KOLUMNA

Zašto djeci krademo djetinjstvo?

Objavljeno: 31.12.2016. jelenajazbec

Kada je prije tri mjeseca 38-godišnja Darija Herceg iz Velikog Trgovišća u Općoj bolnici Zabok i bolnici hrvatskih veterana na svijet donijela svoje četrnaesto dijete, sinčića Jana, ta je vijest izazvala buru reakcija na društvenim mrežama. Nekako su se svi osjećali pozvanima da komentiraju, postavljaju pitanja, i pišu mahom negativne komentare, ni ne razmišljajući o posljedicama svojih djela.

Povodom blagdana, posjetili smo dom obitelji Herceg i imali prilike upoznati gotove sve članove. Ono što me na prvu posebno iznenadilo, bio je neobičan mir i tišina koja me dočekala u kući, do te mjere da do samog kraja nisam bila svjesna činjenice da me okružuje 11-ero djece, u dobi od tri mjeseca do 16 godina. Svatko pronađe svoj kutak, svoju zanimaciju, i uživa u bezbrižnoj igri, u toplom domu, u društvu svoje braće i sestara. Što drugo djetetu treba?

Šteta što bezbrižnost ne traje dugo, a to su na vlastitoj koži iskusili oni stariji članovi obitelji Herceg – školarci. Dok ostaloj djeci u Hrvatskoj pada mrak na oči zbog preteške torbe, loše hrane u školskoj kuhinji, ranog ustajanja i domaćih zadaća, ovi mališani prolaze mnogo teže bitke. Predrasude su jedna od najvećih boljki našeg vremena, stoga me, nažalost, nisu iznenadili ružni komentari ljudi koji su osudili gospođu Dariju i unijeli nemir u njezin život u vrijeme kada je jedino trebala uživati u svojem novorođenčetu. Ono što me istinski osupnulo, jest nešto drugo. Dječja igra, sinonim za bezbrižnost, jednakost, ljubav i prijateljstvo, za većinu nas najljepša uspomena na djetinjstvo, za članove obitelji Herceg postala je prava noćna mora, kada su njihovi školski kolege odlučili da se s njima neće igrati jer, čujte uvjerljivi argument, “imaju puno braće i sestara”. I da, odbijam osuđivati tu djecu, jer znam da odgoj počinje u obitelji. Ali žalosti me da je surovi, materijalistički, osuđivački svijet odraslih uspio zagaditi ono rijetko, nevino, neiskvareno blago koje još postoji na ovom svijetu – djecu. Priznajmo, djeca ne razmišljaju kao mi. Oni neće postavljati pitanja o tuđim životnim izborima, nije im važno tko je završio fakultet, a tko nije, niti koji auto tko vozi. Neće postavljati ta pitanja dok god im mi ne kažemo da bi trebali. I u tom će trenutku početi praviti razliku među sobom.

Slušam nedavno kako se u jednoj zagorskoj osnovnoj školi šikaniraju djeca koja nemaju Nikeove tenisice i najnoviji model mobitela. Možda ću sad sama sebi zazvučati kao da mi je tristo godina, ali moram to reći – toga u naše vrijeme nije bilo. I zaista nije. Jedino što nas je razdvajalo, bili su metri i kilometri, pa si se najčešće igrao s djecom iz svoje ulice. Bilo ti je važno da ste tu, na okupu, da vas je dovoljno, da vam nije dosadno, i nisi se zamarao time koliko tko ima braće i sestara, ima li poderanu majicu i gdje mu radi tata. Nije bilo važno koje su marke tenisice, ako si u njima mogao trčati. Nije bilo važno koji bicikl imaš, ako ti je poslužio za vožnju. Nije ti bilo važno da rođendan proslaviš u igraonici, kad si imao prijatelje s kojima si mogao osmisliti na tisuće igara. Ništa ti nije bilo važno…

Možda je stvar u božićnom duhu koji je barem nakratko preplavio naša srca, ali ovotjedni članak o obitelji Herceg izazvao je brojne pozitivne komentare, a posebno me obradovao jedan. Naime, mama Darija požalila mi se kako najčešće sluša da joj djeca nikada neće završiti školu jer im roditelji to neće moći omogućiti. Imala sam prilike razgovarati s najstarijim sinom Brunom, skromnim mladićem koji sramežljivo otkriva svoje velike planove za budućnost. Shvatila sam da voli školu, uživa u učenju, marljivo radi i trudi se. A onda sam ispod teksta vidjela komentar njegovog razrednika, koji kaže kako je Bruno zapravo najbolji učenik u razredu, te kako se ističe i uzornim ponašanjem i znanjem. Komentar je zaradio više od 500 lajkova, sasvim zasluženo, a ta je jedna rečenica izrekla toliko puno, ne samo o Bruni, nego i o njegovom razredniku.

Da smo barem više puta ponosni, a ne tako osuđivački nastrojeni, da barem više puta prepoznamo dobro u svijetu i da se barem više puta trudimo uputiti pohvalu.
Svijet odraslih možda tada ne bi bio tako surov i siv, a dječji svijet i dalje bi bio oaza radosti i bezbrižnosti, baš kao onda kad sam ja bila mala. Prije tristo godina.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba

Prijavite se na naš newsletter