Načelnik općine Bednja, Mirko Bistrović, inače diplomirani socijalni pedagog, priprema svoju monografiju o dugogodišnjem radnom iskustvu u zatvorima i kaznionicama. U zatvorima je naime radio od 1970. pa do 1990. godine, a nakon toga od 2002. do 2005. godine na različitim funkcijama, od odgovornog čovjeka za osiguranje, zamjenika upravitelja u Turopolju, upravitelja zatvora u Splitu i upravitelja zatvora u Rijeci. Za Zagorje International otkriva svoja iskustva u radu sa zatvorenicima.

Na kojim ste sve funkcijama bili u svim tim kaznenim ustanovama?

U međuvremenu sam obavljao i dužnost predsjednika penološke sekcije djelatnika straže jer sam se zalagao kroz posao i kroz rad da sam naziv “straža” nije dobar, nije adekvatan, s obzirom na posao kojeg obavljaju ti ljudi. Smatrao sam da je potrebno mijenjati naziv, jer gledajući definiciju “stražara”, to je osoba koja čuva određeni prostor i objekt, a kad se radi o pravosudnoj policiji to nije slučaj. Zalagao sam se da psihofizičke sposobnosti budu na dodatnoj provjeri, odnosno da pravosudni policajac mora biti osoba koja iskrena, poštena, hrabra, objektivna, da nije zlopamtilo, jer na poslu koji obavlja zapravo živi dnevno osam sati u zatvoru i svoj radni vijek provedu jednu trećinu u zatvoru. Možemo reći da čovjek koji je radio 40 godina u zatvoru, otprilike 15 godina provede na radnom mjestu, odnosno u zatvoru.

Kakav je, po vama, današnji sustav kaznionica i zatvora u RH?

Moja je definicija da u pravilu nigdje nema dobrog zatvora i lijepog sprovoda. S obzirom da je tema zatvora, kaznionica, još uvijek jedan oblik tabu teme, ona u javnosti izaziva pozornost i interes, stoga sam 90-te godine predlagao program informiranja javnosti, s novinarima koji bi objektivno pisali o zatvorima u smislu uvjeta, boravka, programima koje provode kaznionice ili zatvori i na taj način bi se skinula stigma tajnosti. I sada se, općenito u društvu kada se dogodi kazneno djelo, kroz medije i druga sredstva priopćavanja, osjeća da je čovjek linčovan ili da ga treba osuditi. Kada osoba dolazi u zatvor, stvar se drastično mijenja. Trebamo znati da je kazna zatvora najteža kazna poslije smrtne kazne. Ako se radi o tome da je osoba koja je zbog težine kaznenog djela morala biti osuđena na dugotrajnu kaznu, tada je potrebno da se u okviru države napravi institucija gdje bi ljudi nakon 20 godina zatvora boravili u tim institucijama, u obliku specijalne prevencije, i tada bi ta ustanova morala imati veći broj stručnih osoba (od socijalnih pedagoga, psihologa, psihijatra). Nakon 15-20 godina provedenih u zatvoru, čovjek se zapravo institucionalizira, nestaju određeni oblici samoinicijative, postajete stroj koji po ustaljenom redu obavlja zadatke.

Kakva je kvaliteta života zatvorenika u Lepoglavi?

Svaka kaznionica i svaki zatvor nastoji da se do kraja ispoštuju zakonski propisi i prava, bilo da se radi o adekvatnom prostoru, adekvatnoj prehrani, boravku na svježem zraku, pružanju ostalih sadržaja, korištenju slobodnog vremena ili radnoj terapiji, ukoliko je potrebna. Uvjeti u zatvoru su vrlo dobri i slobodno mogu reći da velika većina ljudi ne živi tim standardom kojim žive zatvorenici. No, ono što sam već rekao je da moramo imati na umu da nema dobrog zatvora i lijepog sprovoda. Kad vam netko oduzme slobodu, vrijeme liječi rane, te ljudi koji provedu u zatvoru 10 i više godina, smatraju da su svoju kaznu isplatili pa kasnije nastanu tenzije i problemi. Mislim da je život zatvorenika u kaznionici u okviru zakonskih propisa vrlo dobar. Ne možemo težiti da standard u kaznionicama bude iznad standarda u državi.

Što se tiče privatnih zatvora, smatrate li da bi ih trebalo otvoriti?

U svijetu su postojali pokušaji privatnih zatvora. Ja sam osobno protiv takve ideje kao što sam protiv smrtne kazne. Ovo je delikatna djelatnost, gdje mora postojati sustavna zakonska kontrola, ispunjavati se moraju ostali uvjeti i zatvori trebaju ostati u nadležnosti državnih institucija. Bilo je razmišljanja da bi se dio vanjskog osiguranja, koji nije u direktnom kontaktu sa zatvorenicima, mogao povjeriti zaštitarskim službama. To bi možda i bilo u redu, ali ostali poslovi koji su u zatvoru ne mogu se privatizirati, s obzirom da je potrebna permanentnost obrazovanja djelatnika koji rade sa zatvorenicima, kroz razne oblike tečajeva, praćenje stručne literature i predavanja.

Kako onda poboljšati postojeći kazneni sustav?

Iz iskustva znam da je ljudima koji su proveli 15-ak godina u zatvoru, veliki problem bio uključivanje u društvo te traženje posla. Kasnije sam, kroz projekt, želio postići da se osobama koje prihvaćaju rad u zatvoru (jer je rad neobavezan), plaćaju zdravstveno i socijalno osiguranje, ako je to moguće i jedan dio u mirovinski fond, jer tada po izlasku iz zatvora imaju pravo na mirovinu i nisu na teret društvenoj zajednici i klasično ne ovise o materijalnim primanjima socijale. U ovakvim slučajevima bi trebalo biti uključeno više ministarstava. Na taj bismo se način vratili u oblik u kojem bi kaznene jedinice bile samoodržive jer bi se kroz rad zatvorenika doprinosilo da se nadoknađuju troškovi oko obrazovanja, kulturnih sadržaja i ostalog. Također, ne smijemo dopustiti da se kontakt s obiteljima naruši, bez obzira o koliko se teškom zločinu radi, a zaposlenici u zatvorima ne smiju biti u ulozi suca.