Najveću knjižnicu u Krapinsko – zagorskoj županiji, Gradsku knjižnicu u Krapini od srpnja ove godine vodi svestrana Klanjčanka, koja je završila Akademiju likovnih umjetnosti te smjer bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, vlasnica obrta, vijećnica Županijske skupštine KZŽ i prva Najljepša mama Hrvatske – Maja Vukina Bogović. Ona je dolaskom na funkciju ravnateljice krapinske Knjižnice već imala iskustva u tom poslu, kojeg je stekla vođenjem klanječke knjižnice. Otkrila nam je kako se snašla, koje projekte planira, ali i da li je pronašla “zajednički jezik“ s kolegama.
Kako ste se uz završenu Akademiju likovnih umjetnosti, odlučili upisati i smjer bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu?
Nakon završene Likovne akademije dobila sam znanje što se tiče slikanja, izlaganja te slikarskih i grafičkih tehnika, no na Likovnoj akademiji nas nisu naučili ‘kako preživjeti’ od slikarstva. Prvo sam krenula raditi u klanječkoj Galeriji kao zamjena i to mi je bilo jako lijepo iskustvo jer sam radila kao vodič. Nakon toga sam počela raditi u školi gdje sam predavala likovnu kulturu, no trebala sam raditi na nekoliko škola, pa sam tako radila u Pregradi te Klanjcu i Kumrovcu. To mi se činilo kao da sam ‘rastrgana’ i da više vremena zapravo provodim vozeći se, tako da sam na kraju radila za dvije izdavačke kuće. U Gradskoj knjižnici Klanjec nije bilo ravnateljice, javila sam se na natječaj. Dobila sam posao kao v.d. ravnateljice i odmah upisala bibliotekarstvo. Na prvi trenutak se dogodila ljubav zato što volim knjigu i volim čitati. Uvijek me zanimalo kako je raditi u knjižnici jer često sam provodila vrijeme u njoj. Eto, upisala sam i na kraju završila. Sada sam paralelno i knjižničarka i slikarica.
Rekli ste da se kod vas dogodila ljubav na prvu prema bibliotekarstvu, no kada biste se trebali odlučiti između slikarstva i bibliotekarstva – što biste odabrali?
Iskreno, bila bih najsretnija kada bih mogla živjeti od slikarstva. To je jedno drugačije radno vrijeme i potpuna sloboda. Bilo bi predivno provoditi vrijeme u ateljeu, no druga strana, dakle bibliotekarstvo je, puno doprinijelo meni kao osobi. U knjižnici svaki dan jako puno radim na sebi i učim. Mislim, da općenito, budući da sam i poduzetnica koja ima svoj obrt, voditi jednu ustanovu je veliki izazov. Pogotovo knjižnicu u Krapini jer smo veći kolektiv nego što smo bili u Klanjcu. Mislim da rastem i razvijam se. Bibliotekarstvo je postalo dio mene.
Usporedba vođenja knjižnice u Klanjcu i Krapini – što je drugačije, gdje je izazovnije? Kako ste se snašli, da li ste pronašli “zajednički jezik“ s kolegama?
Sasvim su drugačije knjižnice. U Klanjcu smo bile samo dvije zaposlene, tako da sam tamo bila istovremeno knjižničarka u posudbi i ravnateljica. Tako da sam istovremeno radila s korisnicima i primjerice izvještaj i planiranje prijavnice. Došla sam do trenutka kad sam željela i osjećala da mogu više, tada mi se knjižnica u Krapini činila kao najbolji izbor jer me trenutno ne privlači rad u Zagrebu, a u Krapinsko – zagorskoj županiji, knjižnica u Krapini je najveća i najvažnija knjižnica. Javila sam se jer sam smatrala da je to dobar izazov, da ću moći prenijeti svoje znanje i energiju, a istovremeno i učiti. Pokazalo se kao dobra odluka jer smatram da sam se dobro snašla. Imam “zajednički jezik“ s kolegicama. Odmah smo kliknule jer smo shvatile koja je u čemu najbolja i kada čovjeku date da radi ono što ga najviše veseli, onda daje 150 posto od sebe. Nemam nijedne zamjerke, kolegice daju sve od sebe i mislim da su pronašle sebe. Jedna kolegica više radi vanjske radionice, odlazi na teren i osmišljava programe za djecu, dok se druga više bavi uredskim poslom i radionicama drugačijeg tipa. Kolegice su mi fenomenalne i jako sam zadovoljna njima.
Što se sve ostvarilo od kad ste preuzeli vođenje knjižnice?
Odmah smo krenuli s programom kojeg sam provodila u Klanjcu. Dakle, radi se o učlanjivanju djece od rođenja do treće godine, besplatno. U programu “Librići” smo dobili najmlađe korisnike i njihove roditelje, bake i djedove. To je obiteljska iskaznica, pomoću koje mogu posuđivati osim slikovnica i sve drugo što ih zanima. Svakog tjedna imamo nekoliko događanja i uvijek razmišljamo da to treba biti za svaku životnu dob. Imamo projekt “Kuc – kuc knjižnica“ gdje dolazimo primjerice u Dječji vrtić Đurmanec i krapinske dječje vrtiće, donosimo knjige i pričamo priče koje mogu posuđivati roditelji i djeca. Na taj način smo približili knjižnicu djeci u Đurmancu koja primjerice nemaju knjižnicu i ne ulaze često u nju. Na taj način stvaramo jednu povezanost i ljubav, a neće im biti ‘šok’ kada dođu u prvi razred jer će razumjeti što je knjižnica. Također, radimo na suradnji s ostalim općinama, a imamo kontinuirano promocije knjiga, pa smo tako nedavno imali predstavljanje haiku poezije Dubravka Ivančana, Božidara Brezinščaka Bagole i Antuna Kozine čija izložba knjiga i vrijednije građe traje, a koju je poklonio knjižnici. To se nalazi u Zavičajnoj zbirci, a planira se i otvoriti spomen soba Antuna Kozine. Krajem godine imat ćemo promociju knjige Marija Filipija. Također, dogovaramo s Anđom Marić da imamo promociju. Nedavno nam je bio i Bruno Šimleša. Redovito radimo na promociji knjižnice na ovaj način. Na Ministarstvo kulture sam poslala 11 prijavnica za sljedeću godinu. Koncentrirat ćemo se u ožujku na Mariju Jurić Zagorku kojoj je tada 150. obljetnica rođenja. Posvetit ćemo joj cijeli mjesec. Planiramo sada u prosincu imati zanimljivog gosta. Radi se o postolaru iz Krapine. Pričat ćemo priče o šegrtu Hlapiću i Maci papučarici. Njegujemo odnos sa zanimljivim pojedincima i udruga iz Krapine. Kroz sva događanja, učim, saznajem nešto novo što nisam znala i tako obogaćujem svoje znanje. Matična smo knjižnica, pozivamo knjižničare da dođu na neke naše programe, a imali smo i neka stručna predavanja. Idemo prema tome da budemo vodeći u nekim stvarima. Planiramo uskoro napraviti sastanak s programerima i predstavnicima knjižnica Grada Zagreba gdje ćemo pokušati program koji koristimo za posudbu knjiga, usavršiti na način da će korisnici iz svoga doma moći, primjerice, zadužiti knjige. Dakle, pokušat ćemo se još više digitalizirati. Za stare korisnike imamo “Digitalni utorak“, od 16 do 18 sati, svaki utorak bit će im na raspolaganju netko tko je blizak s informatikom. Imali smo dosad uvodne sate, a sad ćemo nastaviti s onim što njih zanima. Također, volontirat će nam i neko iz Veleučilišta na način da uvijek bude netko ovdje da im može pomoći ako nešto zapne.
Kako privući Hrvate da više čitaju, kakva je situacija u Zagorju – koliko Zagorci i Zagorke čitaju?
Prvenstveno da stvaramo od najranije dobi, generaciju kojoj je knjiga bliska. Kada nam dolaze gosti poput Šimleše ili lokalni pisci, da dođu ljudi koji kada se čitaju ulomci, zaljube se knjigu, stvori se kod njih znatiželja pa je odluče pročitati. Moram priznati, da se u Krapini dosta čita jer knjižnica je svakog dana puna. Knjige se dosta čitaju, ne samo lektira, već i ostala građa. Svi programi koje provodimo vode ka tom da knjižnica bude mjesto gdje se dolazi posuditi knjiga, ali i mjesto susreta i druženja, razmjena ideja. Kako bi se korisnici osjećali ugodnije, nabavili smo i aparat za kavu, pa kada su čitaonici dnevnog tiska, mogu besplatno popiti kavu. Na taj način privlačimo i studente Veleučilišta. Primjerice, na promociji haiku pjesništva došla je jedna studentica iz Đakova koja studira u Krapini. Svi programi su rađeni da privuku ljude u knjižnicu i da počnu posuđivati više, no po onome što vidimo čitaju, a nadam se da će čitati i više. Otvorili smo pristup depou, ljudi se prisjećaju nekih knjiga, traže ih. Također, primamo i darove, a ono što nam je najvažnije, postoji mogućnost da ćemo u nekim općinama otvarati ispostave, tako da korisnici koji ne mogu doći u Krapinu, također imaju mogućnost posudbe knjige u svojim mjestima. Imamo i projekt “Kuc – kuc knjiga“ putem kojeg starijim i nemoćnim osobama nosimo knjige na kućni prag.
Na koji način nabavljate knjige?
Knjige nabavljamo putem natječaja koje raspisuje Ministarstvo kulture i medija. Ministarstvo nam svake godine dodjeljuje određeni iznos za nabavku knjiga. Nabavljamo križnu, ali i ne knjižnu građu, pa tako nabavljamo primjerice, časopise za dječji odjel, CD-ove. Grad Krapina nas sufinancira za nabavku knjižne građe, kao i Županija. Dobivamo poklone od pojedinaca koji se žele ‘riješiti’ dijela biblioteke.
Jeste li zadovoljni ulaganjem Županije i Grada Krapine u knjižnicu?
Jesmo, prate nas financijski. Kada se sve zajedno uračuna mislim da je ta pomoć trenutno dovoljna. Velika smo knjižnica, radimo godišnji otpis, radit će se revizija kako bi se građa koja je oštećena ili izgubljena mogla maknuti iz fonda, kako bi nova mogla doći u fond. Kupujemo nove police, promijenit ćemo rasporede nekih polica kako bi moglo stati što više građe i kako bi bilo u slobodnom pristupu koji omogućuje da si korisnici sami izaberu knjigu.
Spomenuli ste da nastojite privući i studente u knjižnicu, pa kako knjižnica stoji sa studentskom literaturom?
Imamo studentski odjel, tu nam radi jedna kolegica. Mislim da odjel zadovoljava dobrim dijelom ono što se traži. Prvi dan na predstavljanju brucošima Veleučilišta zamolila sam ih da dolaze s popisom potrebne literature, a isto tako zamolila sam i Veleučilište da mi pripremi popis stručne literature koja studentima treba, kako ne bismo nabavljali stručnu literaturu ‘napamet’, već prema potrebi Veleučilišta, srednjih škola te svih stručnih djelatnika. Mislim da smo po pitanju toga na dobrom putu.
Često pripremate radionice za djecu, vodite svoj obrt…na “sto ste strana” svakodnevno – kako uspijevate?
Dobro sam organizirana i dobro sam ‘posložila situaciju doma’, što znači da su mi djeca samostalna. Iako imaju 10 i 12 godina, nikad ne razmišljam da li su gladna ili nisu jer znaju si neke stvari i sami skuhati, zadaću rade sami, a kada dođem doma, vozim ih na aktivnosti. U slobodno vrijeme, dok ih čekam, ili trčim, ili plivam ili čitam ili pogledam nešto na Netflixu. Ovisno kakvo je vrijeme taj dan i što mi se radi, tako da ni tu nemam prazan hod. Mislim da je sve stvar dobre organizacije i planiranja.
Vijećnica ste Županijske skupštine iz kvote SDP-a, kako ste se odlučili krenuti u politiku?
Tako je, no nisam toliko jako aktivna u politici trenutno jer se ne mogu toliko ‘ozbiljno’ primiti tog posla, a zapravo sam i dosta apolitična. Sve što radim kroz svoje poduzetništvo i kroz politiku je zapravo osnaživanje žena. Pri tome, ne mislim da smo mi, žene superiornije, no mislim da nismo dovoljno vidljive u onome što radimo. Svugdje smo prisutne, no kada se nalazimo u situaciji poput Županijske skupštine, tu možemo biti primjer da se žene mogu javiti i da to nije previše strašno. Primjerice, u politici, možda žena i nema uvijek vremena za sve. Ako ima obitelj, odabrat će vlastitu djecu, no djeca jednom porastu i svaka žena koja misli da ima nešto za reći ili biti primjer, trebala bi se javiti, pogotovo kada se radi nešto lokalno. Naš način djelovanja je drugačiji, sofisticiraniji, promišljamo više. Trenutno što se tiče mog položaja kao vijećnice Županijske skupštine, promatram rad drugih kolega i kolegica, još učim neke stvari, razmišljam što bismo mi kolegice mogle učiniti. Jesmo li dovoljno zastupljene u politici? Prilike nam se pružaju, no uvijek može bolje.
Je li vaša prijava na natjecanje za Miss mama 2016. godine, također bilo u cilju osnaživanja žena?
Javila sam se u trenutku kada su djeca ‘polako dobivala perje’, a meni je dosadilo biti stalno posao – kuća – djeca. Trebala sam neki izlazak iz toga na način da pokažem svoju umjetnost. Slučajno sam vidjela taj natječaj, o njemu nisam znala ništa. Prijavila sam se kako bi s nekoliko prijateljica otišla do Šibenika i upoznala nešto novo. Prije nego što sam upisala Akademiju bila sam na nekim natjecanjima, tako da mi to nije bilo nešto skroz novo. Dobro mi je došlo da se netko ‘bavi’ tobom, radi ti frizuru i šminka te, a ti uživaš. Na kraju je došla moja obitelj i iznenadila me dolaskom. Nisam sebe gledala kao manekenski tip, nisam očekivala pobjedu, no kad su me proglasili, bio je to pozitivan šok. Rekla sam si da ću to iskoristiti da promoviram Zagorje i umjetnost jer sam imala slike kao vještinu koju sam prezentirala. Naglasila sam da sam Zagorka. Osjetila sam koliko je to kroz godinu dana pomoglo meni, jer krenule su izložbe i ponovno sam počela slikati, živnula sam, promijenila sam posao i otvorila obrt, počela sam biti primjer drugim ženama. Tada je krenulo sve. Poželjela sam biti ‘vidljiva’ ne na način ‘gledajte me sad’, već pokazati ženama da mi to možemo jer ono što kod kuće radiš kao neki svoj hobi, može postati tvoj posao. Meni je jako važno da na posao idem sretna i da sam sretna s poslom koji radim. Mislim da sam na dobrom putu da sve što radim, budem primjer drugima, svojoj djeci i okolini. Gdje god da idem, da pokažem da mi Zagorke možemo, da smo širokog znanja i da smo sposobne. Cilj mi je dizati Zagorje.
Spomenuli ste da ste poduzetnica, imate vlastiti obrt – kako je došlo do toga?
Od 2017. godine imam svoj obrt kroz koji provodim radionice i prodajem slike. Mislim da je to lijep način da poslije posla u knjižnici, svoje slikarstvo mogu promovirati. Osjećam se sigurno kad znam da mogu prodati sliku i izdati račun. Sve više me privlači poduzetništvo i sve što radim ima više smisla jer rezultati se vide. Ušla sam u svijet poduzetnica u županiji, javljam se na neke kongrese, obilazim kongrese u Hrvatskoj, bila sam i u Sloveniji. Mislim da ću sve više biti u poduzetničkom svijetu. Sviđa mi se to jer tvoj novac koji zaradiš kroz svoj obrt i koji implementiraš u svoju obitelj, vaš je zajednički novac, stvara jednu sigurnost i osjećam se bolje kad znam da kao žena mogu zaraditi onako kako sam prije gledala samo na muški svijet. Definitivno se osjećam bolje i sigurnije.