Ostvarenje tisućljetnog sna, slobodne Hrvatske, krvavo je plaćeno. Činjenica je to koje se posebno prisjećamo sredinom studenoga, povodom Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. No, oni koji su bili spremni položiti život na oltar domovine, žive s tim siječnjima svakodnevno, a u njima žive i svi pali borci koji uistinu su dali ultimativnu žrtvu.
Upravo živući hrvatski branitelji u mnogim instancama su jedni od rijetkih koji još pale svijeće za poginule i umrle iz Domovinskog rata izvan velikih obljetnica. U vremenu velike politizacije sjećanja, ususret 32. obljetnici, imali smo priliku sjesti s braniteljem koji nam je otkrio kakav je put prošao, ali i kako danas živi. Riječ je o predsjedniku Udruge ratnih veterana 1. gardijske brigade ‘Tigrovi‘ Krapinsko – zagorske županije, Zdravku Ivaneku – Kekecu.
Najtamniji dani
Njegov ratni put započinje dragovoljnim javljanjem, no ubrzo biva ranjen i pada u zarobljeništvo okupatorskih snaga. Za nas se prisjetio u kratkim crtama tih najtamnijih dana.
– Bilo je to 1991. godine kod Hrvatske Kostajnice gdje sam ranjen, a potom i zarobljen. Na Manjači sam proveo 60 dana nakon čega je došla razmjena, pa sam preko Panorame išao u Jezerčicu na terapije i liječničku njegu. Međutim, prekinuo sam bolovanje u studenome 1991. godine i vratio se u bazu kod zapovjednika Damira Tomljanovića Gavrana kojeg sam zamolio da me vrati na teren jer se išlo u Novsku. No, on mi je rekao ‘Kekec puno ste mi dali, ostanite mi u bazi’. Tako je i bilo. Kasnije, kako su se reformirale bojne, došao sam u zapovjedništvo 1. gardijske brigade u vojarni Croatia gdje sam imao zadaću osobno nositi poštu svim visoko kotiranim osobama u vojsci, pa i generalu Bobetku. Poslije 1993. godine slijede Karlovac, Bosiljevo, Generalski Stol, Josipdol, Oštarije, Ogulin gdje sam bio zapovjednik ureda u pratnji sadašnjeg generala Marijana Marekovića, tadašnjeg brigadira i zapovjednika Joze Miličevića, isto tako brigadira, a danas generala. Nakon povratka s terena iz Karlovca, 1996. godine su me umirovili – prepričao nam je Ivanek ukratko svoj ratni put na kojem je bio ranjen čak četiri puta, a ožiljke nosi s ponosom. Štoviše kad su mu vadili gelere htio ih je zadržati za uspomenu, no čistačica ih je bacila dok je on bio pod anestezijom što mu je, kako nam govori, žao, no za utjehu mu je kasnije drugi geler sam izašao.
Ova priča svakog bi bacila u depresiju, ali ne i Zdravka Ivaneka koji nam govori kako danas ima svoju obitelj što za njega predstavlja sve na svijetu. I sam je bio član mnogobrojne obitelji, a danas ima tri sina i unuke, među kojima, ako se to uopće može reći, ističe posebno sin Jakov koji je odlučio ići tatinim, vojničkim stopama.
– Bez nagovora moj sin Jakov krenuo je u vojsku. Inače on je prvak svijeta u Savate boxu, a sad je zaradio i čin u vojsci. Na terenima je što god negdje treba i to kod mojeg velikog prijatelja, generala Ivana Raosa, te mu je Bruno Špoljar zapovjednik u bojnoj. Tako da mogu samo zahvaliti što je moje dijete kod njih jer su oni starija populacija “Tigrova” isto kao i ja. S nama je sve počelo, tako da sam siguran da je u dobrim rukama. Imamo tu sreću što te generacije koje su prošle rat još i dalje služe danas u ministarstvima, bojnama i brigadama. A sad, sve ostalo ovisi o njemu i njegovim zaslugama – ponosno je rekao Ivanek te kazao kako ga raduje što su i preostala dva sina dobro situirana, Filip je u Splitu i ima svoju firmu, a Dominik je ostao nešto bliže – u Konjščini. Život je to kakvog mladi Zdravko Ivanek nije niti mogao zamisliti za sebe.
Tortura komunističkog sustava
Naime, odrastanje Ivaneka u Hrvatskom zagorju za vrijeme komunističkog sustava nije bilo ni najmanje lagodno. Zapravo, bilo je krajnje turbulentno i pomalo ‘olivertwistovsko’, što mu je, gledajući s današnje perspektive, probudilo određeni bunt koji mu je uvelike pomogao za prebroditi ratne godine.
– Satisfakcija mi je što je danas oko mene puno života, nemam se na što žaliti, a prije nisam imao ni sredstva za dostojan život. U onoj vojsci, JNA, nisam niti bio, a uz to sam još bio i omražen komunističkom režimu. Doslovno sam prošao Golgotu, 4,5 godine sam bio zatvoren u Glini. Nakon toga jedini posao koji sam mogao raditi je biti redar kod Emila Kušana Mike u ‘Kuglani’. Tu torturu u komunističkom sustavu koju sam imao, apsolutno nikome ne bih preporučio ni poželio. Djetinjstvo za nas u Zaboku je bilo doista teško. Po zimi smo spavali u kotlovnici stare škole kako bi nam bilo toplo – prisjetio je nakratko djetinjstva Ivanek i dodao kako pokojna baka nije dala staviti sliku Tita na zid već samo slike svetaca.
Bila je ovo prilika za upitati Ivaneka što je bilo presudno za dragovoljno javljanje u postrojbe, budimo realni, tek osnovane vojske i policije.
– Kad je došao rat, bio sam kod brata i spavao sam na podu kod peći. Kad sam pitao poznanike kamo se treba javiti za rat, rekli su mi na Tuškanac, no tamo su primali samo povratnike izvana, tako da sam u Rakitju potpisao ugovor kojeg i danas imam doma. Bili su tu još i Dražen Penić i Jasna Jurčić te smo svi potpisali ugovore na četiri godine u kojem jasno piše što kome ostavljaš poslije smrti. Odmah je bilo jasno kako to nije onaj rat s televizije – rekao nam je Ivanek te se prisjetio jedne pozitivnije scene iz tih godina:
– Kao šef pratnje imamo sam svojih pet ljudi na raspolaganju, a bio je tu i Branko Herak u pratnji zapovjednika Joze Miličevića iz Krapine. Pavao Miljavac je bio zapovjednik karlovačkog područja, operativne zone te smo jednom prilikom išli u obilazak vojske, ali smo ušli u minsko polje. Vidio sam iz zemlje kako izlaze krila i rekao sam ‘Sad ni korak naprijed, a nazad po istom mjestu da ne bi slučajno mine bile lijevo i desno’. Tako smo došli nazad u komadu do Karlovca iz Bosiljeva gdje smo išli gledati tenk koji je prijatelj Siniša Borovčak uništio – ispričao nam je Ivanek koji se, kako smo imali priliku uvjeriti se iz prve ruke, pamti imena i prezimena svih suboraca iz brigade. Kaže da je jako bitno družiti se s ljudima, održavati komunikaciju i onda je lako znati o kome je riječ.
Vječita tema u poslijeratnoj Hrvatskoj jesu mirovine, u kojoj je naš sugovornik od 1996. godine, pa se ovom prilikom osvrnuo na tu problematiku.
– Bitno je imati samokontrolu. Ne pijem niti sam podložan provokacijama jer ima danas jako puno ljubomornih osoba koje su posebno fokusirane na nas i često govore kako branitelji imaju velike mirovine. Svakome su bila vrata otvorena 90-ih. Meni je osobno žao svih ljudi koji su po 45 godina radili u tvornicama, a sad imaju tako mizerne mirovine, ali to nije naša krivnja već krivnja cijelog sustava. Istina jest, da ima preko 200.000 lažnih branitelja koji su kupovali status bez minute provedene na ratištu – napomenuo je Ivanek koji svoje umirovljeničke dane provodi skupljajući predmete iz starih dana.
Aktivnosti udruge
Udruga veterana 1. gardijske brigade ‘Tigorovi’ KZŽ danas je jedna od najaktivnijih, i kroz cijelu godinu provodi programe i projekte.
– Imamo ‘Puteve pobjede’ gdje godišnje imamo dva izleta, pa samo tako ove godine već bili u Sisku, Petrinji i Hrvatskoj Kostajnici s 50 ljudi, a sljedeća je Novska. Nadalje, na županijskom nivou imamo hodočašće u Lobor, pokojnom Željku Paviću u spomen imamo likovnu koloniju, a za svakog poginulog ‘Tigra’ ili ‘Pumu’ imamo poseban dan kad ga obilježavamo – zaključio je predsjednik Ivanek, otkrivši pritom kako se sprema donacija slika za Opću bolnicu Zabok i bolnicu hrvatskih veterana.
