Dragica (68) i Stjepan Čuk (69) iz Marinaca pokraj Pregrade sakrament ženidbe su sklopili 21. siječnja 1968. godine. Upoznali su se sedam mjeseci prije, na jednom od druženja tipičnih za ono vrijeme, kada bi se mladi sastajali na seoskim zabavama, čehanju perja i sl. Čim ju je vidio, kaže djed Stjepan, odmah je znao da je ona ta, a najviše ga je privukla svojim lijepim osmjehom.
– Vjenčali smo se u župnoj crkvi BDM Kraljice mira u Marincima. Imali smo veliku svadbu, puno muzikaša, a samo slavlje trajalo je dva dana i jednu noć – prisjeća se Dragica Čuk.
Ubrzo su dobili i potomke. Kći Dubravka je 1970., sin Davor 1974., a najmlađa kći Antica 1981. godište. Supružnici Čuk danas imaju i šestero unučadi.

Malo iznenađenje

Povodom proslave velikog jubileja, pedesete obljetnice braka, njihova im je obitelj odlučila pripremiti malo iznenađenje.
– Rekli su nam da se spremimo da idemo na ručak u jedan restoran, međutim, kad smo prolazili pokraj crkve, vidimo da automobil ispred nas daje žmigavac. I onda smo shvatili da idemo na misu – prepričavaju supružnici.
U kapeli samostana Družbe Kćeri milosrđa, u krugu najuže obitelji i časnih sestara, proslavili su svetu misu, a vlč. Dragutin Gereci im je u ime Župe Marinci uručio i prigodni poklon.
– Meni je to najljepši dan! Ne moraju me nigdje drugdje voditi. Ovdje smo dobili sve što trebamo – Božji blagoslov i priliku da zahvalimo Bogu za ovaj dugi bračni život – rekla je vidno ganuta baka Dragica, koju smo pitali što je tajna dugog i sretnog braka.
– Mogu samo reći, treba živjeti kak’ dragi Bog zapovijeda. Staviti križ na leđa, to se zna, i nositi ga, jer teško da ima kuće bez križa. No, kako si tko posloži, tako mu bude. Ne cvatu uvijek ruže. Dugi su mi bili dani kad je moj muž radio kao vozač i puno izbivao iz kuće. Ja sam ga dočekivala, otpremala i kod kuće odgajala djecu. Trudila sam se odgojiti ih najbolje što znam, a pomagali su mi njegovi roditelji, s kojima smo živjeli više od 30 godina – kaže D. Čuk, a njezin suprug dodaje kako ga je uvijek sve lijepo dočekalo kod kuće i to ga je činilo sretnim.

Ništa bez popuštanja

– Mislim da je danas najveći problem što nitko ne želi trpjeti niti popustiti, a to tako ne može funkcionirati. Naravno, ja sam bila naučena da je žena ta koja mora popustiti – sa smiješkom dodaje baka Dragica.
Danas supružnici žive sami. Djeca i unuci redovito ih posjećuju, a oni si dane krate radom na poljoprivredi, naravno, onoliko koliko mogu. Vesele se danima koji su pred njima, s nadom da će sličnu proslavu ponoviti i za deset godina, kada ih očekuje dijamantni pir.