Djevojka od nula dolara, 27-godišnja Ivana Habazin, rodom iz Zlatara, najbolja je hrvatska profesionalna boksačica, a njezina sportska priča toliko je inspirativna, da je o njoj snimljen i dokumentarni film redatelja Damira Terešaka, koji je proteklog tjedna premijerno prikazan na ZagrebDoxu, međunarodnom festivalu dokumentarnog filma.
U intervjuu za Zagorje International, otkrila nam je zašto je četiri godine provela u samostanu, tko joj je financijski pomogao u trenutku kada su joj svi okrenuli leđa, zašto joj je životni i sportski uzor Christiano Ronaldo te koliko često posjećuje Zagorje.

Kakvo je bilo vaše djetinjstvo u Zlataru? Koje uspomene vežete uz rodni kraj?
Kao najdraže uspomene izdojila bih aktivnosti, posebno izviđače, pošto sam četiri godine bila aktivna u njima, zatim nekolicina prijatelja s kojima sam u odličnom odnosu i danas, te moja obitelj. Najdraža od svega mi je bakina kuhinja.

Kako i kada ste odlučili da ćete otići u samostan?
Za samostan sam se odlučila kad sam imala 13 godina, te sam otišla na jedne duhovne vježbe. To je na neki način promijenilo moj život, mene, počela sam gledati na stvari drugačije. Godinu dana, to je znao samo župnik i časna. Kad sam to rekla mami, ona je prvo samo šutjela i počela plakati, ali nakon toga rekla je dobro.

Što u vašem životu predstavlja vjera u Boga?
Vjera u Boga je ono što me ispunjava, što me vodi kroz život. Svako malo padnem, ali uvijek u Bogu tražim oslonac. Bilo je situacija kad sam to ignorirala i jednostavno ništa mi nije išlo od ruke. Kad sam sve prepustila da Bog vodi, stvari su se počele slagati. Vjera je jedna velika milost, tko je može primiti, bez obzira u kakvoj je situaciji, sretan je čovjek.

Od 15. do 18. godine živjeli ste u samostanu sestara milosrdnica u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, gdje ste i završili žensku opću gimnaziju. Zašto ste naposlijetku ipak odlučili napustiti samostan? Jeste li ikada požalili zbog te odluke?
U samostanu sam ostala četiri godine, imalo je to svoje prednosti i nedostatke, ali očito sam bila premlada da bih uistinu znala što sam htjela. Iako mi je odlazak teško pao, mislim da je to na kraju ispalo ispravno. Prije sam imala faza u kojima sam mislila da sam potratila četiri godine života, ali na kraju, i to me nečemu naučilo. Nisam nikad požalila zbog svoje odluke.

Diplomirali ste teologiju na Katoličko – bogoslovnom fakultetu, a trenutno pohađate i specijalistički studij na zagrebačkoj Visokoj školi diplomacije i međunarodnih odnosa Dag Hammarskjöld. Također ste prije nekoliko godina upisali i Pravni fakultet u Splitu. Imate li vremena za ispunjavanje svojih studentskih obaveza?
Na Visokoj školi diplomacije i međunarodnih odnosa imam još jednu godinu. Nakon toga bih se trebala posvetiti Pravnom fakultetu, s obzirom da zbog nedostatka vremena već neko vrijeme stojim na drugoj godini.

Kada i zašto ste se počeli baviti boksom?
Boksom sam se počela baviti prije 8,5 godina, i to prvo rekreativno, da bih kasnije krenula profesionalno. Jednostavno, želja mi se javila nakon što sam pogledala film “Rocky” i tad mi je prošla misao “Pa mogla bi ti boksati”. Kao da mi je neki glas govorio, možeš ti to, ionako si dobra u svim sportovima, možeš biti svjetska prvakinja. Sama sam sebi rekla da nisam normalna, ali eto, ipak sam uspjela postati svjetska prvakinja.

Jeste li se već prije bavili nekim sportom?
Uvijek sam trenirala sportove s loptom, ali ništa nije bilo na pravoj profesionalnoj razini.

Tko je vaš trener?
Moj trener je Vladimir Božić, najbolji boksački trener na ovim prostorima i jedan od najboljih trenera na svijetu. Trenirao je mnoga poznata imena poput Željka Mavrovića, Mirka Cro Copa Filipovića, svog brata Stjepana Božića, Fabricia Werduma itd.

Koji je vaš najveći dosadašnji uspjeh?
Najveći uspjeh jest titula prvakinja svijeta po IBF verziji. A uz to, boksala sam za najveći meč ikada u povijesti ženskog boksa sa Ceciliom Braekhus. Taj meč bio je za ujedinjenje svih četiriju najvažnijih titula, i to su njene WBC, WBO, WBA i moja IBF. Samo su dva muška meča u povijesti bila takva prije našeg. Taj meč izgubila sam na bodove. Od 18 mečeva, imam 15 pobjeda i tri poraza.

Koji su vaši planovi za nastavak karijere?
Prvo moram riješiti zdravstveni problem sa štitnjačom. 99 posto da ću je operirati ovaj mjesec. Nakon toga, nadam se do kraja ljeta, imati neki manji meč ili dva, a do kraja godine boksati za neku titulu. Primarni cilj je doći do revanša s Ceciliom Braekhus i postati apsolutna svjetska prvakinja.

Vaš sponzor je obitelj Ratković i nerijetko spominjete kako upravo njima dugujete veliki dio svoga uspjeha.
Tako je. Obitelj Ratković je jedina stala uz mene. Dobrovoljno su me odlučili popratiti, čak su i podigli kredit kad su i oni bili u logističkoj nemogućnosti. Na kraju krajeva, nisu mi samo pomogli financijski, već su stali uz mene kao obitelj i pružili mi sve što su mogli. Što se tiče države i ostalih institucija koje mi nikad nisu bile podrška, sada nemam baš nikakvo mišljenje o tome. Prije me to znalo frustrirati, ali na kraju krajeva, oni ništa ne moraju. To je bio moj izbor. Ali isto tako, onda ne mora niti svirati hrvatska himna kad pobijedim, posebno kada jedan meč prenosi 25 televizija svijeta. Stvar je o poštovanju. Kada smo tražili pomoć i Grada Zagreba, ministarstva pa i Krapinsko – zagorske županije, vrata su bila zatvorena ili su nam čak obećali pomoć, da bi na kraju od svega ispalo jedno veliko ništa. Ali da ne ispadnem bezobrazna, dobila sam neku sitnu naknadu, što se činilo kao lijepa gesta.

O jednom dijelu vašeg života snimljen je i dokumentarni film “Djevojka od nula dolara”. Kako je prošla premijera?
Premijera filma prošla je jako dobro. Bilo je puno zainteresiranih gledatelja i dvorane su stalno bile pune. Na kraju krajeva, bitna je poanta filma, a to je da je upravo volja glavni pokretač svega, a najviše onda kad je najteže.

Kako je došlo do suradnje s redateljem Damir Terešakom?
On je već prije snimao film o ženskoj nogometnoj reprezentaciji. Tako mu je jedan njegov prijatelj spomenuo mene i prvo samo radili neku pilot emisiju, koja je trebala biti za HRT, no nije prošla. Iz toga se jednostavno rodila njegova ideja za film, s obzirom na to da se upoznao s mojom situacijom, kako treniram bez adekvatnih uvjeta, a ipak postižem rezultate. Jako sam mu zahvalna.

Trenutno pišete i autobiografiju. Kada bi ona mogla biti završena? Hoćete li nam otkriti naslov?
Nadam se da će autobiografija biti gotova do kraja godine, vidjet ću, ovisi tijeku karijere. Možda će ići i u dva nastavka. A naslov neka bude tajna.

Čime se bavite u slobodno vrijeme?
Pa nemam baš puno slobodnog vremena, ali kad imam, provodim ga u šetnji sa svojim psima, idem u kino ili kazalište, čitam, učim ili pak spavam, što mi je najdraža stvar.

Posjećujete li često Zagorje?
Pokušavam biti što češće u Zagorju, iako to i nije često, s obzirom da nemam vremena. Ali obavezno poslije svakog meča stižem na bakinu klopu, jer sam u svakim pripremama u strogom režimu.

Vaš sportski uzor je Christiano Ronaldo. Zašto?
Cristiano Ronaldo je prije svega jedan od najvećih radnika u povijesti sporta, te je svojim radom apsolutno sve postigao iz ničega. Jednostavno, kada sam pogledala njegov dokumentarac, jako me nagnao na promišljanje o svemu, a i spoznala sam koja je najbitnija stvar. Ako želiš biti najbolji, onda moraš svaki dan, svaki trening, svaku minutu, provesti dajući maksimum maksimuma od sebe i vjerovati da je sve moguće.

Do kada se namjeravate baviti ovim sportom?
Do kad ću se baviti boksom, ne znam, ali dok god ima u meni volje da me tjera naprijed, toliko znam da ću biti u ringu, naravno, ako zdravlje bude slušalo.

Čime biste se željeli baviti po završetku karijere?
Nemam nešto točno čime bih se bavila, ali voljela bih sve što sam učila ili ću učiti ukomponirati u nešto što će imati koristi za druge ljude.

Da ponovno birate, biste li izabrali boks? Što biste savjetovali mladim djevojkama koje se odluče za taj sport?
Ne znam bih li opet birala ovaj sport, vjerojatno ne bih, pošto je to presurov svijet, ali sad kad sam tu, znam da to moram izgurati do kraja. Savjetovala bih svima da najprije promisle jako dobro žele li se zaista baviti time, ali svakako neka probaju. Ono što je najvažnije, jest imati pravog trenera, koji će biti tvoj razum u ovome poslu, da želi uspjeti jednako kao ti i da će te sačuvati od ozljeda, jer onda se sve može.