CVJEĆARKA U KRAPINI POKRENULA VAL DOBROTE: Vesna Cigula je nakon razornog potresa iste večeri otišla u Petrinju, gdje joj stanuje sestra, a već idućeg dana u svojoj cvjećarnici počela prikupljati potrepštine za stradalnike u potresu

“U gradu je bio kaos, kao u nekom filmu. Zagrlila sam sestru, ali kako umiriti nekoga tko je upravo izgubio svoj dom?“

Objavljeno: 10.01.2021. zagorjeinternational

Mnoge ljude diljem Lijepe Naše, ali i izvan njenih granica, razorni potres jačine 6,2 po Richteru, koji je 29. prosinca 2020. pogodio područje Sisačko – moslavačke županije, odnio sedam života i razorio u potpunosti brojne domove, ostavio je u šoku, nevjerici i strahu. Brojni dobri ljudi istog su trena počeli organizirati akcije za pomoć žiteljima koji su ostali bez svojih domova, a jedna od njih je i Vesna Cigula, vlasnica poznate krapinske cvjećarnice, koja je odmah organizirala humanitarnu akciju prikupljanja osnovnih potrepština za Petrinju, grad u kojem živi njezina sestra i koji je i sama nerijetko posjećivala.  

Gdje vas je zatekao potres i koja vam je misao prva prošla kroz glavu nakon što ste saznali da je potres imao epicentar pet kilometara jugozapadno od Petrinje, u kojoj živi vaša sestra?

Bio je to dan kao i svi ostali. Bila sam se na poslu kada je mojoj djelatnici zazvonio telefon.  Kći joj živi u Zagrebu te je javila da je bio snažan potres u Petrinji. Ja sam se skamenila. Prvo mi je kroz glavu prošla misao: “Seka!“ Panično sam je nazivala, nju i njezinu obitelj, ali odgovora nije bilo. Uhvatila me panika jer sam pomislila: “Bože dragi, samo da im se ništa nije dogodilo.“ Nakon nekoliko minuta nazvala me njezina prijateljica, koja ju je nekim čudom uspjela dobiti na telefon. Javila je da su živi. Sljedeća pomisao je bila: “Ok, živi su, ali jesu li ozlijeđeni?“ Nakon sat vremena javila se sestra, sva izbezumljena i uplakana, samo da mi javi da nisu ozlijeđeni, ali nije mogla ni govoriti od stresa. Razgovor je trajao nekoliko sekundi i opet je pukla veza. Nije se znalo koje je jačine bio potres, može li se do njih. Ništa.   Nakon što sam je čula, malo sam se smirila, ali misli su mi išle u svim smjerovima… Kako doći do nje? Kako im pomoći? Kasnije, kad su se donekle uspostavile telefonske veze, nazvala me. Nisu imali ni struje ni vode. Spuštala se noć. Pokušala sam je umiriti, ali kako umiriti nekoga tko je upravo izgubio dom?

Vesna Cigula s majkom i sestrom

U kuću se nisu usudili ući jer je tlo neprestano podrhtavalo. Pitala sam je što joj treba, a ona mi je rekla kako su doslovno goli i bosi na dvorištu, s onime što imaju na sebi. Razgovarala sam sa svojom obitelji i dogovorili smo se da idemo u Petrinju vidjeti kako su, unatoč svemu.

Što ste zatekli ondje?

Stigli smo oko 21 sat, zbog gužvi, zastoja, policije, zaobilaznih puteva. Zagrlila sam sestru i mislila sam da je više nikada neću pustiti. U gradu je bio totalni kaos, kao u nekom filmu – automobili, vojna vozila, hitne, vatrogasci, svi pod rotirkama, helikopteri su nadlijetali… U međuvremenu se tlo zatreslo još nekoliko puta, ali manjim intenzitetom. Pomogli smo sestri i susjedima da se sklone u njihovu garažu, djeci napravili nekakve ležajeve i oko jedan sat ujutro ponovno smo krenuli za Krapinu.

Tada ste organizirali akciju prikupljanja potrepština za stanovništvo pogođeno potresom. Kako je to sve krenulo?

S obzirom na to da moja sestra živi u Petrinji već 25 godina, često je posjećujem i upoznala sam tamo njezine susjede, kumove, prijatelje… Razmišljala sam o svima njima. Odlučila sam se na organiziranje prikupljanja pomoći zato što sam bila sigurna da će pomoć doći baš u ruke onih kojima je ona najpotrebnija, a tako je i bilo. Ljudi su se međusobno povezivali i javljali jedni drugima kome što treba, gdje su djeca, stari i nepokretni.

Napisala sam objavu na Facebook, zamolila ljude ako imaju vode, deke, hrane, higijenske potrepštine i nešto za obući, da donesu kod mene na posao. U roku od pola sata počeli su pristizati ljudi sa svih strana. Tog dana smo prikupili toliko da sam pozvala šogora i šogoricu da mi pomognu prevesti to sve do Petrinje. Kada sam sljedeće jutro došla na posao, ljudi su nastavili dolaziti s donacijama i isto tako s pitanjima trebamo li kombi prijevoz. Za čas se ponovno nakupilo puno toga, zaključi smo da nam to neće stati u dva automobila tako da smo tijekom dana, točnije do 11 sati, napunili četiri kombija donacija i još naš osobni automobil.

Kako je izgledao grad idućeg dana?

Tek tada smo, po danu, vidjeli razmjere katastrofe u gradu – svi krovovi na pola srušeni, kuće porušene, napukle. Strašno. Ljudi tupih pogleda. Nevjerica. Podijeli smo po ulicama hranu, deke, madrace, odjeću… Ostalo su se ljudi sami organizirali i utovarivali u svoje aute i razvozili po selima potrebitima. Svaki dan smo navečer išli kući i drugog dana opet odlazili u Petrinju.

Na koju ste populaciju nailazili dok ste raznosili pakete pomoći – je li to bilo pretežito starije stanovništvo, bračni parovi s djecom…?

Ima raznih primjera ljudi stradalih potresom – od obitelji s nekoliko djece do starijih ljudi koji nisu uopće znali kome se obratiti. Bili su zahvalni za svaku pomoć koja im je bila pružena.  Svaka pomoć koju su ljudi donirali išla je ciljano ljudima koji su je trebali. U grad je stiglo jako puno ljudi iz različitih krajeva koji su došli pomoći. Našli bi neko selo na karti i jednostavno su došli ljude pitati što im treba.

Što je ljudima na potresom pogođenim područjima potrebno sada, s vremenskim odmakom od deset dana?

Sada trebaju građu za popravak kuća, grijalice, ljude koji će im pomoći da krenu iz početka. Svi stanovnici mjesta pogođenih potresom tek sada trebaju našu pomoć. Oni se doslovce moraju dignuti iz pepela, početi graditi svoje domove ispočetka.

Što vas je posebno dirnulo dok ste dijelili sitnice koje su tim ljudima u tom trenutku značile sve?

Najviše me pogodilo kada smo u jednom selu vidjeli djecu i starije ljude sklonjene u neku šupu, po hladnom vremenu i još je na sve to počela padati kiša.

Što biste poručili svojim sugrađanima, koji su se bez razmišljanja odazvali vašoj akciji?

Želim zahvaliti svima koji su pomogli. Mogu slobodno reći da se cijela Krapina ujedinila i nesebično pomogla koliko je mogla. Još uvijek ima dobrih ljudi, ali i puno ljudi kojima je i dalje potrebna naša pomoć. (Valentina Cigula)

Najnovije po kategorijama

“Hrvatski sport ostao je bez jednog nevjerojatnog čovjeka, istinskog sportaša, bio je faca gdje god se pojavio – Sarač je bio tako jednostavan čovjek“

DIRLJIVE RIJEČI: Od iznenada preminulog velikana hrvatskog rukometa Zlatka Saračevića opraštaju se brojne kolege sportaši, novinar, klubovi, navijači…

“Hrvatski sport ostao je bez jednog nevjerojatnog čovjeka, istinskog sportaša, bio je faca gdje god se pojavio – Sarač je bio tako jednostavan čovjek“

Objavljeno: 23.02.2021. AB

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba

Prijavite se na naš newsletter