brojke branitelja tiče – pa rat je trajao pet godina. Zamislite koliko je to ljudi došlo kroz postrojbe. Neki su došli na tri mjeseca, pa se vratili kućama, pa opet otišli na ratište. Pa nije tih 500-tinjak tisuća bilo svih od jednom, u isto vrijeme, nego su se mijenjali, pa i u tvrtkama imate tri smjene. Pa trebalo je 24 sata braniti bojišnicu. A znate kolika je naša granica, po broju stanovnika, jedna je od najvećih na svijetu. Tako da je kroz braniteljsku populaciju sigurno prošao taj broj ljudi. Ljudi to ne žele shvatiti.

Da se malo vratimo u vaš rodni zavičaj, kako gledate na HDZ u Krapinsko – zagorskoj županiji?

Ponovno nismo dobili župana, to je sad već fenomen. Nisam više toliko aktivno uključen i ne mogu ocjenjivati stanje županijskog HDZ-a, ali oni su po broju članova daleko najveća i najjača stranka. SDP svoje rezultate ostvaruje zahvaljujući velikim koalicijama, ali kad bi išli samostalno, ne bi nikada pobijedili. Ali što se tiče vodstva stranke u Zagorju, to je mlada, poletna ekipa koja prepoznaje potrebe koje ljudi imaju u Zagorju. Kad govorimo o izborima, Dragutin Ranogajec bio je dobar izbor za kandidata za župana. Očekivao sam dobar rezultat, nažalost nije bilo tako dobro. HDZ mora raditi na tome da svog kandidata pripremi, ne može to trajati ni tri mjeseca, ni šest mjeseci, već nekoliko godina.

Što po vama treba da HDZ na sljedećim izborima dobije zagorskog župana?

Moja deviza je uvijek bila ” Do svake hiže cesta, do svake hiže voda”. Bez takvih stvari teško je očekivati da će čovjek ostati na svom bregu. Tako da vjerujem da županijski HDZ nastavlja u tom smjeru poboljšanja infrastrukture i razvoja gospodarstva, ali i novih sadržaja. Naime, Krapinsko – zagorska županija leži na ogromnom bogatstvu, to su termalne vode. Trebalo bi se odrediti za što ćemo ih koristiti – da li za klasični ili zdravstveni turizam. Da li se može dio domaćinstava koristiti tim vodama za grijanje, kao i može li se ta voda koristiti za poljoprivrednu proizvodnju i tijekom zimskih mjeseci. A to je samo dio neslućenih potencijala koje nam daju termalne vode. Znate kaj je bitno, za Zagorje općenito? Da se napravi prava strategija razvoja i da se onda prema njoj radi. Mi to, onako kako bi trebalo biti, čemu će se davati prioritet i da se onda toga držimo, nemamo. Lijepo je reći Bajka na dlanu, ali znate, bajka se čita djeci prije spavanja. Ne treba nama Hans Christian Andersen, dosta je pričanja bajki, ljudi trebaju početi živjeti kao u bajci.

Volite dolaziti u Zagorje, u svoju Bednju, u Krapinu? Često ste s ove strane brega? Ljudi vas tamo vole, počasni ste građanin u mnogim gradovima i općinama…

Ako se ne varam, mislim da sam počasni građanin u 16 gradova i općina. Drago mi je to, zahvaljujem na tim laskavim titulama. I naravno da dolazim, pogotovo u Bednju, gdje je sada HDZ ponovno na vlasti, malo im pomažem i savjetima. Imamo i ovdje u Zagrebu klub Bednjanaca. Lijepo je Zagorje, ali sve ovo što smo pričali, nije baš lako to tamo ostvariti. Evo i jedna pošalica za kraj, u kojoj ima i nešto istine: Znate, kad bi jal bio toplinska energija, Zagorje bi grijalo pola Europe.