[FOTO & VIDEO] ZAGOREC NA VRHU 'ZLOGLASNOG' EUROPSKOG VRHA: Novi uspješan pothvat mladog alpinista, Oroslavčanina Andrije Jagečića (35), evo njegove priče

“Duboko u meni tinjala je iskra i sve je ubrzo bilo jasno. Stat ću na Eiger“

Objavljeno: 06.08.2022. zagorjeinternational

U kolovozu prošle godine, pisali smo o uspjehu Oroslavčanina, alpinista Andrije Jagečića (35) koji se tada popeo na Matterhorn, koji je sa svoje 4478 metara visine jedan je od najviših vrhova u Alpama, ali s druge strane i najopasniji za uspon na svijetu jer od 1865. godine, više od 900 planinara izgubilo je život pri usponu na njega, što je više nego na bilo kojoj drugoj planini na svijetu, no Jagečić je uspio i tu nije stao jer prije nekoliko dana osvojio je i moćni Eiger.
– Tijekom mog boravka u Americi, gdje sam i zamišljao sljedeći izazov te pregledavanja karte Europe u slobodno vrijeme, odlučio sam se za nešto zaista brutalno. Naime, zloglasna planina Eiger vječnih ljepota, zaintrigirala me prije par godina, gledajući nekoliko filmova o njezinom osvajanju. Nisam odmah donio odluku, no duboko u meni tinjala je iskra i sve je ubrzo bilo jasno. Stat ću na Eiger. Odabrao sam težu sjeverno-istočnu stranu. Nakon Islanda, najbitnijih vrhova Europe, euroazijske Rusije i Afrike čekao me posljednji europski izazov – započeo je svoju priču Jagečić, pa nastavio:
– Pogledi na alpske livade, švicarske krave i preplanule strankinje joggerice, ponovno su bile svakodnevica, no, prvo mi je trebao detaljan plan kako to izvesti. Njegova pojava koja izaziva strahopoštovanje je glavni adut Grindelwalda. Iako nema “pretjeranu” visinu, ruta je tehnički jako teška, za koju se nekad ima osjećaj da joj nema kraja, posebice pri silasku na opasnu drugu stranu. Brzina i ravnoteža su od najveće važnosti. Plan puta, za takav uspon pripremao sam tjednima. Slični treninzi odvijali su se kao i za Matterhorn, no nisam želio ništa prepuštati slučaju. Najbolju lokaciju uz svoju teretanu, ponovno sam odabrao podno Sljemena, na Horvatovim stubama. Tih 500 stuba pretrčavao sam i po deset puta s ruksakom na leđima od deset kila i to po programu, koji mi je pomogao za Matterhorn. Pošto nemam u blizini stijena za penjanje, vikendima sam znao otići i u Starigrad, u Paklenicu na stijenu. Uvijek bih znao naići na nekog, s kim bih mogao trenirati pomažući jedan drugome. Sama teretana nije nikako dovoljna za izazove takvog tipa. Stoga sam odlučio poraditi na svojim aerobnim mehanizmima. Vježbajući u teretani, moja težina od 95 kila bila je drastično veća nego za Matterhorn prošle godine, što je za penjače otegotna okolnost. Skidanje kila nije dolazilo u obzir, već da kondiciju dignem na viši nivo – kazao je.


Ucrtani programi treninga od prošle godine na satu, uvelike su mu, kako kaže pomogli da se dobro pripremi za ono što je slijedilo.


– Svakim danom nakon teretane, odlazio sam na Sljeme, provodio sam rigorozni plan prehrane, pazio na apsolutno sve. Vrijeme koje je postajalo iznadprosječno sve toplije, nije mi bilo na korist. Prije par tjedana informacije koje su dolazile o toplinskom valu, počele su me malo zabrinjavati. U kontaktu s prijateljem iz Italije, plan puta pomaknuli samo tjedan dana ranije. Nisu me previše zabrinjavale gužve koje su se redale kroz Sloveniju i Italiju, jer cilj u glavi je bio kristalno jasan. Posljednja stanica prije Grindelwalda, bila je mjesto Interlaken, gdje sam još kupio neke sitnice. Ono što me vuklo posljednjem izazovu, ne bih mogao opisati. Znao sam da je posljednji europski te je time motiv postajao sve veći. Uskoro sam stajao ispred lica jedne od najopasnijih planina na svijetu. Došavši u Švicarsku u Grindelwald, nije bilo vremena da tražim neki smještaj jer se sve odvijalo veoma brzo. Štedio sam novac, jer nisam bio posve siguran koliko ću ostati u tom gradu u Švicarskoj, koji je brutalno skup – ispričao je, pa nastavio:

Kao iz raja potekla

– Ako se i pokvari vrijeme, odlučio sam ostati koliko god treba, samo da dobijem priliku za uspon, makar cijelo vrijeme spavao u autu. Sama pitka voda je skupa, misleći kao da je iz raja potekla. Prvu noć prespavao sam u autu na jednom parkiralištu, okrenuvši auto direktno prema Eigeru. Noć je bila vedra i imao sam ga na vidiku cijelo vrijeme. Moja zaluđenost nije prestajala do samoga kraja. Istovremeno, bio je zadivljujući i zastrašujući. Sljedeći dan, trebao sam se sastati s prijateljem koji je dolazio iz Italije. Bio je krhkiji od mene, lakši 30 kila. Moja težina od 95 kilograma nije mi predstavljala problem. Pokrio sam to dobrom kondicijom. Ionako nakon uspona, uredno se vraćam lakši za nekoliko kila. Kako se inače budim malo prije alarma, ovog puta sam se probudio dva sata prije alarma. Konstantno provjeravajući vremensku prognozu, nisam imao mira cijelu noć. Nisam se baš previše naspavao, no to me baš niti nije bilo briga – rekao je.


Jagečić je istaknuo da je prognoza za prvi dan bila obećavajuća, dodajući da je u gradu saznao da su neki timovi odustali upravo zbog vremena, ali za to su bile minimalne naznake preko aplikacija.
– Vrijeme je bilo savršeno bez ijednog oblaka te smo do manjeg skloništa u navezu došli relativno brzo. Poštenim putem do opasnog ledenjaka, prolazili smo kroz jeziv i hladan tunel koji je prokopan kroz planinu. Stavili smo dereze, složili ruksake i krenuli prema skloništu koje se nalazi na 3355 metara. Ledenjak koji je bio prepun pukotina, prošli smo bez problema. Cijelo vrijeme crpio sam svoju motivaciju iz prijašnjih uspona. Nikad nisam posumnjao da nisam dorastao Eigeru. Nakon ledenjaka počinje ono pravo ozbiljno penjanje, uz potpunu koncentraciju. Bilo kakve greške vodile bi u ozbiljne nevolje. Napokon dolaska do kolibe, koja zaista kao da je “orlovo gnijezdo” uzimamo predah. Susrećemo još dva penjačka tima iz Amerike i Španjolske. Ovdje još jednom dogovaramo sve detalje, provjeravamo opremu za posljednji juriš na vrh, koji kreće po noći u pola 4. Uživali smo još malo uz čaj i nekoliko komadića špeka, kojeg sam donio sa sobom. Do toga trenutka sve je bilo idealno, misleći da će tako ostati do samog kraja, no vrijeme se počelo pomalo mijenjati – ispričao je Jagečić, nastavljajući:
– U početku nas nije zabrinjavalo, misleći da je prolazno, no prave nevolje javile su se u noći kada smo već bili iznad skloništa. Ništa više nije bilo isto do samog vrha. Sve ono lijepo što je bilo u dolini, bilo je iza nas. Slaba naoblaka koja se prognozirala nije nam smetala ni remetila naše planove jer je bilo najavljeno da će se brzo raščistiti. Nismo se obazirali. Čekao nas je sve zahtjevniji teren. Imali smo grub trag i smjer, ali ne i detaljan. To je zapravo bila ona prava čar snalaženja na stijenama. Od spavanja u kolibi nije bilo ništa, razmišljao sam samo o vremenu i onome što nas čeka na terenu. Krenuli smo prije ostalih. Do tada, pod našim svjetiljkama, vidljivost je bila dobra, no ne za dugo. Na 3500 metara visine, 150 metara iznad kolibe, vrijeme se počelo drastično mijenjati. Počela je lagana kiša koje se s vremenom sve više pojačavala. Vidljivost je počela opadati munjevitom brzinom. Vjetrovitost je postajala sve gora kao i sve češća grmljavina. Nakon par munja koje su udarale u stijene počeo sam osjećati nelagodu. Takav show trajao je sat vremena. Magla nas je prekrila totalno. Svjetiljke su počele biti beskorisne u toj gustoj magli. Duboke provalije pokraj nas, predstavljale su u toj noći sve veći rizik. Povratak u sklonište je bio nemoguć jer ništa nije bilo vidljivo. Donekle sklonjeni ispod jedne stijene, točno sat vremena trajala je agonija, sve dok se vrijeme nije počelo popravljati – kazao je.
Ističe, da na helikopter nisu mogli računati, znajući da nema nikakve šanse da će polijetati po tom vremenu, dodajući da ovakvo vrijeme predstavlja preveliku opasnost za spasilački tim.

Slaba vidljivost

– Velika vlažnost stvara još veću maglu približavanjem helikoptera stijenama. To je jedna od stvari koje sam naučio od prijašnjih instruktora. Razmišljao sam što će se sljedeće dogoditi. U tim situacijama, tijelo se vrlo brzo pretvori u pasivno, izgubivši inicijativu za bilo kakvo daljnje penjanje. Bilo kakva naoblaka na prijašnjim uspomena, pomalo je znala nagrizati moje samopouzdanje, a tada postaje sve teže. Čekajući prvo svjetlo, nismo si rekli ni riječi. Vidljivost nam je i dalje bila preslaba. S vremenom, sunce koje se počelo podizati sve više, dalo nam je nadu da nastavimo prema vrhu. Oblaci su se počeli razmicati. Na ponekim mjestima postavljene fiksne užadi, koje su bile natopljene kišom, bile su klizave i teže uhvatljive za penjanje. Kiša nije uspjela probiti našu opremu. Sljedeću opasnost koju je predstavljao Eiger, su odroni kamenja, koji su bili sve češći. Nisam se više usudio pogledati tako često prema vrhu kao prije, jer da me jedan od tih oštrih komadića pogodio u lice, mislim da bih ubrzo trebao plastičnog kirurga da mi sašije lice. Nitko nije mogao znati u što će se vrijeme pretvoriti. Čak i upraviteljica u domu provjeravajući na laptopu, nam je rekla da će vrijeme biti prihvatljivo – kazao je, istaknuvši:
– Najbitnije nam je bilo ostati mirni bez ikakve panike ni u jednom trenutku. Dolaskom na vrh, vrijeme se popravilo uz minimalnu vjetrovitost. Nismo se previše zadržavali. Čestitali smo jedan drugom, uzeli par slika i uživali u pogledu dolje prema Grindelwaldu. Spust koji nas je čekao, duži je nego na Matterhornu i zahtjeva još veću pribranost i koncentraciju nego uspon. Za nas je ovo bilo pozitivno iskustvo iz kojeg smo izvukli dobre lekcije i koje nas je učinilo jačim i mudrijim. Prije nego što sam krenuo na put za Zagreb, napravio sam još jedan zadnji obilazak autom, Lauterbrunnenom i Grindelwaldom. Posjetio sam i astronomsku zvjezdarnicu Sphinx, smještenu iznad Jungfraujocha. Mahnuo sam Eigeru zahvalno, što nam je podario to malo vremena, tih par sati, dovoljni za naš uspjeh, koji ćemo zauvijek pamtiti – zaključio je mladi alpinist.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba

Prijavite se na naš newsletter