“Kolo od sreće uokolo vrteći se ne pristaje – tko bi gori, sad je doli, a tko doli gori ustaje“ – ovaj stih iz Gundulićeva “Osmana“ najbolje oslikava današnju stvarnost u Hrvatskoj. Sjećam se dobro posjeta Ivice Todorića, velikog šefa Agrokorova koncerna, koji inače vrlo rijetko istupa u javnosti, Srednjoj školi u Bedekovčini. Tada je održao predavanje učenicima završnih razreda za zanimanje poljoprivredni tehničar, cvjećar i vrtlar. Učenicima je objašnjavao kakav je put od malog cvjećara do najvećeg hrvatskog poduzetnika, a ravnatelj škole Todorića je predstavio kao čovjeka koji je počeo s uzgojem cvijeća u stakleniku na 1200 četvornih metara, a danas zapošljava 60 tisuća ljudi. U prvim redovima, umjesto učenika, tada su sjedili zagorski političari koji su s Todorićem dogovarali mogućnost ulaganja u Zagorje. Srednjoškolcima je Todorić tada govorio kako “Agrokor“ i on osobno vide jedini pravi uspjeh čovjeka i društva ako ima znanja te da je za njih znanje najveća moguća točka “koju gledaju i u koju su zaljubljeni”. I baš to znanje i obrazovanje bitno je za napredak neke zajednice.

Znanje je dakako bitno i za Zagorje. Na zagorskom Zavodu za zapošljavanje tako govore da danas imaju najviše slobodnih radnih mjesta – čak 444. To je u odnosu na 2012. i 2013. godinu, kada je čak i tadašnja županica dobivala registarsku tablicu za svoj novokupljeni skupocjeni automobil, na kojoj je bio broj nezaposlenih od skoro devet tisuća, više nego duplo manja brojka. Broj nezaposlenih danas se, barem statistički, smanjio na 4300. No, ono što je bitno, kronično nam nedostaje stručne radne snage. Od liječnika, profesora stranih jezika, matematičara, fizičara, informatičara, strojara, radnika i programera na CNC stojevima, sve do kuhara, konobara, zidara i tesara. Nažalost, na burzi je danas, uz suficitarna društvena zanimanja, najviše nekvalificirane radne snage i često se događa da se na, primjerice, raspisano mjesto čistačice u nekoj školi ili zdravstvenoj ustanovi, nerijetko javi i 30-ak kandidatkinja, pa za dobivanje posla treba itekako jaka veza. I dok s jedne strane govorimo kako želimo postati vodeći centar zdravstvenog turizma u Hrvatskoj, s druge strane  kronično nam, i to u velikim brojevima, nedostaje stručnog zdravstvenog kadra po svim zagorskim bolnicama i domovima zdravlja. Skupo plaćamo njihovo studiranje i specijalizacije da bi nakon toga otišli raditi van, negdje gdje imaju bolje uvjete i veće plaće. Kako nas je u Zagorju iz dana u dan sve manje, bojim se da ni direktne stipendije koje nudi Županija tu neće puno pomoći. Nešto bi se očito u našem obrazovanju i znanosti u koje ulažemo znatno manje nego ostatak Europe, trebalo iz temelja promijeniti, a ne samo da školujemo djecu za burzu rada. Ili ih pak, još gore, zbog nemogućnosti i siromaštva, uopće ne školujemo.