Martina Krog (23) iz Štuparja pokraj Krapine rođena je bez desne ruke, no to nikada nije bila prepreka u ostvarenju njezinih životnih želja. Dugo je svoje roditelje nagovarala da je puste na trening nogometnog kluba Pregrada, no, oni su na tu njezinu želju gledali pomalo sa strahom i trepetom. Naposlijetku su ipak popustili, a ona je danas jedina nogometašica u Hrvatskoj koja nosi protezu.

Prva futsal liga

– Nogometom sam se počela baviti u osmom razredu, znači, s 14 godina. Nisam trebala nikakvu posebnu liječničku dozvolu da se počnem baviti sportom. Na početku je bila malo čudno, osjećala sam da suigračice paze kada sa mnom ulaze u duele, no to je s vremenom prestalo – otkriva Martina, koja se prilikom jednog takvog oštrog duela i ozlijedila. Prije tri godine slomila je ključnu kost na desnom ramenu, no, kaže, srećom nije morala na operaciju, pa se već za mjesec dana vratila nogometu.
Kada je krenula na studij agronomije u Zagreb, počela se baviti i futsalom, pa je, kada je ekipa njezinog fakulteta osvojila prvo mjesto u sveučilišnoj futsal ligi, Martina dobila poziv Tihane Nemčić i zaigrala u prvoj futsal ligi, za klub Alumnus, gdje igra i danas. Međutim, nije naišla na odobrenje svog trenera u NK Pregrada, zbog čega je naposlijetku prešla u klub Katarina Zrinski iz Čakovca, ne želeći se odreći ni velikog nogometa ni futsala.
Teško joj je odlučiti što joj je od toga draže.
– Ne mogu se odlučiti. Kad je pauza od velikog nogometa, onda mi fali, a tako je i s futsalom. Možda bih ipak malu prednost dala futsalu – kaže.

Uživa u pčelarstvu

No, lijepu sportsku priču i bezbrižan studentski život zasjenila je bolest. Naime, Martini je 28. listopada prošle godine dijagnosticiran karcinom debelog crijeva.
– Mislila sam da ću morati na operaciju i da će to biti to, no ispalo je da moram na kemoterapije, na koje ću odlaziti sve do šestog mjeseca – otkriva Martina, koja zbog čitave situacije nije klonula duhom. Zadržala je, kaže, hladnu glavu, a uz tako veliku podršku obitelji, prijatelja i suigračica, lakše je nositi se s ovim životnim izazovom. Najteže joj pada to što nogomet mora gledati i ne može igrati, barem ne u onolikoj mjeri u kojoj bi htjela.
– Doktori su mi rekli da mogu malo zaigrati, pa mi je odmah srce na mjestu – otkriva.
Životne nedaće ne mogu slomiti njezin vedar duh ni ustrajnost. Agronomski fakultet upisala je, kaže, zato što živi na selu i njezini se roditelji bave pčelarstvom, pa upravo u tome vidi svoju budućnost.
– Imamo kod kuće sto košnica i bavimo se proizvodnjom raznih proizvoda od meda. Tu se vidim jednog dana – kaže.
No, naravno, nogomet ostaje njezina prva i najveća ljubav.
– Nogomet je ono što me veseli i čini sretnom. Jednostavno uživam u tome. Plan mi je završiti faks i možda odigrati futsal koju godinu u inozemstvu – otkriva Martina.