Njihov je život splet nesretnih okolnosti, tužna priča koja bi dirnula svakoga. Posjetili smo Stjepana (63) i Marija (43) Rihtarića iz Donjeg Hruševca u Donjoj Stubici, oca i sina koji u skrovitosti svog trošnog doma brinu jedan o drugome, i teško je reći čija je sudbina tužnija.
– Zaposlio sam se kao osamnaestogodišnji mladić i šestog dana kada sam se vraćao s posla, došao sam vlakom iz Zagreba u Zabok, sišao i shvatio da sam zaboravio stvari pa sam se morao vratiti. Pokupio sam stvari, vlak je polako počeo kretati, ja sam stao na zadnju stepenicu i skočio na peron, no, bio je led, poskliznuo sam se i podletio pod vlak. Ostao sam bez obje noge – govori nam Mario.
Otac Stjepan je pak bez nogu ostao prije nekoliko godina.

– Gangrena. U petak sam još radio, u subotu ujutro se više nisam mogao dići. Bilo je to prije pet godina. Najprije su rezali prst po prst, a onda i obje noge, jednu 2014., drugu 2016. godine. Imam proteze pa mogu malo van, ali ne smijem predugo jer se stvaraju žuljevi. A ako se napravi žulj, ne smiješ više hodati mjesec dana, da ti se ne napravi rana. Jer ako se napravi rana, mora ti dolaziti medicinska sestra svaka dva dana, a tko zna bi li to uopće zaraslo – ističe Stjepan.
Od kad on više ne radi i ne može uzgajati domaće životinje, mnogo je teže živjeti.
– Prije smo imali svinje, ujutro bih ih nahranio prije nego bih išao na posao, ali sada ne mogu. Imamo još desetak kokoši, pse, mačke i golubove. Golubove imam već 50 godina. Zavolio sam ih još dok sam bio mali i kad mi je najteže, sjednem van, gledam ih i slušam kako pjevaju – kaže.

Jamac za kredit

Sin, koji je prikovan uz invalidska kolica, dobiva 1500 kuna socijalne pomoći, dok je otac radio 39 godina, pa dobiva mirovinu. Ona iznosi 2400 kuna, no jednu trećinu mu uzimaju jer je 2001. godine bio jamac za kredit svome nećaku, koji je odlučio da neće plaćati kredit, pa je sve spalo na nesretnog Stjepana, koji ionako jedva krpa kraj s krajem. Dakle, on i sin žive od 3300 kuna mjesečno.
– Tužio bih, ali tek kad otplatiš, možeš tužiti. I tako svaki mjesec ode 600 kuna. U tri godine, to je preko 20 tisuća kuna – kaže.
Pitamo ga je li ikad tražio pomoć od nekoga.
– Nisam jer ja sam ne mogu obilaziti institucije, kad nemam nogu, a ako me netko vozi, moram mu dati novac za gorivo. Nismo žedni niti gladni. Imamo mesa u škrinji, sin svaki dan kuha. Jedino što nam je zaista nužno, jest popravak krova. Rado bismo obojili zidove i uredili prostoriju u kojoj boravimo, no nema smisla dok god se ne popravi krov, kad nam voda curi u kuću. Naime, prije nekoliko godina nam je u kuću udario grom. Ja to nisam niti znao dok se nisam vratio iz bolnice, pa su me susjedi pitali što je s krovom – prepričava nam Stjepan, koji je kuću počeo graditi 80-ih godina, a zemljište za nju kupio kao 15-godišnji dječak, čim se zaposlio. No, spletom niza nesretnih okolnosti, ona nikada nije dovršena. I ulazna vrata su dotrajala, ne daju se do kraja zatvoriti, pa kroz njih tijekom cijele zime ulazi hladan zrak, a planirani prvi kat kuće nikada nije dobio stolariju, pa kiša, vjetar i snijeg ulaze kroz velike otvore namijenjene za prozore i balkonska vrata.

Sin Mario šuti. Skroman je sa svojim željama i kao da mu je teško tražiti pomoć drugih. No, kaže nam otac, volio bi imati električna kolica, s obzirom na to da, da bi došao do ceste, mora proći kroz uzbrdicu, što izaziva veliki fizički napor. Volio bi imati i neki moderniji mobitel, možda računalo, a zamislite tek koliko bi njegovu tužnu svakodnevicu obogatio internet? Sve su to stvari koje većina ljudi danas uzima zdravo za gotovo, dok se neki, poput Marija, o tome ne usude niti sanjati.

Jedan dan

Pitamo ga kako izgleda jedan njegov dan.
– Kad se probudim, idem u dućan, koji je udaljen 500-tinjak metara odavde, onda polako dođe vrijeme pripreme ručka. Kad je lijepo vrijeme odem van, a u zimske dane gledam televizor i čitam. Posla se uvijek nađe – odgovara sa smiješkom, milujući svoje psiće koji su uvijek uz njega i donose radost u njegov život.
Gotovo svakodnevno ovih dana na vrata obitelji Rihtarić dolaze mediji i drugi dobri ljudi spremni pomoći, a svega toga ne bi bilo bez Ivana Knezića (53), člana Caritasa Župe Donja Stubica, koji je u svome gradu već inicirao nekoliko sličnih akcija za pomoć svojim sugrađanima, stoga i ovog puta vjeruje u pozitivan ishod.
– Ako netko ovo čita, gleda i sluša, pomozite im. Ovo je stvarno najteži slučaj na području našeg grada. Nisam znao za njih dok nisam išao sa svećenikom u blagoslov kuća, a ja kad vidim ovako nešto, ne mogu zaspati. Pozivam vlasnike građevinskih poduzeća da doniraju materijal i sve druge ljude velikog srca da se uključe kako god mogu. A prije svega, idemo se pomoliti za ovu obitelj. Vjerujem da ćemo uspjeti – zaključuje Knezić, kojega, ukoliko na bilo koji način želite pomoći obitelji Rihtarić, možete kontaktirati na broj: 098/357 742.